Anatomija jedne legende

Mihael (Michael) Martens (1973., Hamburg) nemački je novinar, dopisnik FAZ-a iz Istanbula od 2009. godine. Od 1995. do 2000. radio je kao urednik listova nemačke manjine u Rusiji, potom u FAZ-u dve godine pratio zbivanja u Zajednici nezavisnih država i Avganistanu, da bi narednih sedam proveo u Beogradu kao dopisnik za Balkan.

“U potrazi za junakom” Mihaela Martensa (u originalu “Heldensuche”) atipična je knjiga i u okviru publicistike. Njenu osnovu čini dosledno sprovedena metoda istraživačkog novinarstva koja teži da sklopi “priču o vojniku koji nije hteo da ubije”, kako glasi i njen podnaslov, i organizuje je kroz ukrštaj detektivskog romana i road moviea. Autor, novinar-istraživač, neumorno šparta po Srbiji i Nemačkoj, intervjuišući sagovornike koji mu mogu osvetliti delove priče o Jozefu Šulcu, vojniku nacističkog Vermahta za vreme Drugog svetskog rata, koji je 20. jula 1941. navodno odbio da učestvuje u streljanju 16 talaca u Smederevskoj Palanci, da bi i sam stoga bio streljan zajedno sa lokalnim simpatizerima partizana i pripadnicima ovog pokreta. Novinarska istraga u Martensovoj knjizi često ustupa mesto digresijama u vidu literarizovanih biografskih crtica, koje liče na kratke priče, posebno zato što Martens svoju perspektivu istraživača, reportera i putnika zamenjuje doživljajnom perspektivom osobe koju intervjuiše.

Potraga za činjenicama odvija se postepeno, dopuštajući da digresije, kao postupak retardacije u epu, postanu delimično autonomne celine koje se zasecaju u minule epohe preko primera pojedinačnih sudbina: od Adrijana Holendera, trgovačkog putnika iz Budimpešte, koji je kao Jevrejin streljan 21. oktobra 1941. zajedno sa 2.800 građana i đaka u Kragujevcu; Horsta Graberta, ambasadora SRN u SFRJ od 1979. do 1984, prvog predstavnika Nemačke koji je položio venac u Šumaricama; Hermana Majera, najboljeg poznavaoca nacističkih zločina u Drugom ratu na prostoru Balkana, koji je istraživao nestanak svoga oca, vojnika Vermahta u Grčkoj, do Davida Albaharija, zemunskog pisca “Geca i Majera”, kratkog romana o kamionu dušegupki i o njegovim vozačima; Radoslava Zelenovića, direktora Jugoslovenske kinoteke koji Martensu otkriva postojanje filma Predraga Golubovića “Biografija Jozefa Šulca” iz 1972. ili Faruka Begolija, albanskog glumca sa Kosova koji je u tom filmu tumačio naslovnu ulogu.

Martens istražuje kad se ova legenda pojavljivala u nemačkim i jugoslovenskim medijima, predočavajući u 15. poglavlju obilje citata o slučaju Šulc i streljanju civila u Smederevskoj Palanci: od “Novog vremena”, lista okupacionih vlasti u Srbiji iz 1941. do sarajevskog “Oslobođenja” iz 2006. U ovom delu knjiga zadobija elemente koji podsećaju na politički triler (prekid diplomatskih odnosa SFRJ i SRN zbog jugoslovenskog priznanja Istočne Nemačke, koji traje od 1957. do 1968.; nemačko insistiranje da se film Torija Jankovića “Krvava bajka” o streljanju u Kragujevcu ne prikaže na filmskom festivalu u Japanu 1970.; Grabertovo svedočenje kako je Tito dozvolio da se ime Jozefa Šulca ureže ćiriličnim pismom na spomenik streljanima u Smederevskoj Palanci uz reči: “Podoficir je bio hrabar. Biće na ploči!”…). S druge strane, nemački deo recepcije legende ima dva segmenta: prvi, kojem je po svom metodu i rezultatima blizak Mihael Martens, pripada radu dvojice javnih tužilaca, Adalberta Rikerla i Kurta Hinrihsena, koji su istraživali slučaj Jozefa Šulca kao zaposleni u Centrali za rasvetljavanje zločina nacionalsocijalizma, formiranoj krajem 1958. u Ludvigsburgu, i drugi koji osvetljava ličnost i delovanje poslanika Bundestaga iz redova SPD-a, barona Ostmana von der Lajea, koji se u javnosti predstavljao kao čovek čija su istraživanja otkrila identitet Jozefa Šulca i koji je predložio da jedna ulica u Bonu ponese ime ovog vojnika. Suočen sa činjenicama koje dovode u pitanje legendu o Šulcu, Ostman je 1981. godine suspendovao svoju inicijativu u gradskoj skupštini.

