Šibenska kauflandija

Ako u Šibeniku i jest sve loše, o njemu nastojim i želim govoriti dobro, jer to je grad koji volim, tu su ljudi koje volim, moji đaci koje često susrećem i s kojima evociram lijepe uspomene – sažima Jela Godlar Brešan, umirovljena profesorica hrvatskog i engleskog jezika i spisateljica, svoje osjećaje prema gradu što su ga u posljednjih dvadesetak godina obilježili deindustrijalizacija i ekonomsko i socijalno propadanje.

Iako ljevičarka po uvjerenju, naša sugovornica smatra kako analizu tih procesa ne treba počinjati pričom o politici devedesetih koja im je bila uzrok, nego nam kratko tumači da nije zadovoljna načinom na koji se grad vodi posljednja dva desetljeća.

– Problem je što na ključna mjesta ne dolaze pravi ljudi i to nije slučaj samo kod nas. Najpametniji se povuku ili ih nema u politici, a rijetki pametni koji u njoj ostanu budu marginalizirani – kaže Jela Godlar Brešan.

A ono o čemu govori najbolje ocrtava sljedeće: devedesetih je HDZ-ova vladavina učinila sve da se o Šibeniku donedavno govorilo i pisalo kao o hrvatskoj Kalkuti, metropoli bijede u kojoj broj izdanih socijalnih iskaznica dvostruko premašuje domaći prosjek. U gradu koji je u bivšoj državi bio na trećem mjestu po rastu BDP-a uništena su ili propala gotova sva značajnija poduzeća: simbolički i stvarno, konačni je krah uslijedio sredinom posljednjeg desetljeća prošlog stoljeća, kada je, političkom odlukom Tuđmanove vlasti da se proizvodnja prebaci u Mostar, ugašena elektroliza u Tvornici lakih metala (TLM), a hale i dimnjaci Tvornice elektroda i ferolegura (TEF) bivaju srušeni. Što zbog rata a što uslijed nesposobnosti i nebrige vlasti, u agoniji su se našle i druge šibenske uzdanice: Trgovačko poduzeće Šibenka, Revija, Poliplast, Slobodna plovidba, Autotransport… Bez posla je, statistika kaže, ostalo oko 13.500 radnika. Grad je (pro)padao tiho i bez otpora lokalne politike, koja se smjenjuje po principu “malo HDZ, malo SDP”.

Ivan Ninić, bivši SDP-ov zastupnik i stranački disident kojem je ta stranka postala nedovoljno lijevo orijentirana, kaže da je tadašnja politika s namjerom ugasila šibenske tvornice jer je, zajedno s lokalnom vlašću, mislila da će grad postati drugi Monte Karlo i živjeti od turizma.

– TLM i TEF izvozili su u vrijednosti od gotovo 200 milijuna dolara, najviše u Ameriku. Tu su industriju ugasili, iako su se na nju naslanjala i druga gradska poduzeća. Danas imamo više trgovačkih centara po glavi stanovnika od drugih gradova, ali nema novostvorene vrijednosti u proizvodnim djelatnostima. Ljudi žive dijelom od turizma, a najvećim dijelom od prodaje nekretnina, pa se zato bunt u Šibeniku nije toliko osjetio: netko tko je tisuću kvadrata uz more prodao za 200 tisuća eura dobio je više nego da je čitav život radio u TLM-u – govori Ninić.

Kaže da je politika požurila srušiti dimnjake, ali da ih nije trebalo dirati sve dok se netko ne bi zainteresirao za taj atraktivan prostor, koji još nije imovinsko-pravno riješen.

– Institucije su u Šibeniku pale tiho, bez bune. Mi nemamo jake političare, kao što Zadar ima Božidara Kalmetu: oni nemaju snage ni da nazovu Zagreb i pitaju što se to radi, jer nemaju autoriteta kod svojih stranačkih šefova – ocjenjuje Ninić.

Koliki je autoritet novoga gradonačelnika, liječnika i HDZ-ovca Željka Burića, pokazat će vrijeme. Dok nas je primao, natuknuo je da je ozbiljno radio cijelo ljeto, godišnji nije ni planirao. Pohvalio se modernim izgledom bolnice i suvremenim odjelima.

