SDP-ova bitka klonova

Nakon što je dvotrećinskom pobjedom na unutarstranačkim izborima prošle nedjelje zadržao poziciju predsjednika zagrebačkog SDP-a, Davor Bernardić najveći je dio svojeg govora posvetio “vrijednostima socijaldemokracije”.

“Istinska socijaldemokracija, to je ono za što se borimo. Ovo je snažna, najjača stranka u Zagrebu, poštenih, iskrenih i odlučnih ljudi, koja se bori za građane tog grada. Moramo biti stranka koja sluša i čuje glas radnika, glas umirovljenika, glas obespravljenih, glas slabijih, glas koji se često ne čuje, koja sluša i čuje glas malih poduzetnika i obrtnika”, poručivao je Bernardić, dodajući da istinsko jedinstvo SDP-ovaca ne ovisi o samo jednom čovjeku, nego o “vrijednosti socijaldemokracije koja ih veže”.

Govorio je dalje o nezaposlenima i ljudima koji žive teško od malih plaća i mirovina kao o herojima našeg društva, pa još jednom prizvao temeljne vrijednosti stranke: “Nećemo zaboraviti sve one obespravljene, sve one slabije, jer ovo je socijaldemokratska stranka koja će se svakom svojom aktivnošću, gestom i pokretom boriti za bolje društvo i jednaku šansu i pravo svih.”

Mladi SDP-ov lav nikada nije bio u stanju jasno artikulirati svoje političke stavove, ako ih ima, pa ni ovom prilikom nije mogao ponuditi ništa više od općih fraza. To što bi trebale biti “vrijednosti socijaldemokracije” koje vežu SDP-ovce nije bilo ni predmet kampanje u kojoj se Bernardić natjecao protiv dvojice članova SDP-ove vlade, ministra rada Miranda Mrsića i ministra poduzetništva Gordana Marasa. Nijedan od njih nema o tome za reći ništa posebno novo, niti je sposoban u političku utakmicu unijeti bilo kakav novi sadržaj, pa su sva trojica vodila kampanje pod ispraznom parolom “obnove jedinstva stranke”. Borba za mjesto šefa zagrebačkog SDP-a bila je naprosto borba stranačkih klanova, a ideoloških klonova, pragmatičnih oportunista srednje struje.

Pa ipak je Bernardić najveći dio pobjedničkog govora posvetio “socijaldemokraciji”, kao da se u tome sastoji ona važna razlika koju on, u odnosu na poražene protukandidate, sa sobom nosi. No jedina bitna razlika između njih je u tome što Bernardić nije u izvršnoj vlasti, a utoliko njegova pobjeda podsjeća na svibanjsku pobjedu Milana Bandića nad Rajkom Ostojićem na izborima za zagrebačkog gradonačelnika. U oba slučaja poraženi su bili ministri u vladi Zorana Milanovića, SDP-ovci koji su se našli u prilici da “vrijednosti socijaldemokracije” oživotvore u stvarnosti.

Analitičare koji su Davora Bernardića smatrali favoritom ovih izbora zbog toga što je kao aktualni predsjednik imao najveći utjecaj među članstvom u gradskoj organizaciji, ipak je iznenadila njegova premoćna pobjeda već u prvom krugu, koja pokazuje širinu nezadovoljstva članstva načinom na koji se vodi stranka. Milanović, koji je tijekom kampanje poslao jasne poruke da je Bernardić za njega nepoželjan kandidat – opet ne zato što bi vodio sadržajno drukčiju politiku, nego zato što pripada konkurentskom stranačkom klanu – dobio je od članova zagrebačke organizacije odgovor da su oni ti koji biraju i da je zbog ranijeg uzurpiranja tog njihova prava Milanović kriv što su izgubili izbore protiv Bandića. Milanović je uoči tih izbora zatražio od Bernardića, kojeg je izabralo članstvo, da mjesto gradonačelničkog kandidata ustupi ministru zdravlja Rajku Ostojiću, još jednom visokopozicioniranom SDP-ovcu kojem nije sklon, a kojeg je tom igrom pokušao zavaditi s Bernardićem. Potez je pravdao lošim rejtingom Bernardića u anketama, no Ostojićev poraz pokazao je da je rejting njegovih ministara, zbog izostanka uspjeha Vlade u nošenju s krizom, još lošiji.

Označivši Bernardića kao nepoželjnog kandidata, Milanović je sada dao putokaz svojim sljedbenicima da glasaju za njegove ministre, ali ujedno i putokaz svim stranačkim nezadovoljnicima da zaokruže Bernardićevo ime. U toj “igri prijestolja”, kako su je prikladno nazvali mediji, doživio je težak poraz, a klan okupljen oko Bernardića, Ostojića, šefa primorsko-goranskog SDP-a Zlatka Komadine i drugih tihih otpadnika stekao je samopouzdanje koje će iskoristiti kada za to dođe vrijeme, osobito ako SDP pod Milanovićevim vodstvom izgubi sljedeće parlamentarne izbore.

Rezultat SDP-ovih zagrebačkih izbora reflektirao je otuđenost stranačkog vodstva od članstva, a ona se prelijeva i preko SDP-ovih birača kojih, prema istraživanjima javnog mnijenja, oko pola smatra da zemlja pod vodstvom Milanovićeve vlade ide u lošem smjeru. Prakticirajući “socijaldemokraciju” na vlasti, Milanović i njegovi ministri našli su se razapeti u deficitima, porezima, monetizacijama, privatizacijama, kresanjima, otpuštanjima, fiskalizacijama, fleksibilizacijama i sukobima sa sindikatima. Sve poduzete mjere, zbog kojih se SDP-u sve više odriče karakter stranke ljevice, zasad nisu urodile zadovoljavajućim rezultatom. Milanović ima na raspolaganju još dvije godine da pokaže članstvu kako je sve to skupa možda i imalo nekog smisla, a u slučaju neuspjeha, suočit će se sa stranačkom opozicijom koja je unaprijed zbila redove.

Besadržajnost te opozicije ono je što u Bernardićevoj pobjedi djeluje najporaznije. Analitičari su suglasni da je njegova pobjeda barem pokazatelj da je u SDP-u prevladala demokracija, omogućena izravnim biranjem po principu “jedan član, jedan glas”. Taj je princip uveo Milanović, da bi ga kasnije više puta pogazio raspuštanjem lokalnih stranačkih organizacija i oktroiranjem svojih ljudi kada bi bio nezadovoljan odabirom članstva. Iako se, s obzirom na to, Bernardićev uspjeh pričinja kao pobjeda demokracije, on ne predstavlja nikakvu pobjedu socijaldemokracije, kako bi to Bernardić htio predstaviti. SDP ipak nije dovoljno demokratičan da bi se o sadržaju njegove socijaldemokracije vodila otvorena rasprava. Tu raspravu mogu si dopustiti samo oni koji su davno otpali od stranke ili oni koji, kako je pokazala nedavna tema tjednika “Globus” o tome, traže od novinara da im jamče apsolutnu anonimnost. Nažalost, čak ni tada ona nije osobito zanimljiva.