Sve nijanse obrane doma

Zatočene, film redatelja Denisa Villeneuvea

Kanadski sineast Denis Villeneuve izjavio je kako bi volio snimiti film o nasilju koje odjednom provali kad u svitanje zagrme puške lovaca i počnu lišavati života (divlje) patke. Prisustvovao je tome kao dječak i čini se da mu nije bilo nimalo ugodno. Film o lovu na patke još nije snimio, ali otvarajuća scena njegova prvog američkog projekta “Zatočene” donosi šumski mir i u njemu srnu koja ne sluti nikakvo zlo. Kadar se širi dok se kamera povlači unazad i otkriva oca koji potiče sina da ubije srnu. Mladić to učini, a otac srčanim zagrljajem i riječima kako je ponosan na njega pokušava prekriti loše osjećaje što prate sinovo prvo lovačko ubojstvo. Ta scena efektnom lapidarnošću ocrtava bitne crte očeva karaktera, dominantnog providera spremnog na sve u korist vlastite obitelji. Energičan je to, privlačan i racionalan muškarac (Hugh Jackman), s nekom malom ali jasnom dozom mentalnog pomaka, savršeno utjelovljenje nepokolebljivo odlučne, tvrde i agresivne američke politike koja, vlastitim očima gledano, sve što čini, čini samo zato da bi obranila svoj dom – u doslovnom i prenesenom (patriotskom) smislu.

O tome se i radi u novom Villeneuveom filmu. Nakon velikog uspjeha njegova prethodnog uratka, za Oscara nominiranog i nizom drugih nominacija i nagrada zasutog ostvarenja “Naša majka”, u kojem je vrlo slojevito isprepleo osobno/intimno i opće/političko, kvebečki se autor u “Zatočenima” poslužio načelno srodnim postupkom. Razlika je u tome što je prethodni film politički sloj tretirao eksplicitno, dok je u ovom on prisutan metaforički, ali toliko jasno i logički asocirano da bi se ta metafora komotno mogla nazvati metonimijom.

Dakle, otac i njegova (bjelačka) obitelj s jedne strane, te prijateljeva (crnačka) obitelj s druge, suočavaju se s morom – netko je prilikom zajedničkog obiteljskog druženja oteo njihove preslatke djevojčice stare šest i sedam godina, a policija, na čelu s neobičnim inspektorom prepunim tetovaža (Jake Gyllenhaal), nema nikakav trag osim, čini se, mentalno retardiranog mladića koji se sa svojim kamperom nalazio u blizini u vrijeme zločina. Ne mogavši ga, iz pravnih razloga, držati dulje od 24 sata u pritvoru, policija mladića pušta, a bijeli pater familias, uvjeren da je dotični (su)počinitelj ili da ima dragocjena saznanja o tome što se dogodilo, mladića otima i počne ga mučiti na izoliranom mjestu kako bi iznudio priznanje i informacije o tome gdje su djevojčice. U to uplete i prijatelja (Terrence Howard), koji isprva nevoljko učestvuje, a onda se odlukom svoje supruge povlači, ali dotični par pritom odluči da prijatelja neće prijaviti, jer tko zna, možda svojim metodama ipak nešto otkrije, a kako u (daljnjem) mučenju nisu sudjelovali, njihova će savjest biti više-manje čista. Na djelu je znači kompromis tvrdolinijaša i “običnih” Amerikanaca u obrani doma/domovine od, kako će se razvojem priče pokazati, vjerskih fundamentalista (u filmu /anti/kršćana s uputnicom na islamske radikale), a između stoji inspektor kao predstavnik liberalne Amerike, koji je oštro protiv tvrdolinijaških metoda. Međutim ni hard metode ni one zasnovane na slijeđenju prava i ljudskosti neće donijeti kapitalne rezultate, nego će ključnu ulogu odigrati igra slučaja, što se čini prilično ironičnom autorskom porukom.

Po pitanju uvjerljivosti mjestimično nategnute, kao i “Naša majka” uostalom, ali iznimno umješne u povezivanju prve, trilerne, i druge, političke razine, režirane gotovo besprijekorno, s vrsnim osjećajem za atmosferu, “Zatočene” su vrlo zanimljiv ostvaraj i jedan od filmova koji će nesumnjivo obilježiti ovu godinu.