– U prvom tromjesečju ove godine jedina smo županijska bolnica koja nije zabilježila gubitak. Za operativne zahvate, većinu internističkih i radioloških pretraga, uključujući CT, nismo imali liste čekanja – kaže razgovorljivi gradonačelnik, kojem nije trebalo dugo da prizna kako su najveći krivci za sustavno propadanje grada devedesetih bili upravo lokalni političari, bez obzira na stranačku pripadnost.

– Sjećam se da je TLM imao oko 5.500 zaposlenih, Autotransport gotovo 500 i jedan od najsnažnijih teretnih pogona u bivšoj Jugoslaviji. U Šibenci je radilo 3.300 ljudi, u TEF-u 1.200, od čega mnogo onih iz zaleđa grada. Bili su tu i Revija, Poliplast… Međutim, tu priču treba obrnuti, moramo shvatiti da smo u izgradnji potpuno novoga koncepta gospodarstva. Mislim da bi TEF i elektroliza propali i da nije bilo rata i prekida dostave struje. Bazična industrija, a to se događa u cijeloj Europi, ne može više opstati na tržištu jer je, poput države, naša radna snaga preskupa. Ta se industrija seli na Istok, a budućnost Hrvatske je u školovanoj i educiranoj radnoj snazi, koja bi trebala iznjedriti proizvode visoke tehnologije – smatra Burić.

Pojava novija od deindustrijalizacije, a jednako pogubna po grad, zove se deinstitucionalizacija. Još 2010. godine Trgovački sud u Šibeniku ukinut je pod izlikom racionalizacije i prebačen u Zadar, izmještene su i Fina i Pošta, a šibenska Carinarnica sada stoluje u Splitu. U Šibeniku je ostao samo Županijski sud. Grad je pretvoren u administrativnu varoš, a animoziteti među susjedima tim su političkim odlukama samo produbljeni.

– Neshvatljivo je zašto Carinarnica nije ostala u Šibeniku, jer je promet koji je radila bio puno veći u odnosu na onaj u Splitu. Tu je i ekonomska logika, Šibenik je u centru, 150 kilometara autoputa i prema istoku i zapadu. Zašto aerodrom na Pokrovniku kraj Drniša ne pokriva i Zadar i Split, a koristila ga je i stara Jugoslavija zbog najpovoljnije ruže vjetrova i kvalitete terena? Plaćamo danak lobijima bivše države, a sada i novima – govori Burić. Gradonačelnik se ne slaže da je stopa nezaposlenih Šibenčana alarmantna: u odnosu na državnu razinu nije velika, smatra, riječ je o 3.200 nezaposlenih na teritoriju grada, dakle o stopi između deset i jedanaest posto. Više se žali na mali proračun, ni 200 milijuna kuna, pa ga uspoređuje sa zadarskim, koji iznosi 350 milijuna. S tim se novcem ne može dobro funkcionirati, tvrdi, i dodaje da se planskom regulativom grad otvara investitorima.

– Gradnjom samo jednog Kauflanda, otvorenog potkraj ljeta, grad je prihodovao oko 12 milijuna kuna. Daj bože da je otvorena tvornica, ali svaka izdana građevinska dozvola, pa bila to i garsonijera od 45 kvadrata, prihod je gradu, i to je koncept razvoja – kaže Burić.

Za razliku od višedesetljetne apatije, danas se neki objekti ipak grade, uglavnom na ruševinama bivših. Primjerice, na mjestu stare dočasničke pomorske škole u Mandalini izgrađena je marina, uskoro će i hotel. Na mjestu bivšeg TEF-a planira se stambeno-poslovna zona, otvorena je i gradska plaža Banj, a kraju se privodi i Poduzetničko-industrijska zona Podi. Izgrađena je i šetnica u Šibenskom kanalu do Tvrđave svetog Nikole. Šibenik bi nakon potpisa sa zagrebačkim Sveučilištem 2014. trebao dobiti studij energetike, a 2015. studij zelenog okoliša i zaštite te studij marikulture.