Paradoksalno, u vreme kada se formirala Centrala, uz velike opstrukcije državnog aparata i bivših nacista koji pred istražiocima naprasno zaboravljaju imena svojih ratnih drugova, primer Jozefa Šulca koji je odbio naređenje da puca u taoce i stoga bio streljan zajedno s njima išla je na ruku odbrani bivših nacističkih vojnika. Naime, oni su se branili argumentom “nužnosti postupanja po naređenju”, tj. tvrdili su da su morali da slušaju naređenja pretpostavljenih oficira, ne samo zbog vojne discipline i solidarnosti, već i zbog straha da ne bi bili likvidirani. Stoga je Centrala pokrenula istragu o Jozefu Šulcu, koja je utvrdila da se događaj u kome je Šulc akter-heroj nikada nije desio. Jozef Šulc je poginuo jedan dan pre streljanja talaca u Smederevskoj Palanci, i to na drugom mestu, fotografije na koje se svi pozivaju ne pokazuju ono što njihovi interpretatori tvrde, svedoci su navodni jer niko nije prisustvovao činu streljanja u kasarni, vojnici počinioci do kojih je došla posleratna nemačka istraga Centrale sećaju se streljanja talaca, ali ne i streljanja nemačkog vojnika, koje bi i po vojnim propisima bilo prekršaj (o tome je odlučivao vojni sud, ne komandant streljačkog voda) u uslovima kada jula 1941. u Smederevskoj Palanci nije bilo naročitih borbi sa “banditima”.

Mihael Martens je svestan da će glavna poenta njegove knjige izazvati makar blagi uzdah razočaranja ili sete kod njenih čitalaca: ipak nije bilo heroja. Iako je efekat ove knjige mitomahijski (mythbuster’s) ili mitorazgraditeljski, drugim rečima knjiga teži istini uprkos posledicama negiranja legende o jednom plemenitom činu, Martens je svestan da se legenda pokazala jačom od istine, jačom “jer je ohrabrivala i jačala veru u ono dobro u čoveku”. I to je svojevrstan paradoks koji nastaje kad se sukobe istina i legenda, epistemologija i psihologija, težnja ka saznanju bez kompromisa i žudnja za lepim ili uzvišenim (delovanjem). Taj paradoks objašnjava jednako nastanak legende kao i njeno nenarušeno pretrajavanje uprkos dokazima ili objektivnoj istini. Otuda i pozicija autora knjige “U potrazi za junakom” nije više toliko delikatna ili cinično destruktivna. On ponavlja istražni postupak, razmatra argumente i utvrđene činjenice, razgovara sa svedocima koji su ostali u životu, ali i priznaje da u legendi ima nešto zavodljivo i elementarno: vera u dobrotu čoveka koju ne mogu poništiti ili sputati ni najteže okolnosti. To je ona vrsta vere koja govori da onaj ko joj je sklon, ljude ne želi da posmatra kao krvožedni čopor ubica ili armiju bespogovornih automata.