Uz dozu optimizma, ali i opreza, poteze gradske vlasti prati Vladimir Kužina, predsjednik udruge Šibenski građanski forum, koja u novom sazivu Gradskog vijeća više nema vijećnika, a u prošlome je imala dvojicu. Ta je udruga lani simboličkom pogrebnom procesijom koja se kretala šibenskim ulicama “pokopala” grad, komentirajući tako njegovo propadanje.

– Izgubili smo između 15 i 16 tisuća radnih mjesta, a kompletna županija ima 100 tisuća stanovnika. Dakle, svaki deveti stanovnik ostao je bez posla, a ti nemaš plan razvoja?! Zašto se dio tvorničkih i drugih pogona nije mogao premjestiti na Podi? Zna se da je za otvaranje jednog radnog mjesta potrebno oko sto tisuća eura; pomnoži li se taj iznos s brojem izgubljenih radnih mjesta, dobit će se stvarni gubitak ovoga grada – kaže Kužina, koji dodaje da je zbog navedene “degeneracije” sve manje intelektualno sposobnih za kreiranje razvojne politike grada.

– Mnogo puta dođu stranci i kažu kako imamo prekrasan grad u centru Dalmacije, pa pitaju zašto tako loše živimo. A mi nemamo odgovor. Smatram da se najprije treba okrenuti poljoprivredi, koja je osnova, a zatim energetici. Imamo toliko polja uokolo da bismo prehranili pola zemlje kada bismo ih stavili u pogon – predlaže Kužina.

– Od našeg performansa osjeća se neka promjena i da nije važno tko predlaže projekte. Prije, kada bi vladajuća strana nešto predložila, oporba bi odbila i obrnuto, a sve kako bi zaradili više političkih bodova. Sada vidimo da je SDP-ova vlast napravila gradsku plažu, HDZ-ova šetnicu i nitko nikoga nije osporavao i blokirao. Nakon dugo vremena vidim neke nasmijane ljude, optimizam se vraća u ovaj grad – zaključuje Kužina.

Raduje i podatak da je u Šibeniku aktivno sve više civilnih udruga. Od ovoga ljeta tu je i Festival alternative i ljevice (FALIŠ), dok nešto stariji Teraneo gradonačelnik smatra najvećom i besplatnom reklamom za grad. Unatoč tome, poznati šibenski bloger Kristijan Mirić koji piše pod pseudonimom Informatičar Staroga Kova, nije zadovoljan.

– I danas je Šibenik grad-slučaj, a svoju tezu temeljim na matematici. Ne možemo svi samo prodavati, ništa se ne radi, ne proizvodi. U redu, izgrađene su marina i Banj, ali ovo što se izgradilo uokolo je kao kada bi netko kazao da je u Šibeniku onoliko dobro koliko ima dizalica. Podsjeća me to na inženjere koji dva mjeseca crtaju logotip firme i onda kažu da su se ubili od posla. To je ta izgradnja u Šibeniku: dali su sve od sebe da se naprave vizitke, šalovi, kape i majice, memorandumi, ali nitko još nije ušao u firmu i poželio primjerice nacrt vikendice – slikovit je Mirić.

Njegova generacija, rođena krajem 1960-ih, “rasula se svud po svitu”, kako kaže šibenska pjesma.

– Ima ih od Kanade do Australije, pa je mali postotak onih koje je sistem samlio. Generaciji mlađoj deset ili dvadeset godina puno je teže, od njih radi tek svaki peti ili deseti – kaže Mirić i nastavlja sa svojim viđenjem stanja u gradu.

– Samo vrtimo jedan te isti novac, glavnina kojeg je kredit od banke, a ne svjež novac izvana; država u svakom krugu uzme svoj dio, a mi samo pretačemo iz šupljega u prazno. Ništa se nije napravilo, to je moje mišljenje. Drugo, kako se ponašaju političari? U prvoj polovici mandata okrivljuju prošlu vlast, u drugoj se pripremaju za izbore. Vremena za grad u svemu tome nema – zaključuje Informatičar Staroga Kova.