Čuvari ustaljenog poretka

Da se u Hrvatskoj institucije sistema ne bave svojim poslom, ali zato strastveno zadiru u tuđi, onaj koji im uopće nije demokratski povjeren, odavno je notorna činjenica. Tako i u najnovijem kaubojskom ogledu između Vlade i Ustavnog suda, oko referenduma za ustavnu kanonizaciju ekskluzivnoga muško-ženskog braka, sve ovisi o tome koja će strana bolje znati preuzeti nasuprotne vještine. Hoće li konzervativna sudska ekipa uspješno iskoristiti ovaj svoj bezočni prodor u domenu čisto političkog kreiranja društvene stvarnosti? Ili će im naša egzekutiva ipak umjeti doskočiti pravnim argumentima?

Jer politička suština ove situacije svodi se isključivo na predreferendumsku dilemu o već teoretskoj (ne)dopustivosti tako namjerenog mijenjanja Ustava, na štetu LGBT manjina i društva u cijelosti. Ako eksperti u crnim togama s bijelim mašnama zakazuju na funkciji puke tehničko-servisne provedbe ustavnih zasada u praksi, izabrani predstavnici naroda – Sabor, kao ustavotvorac, i Vlada – morali bi odreagirati pozivajući ih na dužnost. No u ovoj situaciji oba aktera, mišljenja je Tonči Kursar s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, pokušavaju prebaciti odgovornost na drugu stranu.

– Ustavni sud postao je neka vrsta političkog arbitra, kao što je američki Vrhovni sud, iako nemamo ista uređenja. Oni se kod nas tako godinama ponašaju, no Vlada je svejedno u ovome uhvaćena na prepad. Naše političke elite već 20 godina misle da se referendumska granica od deset posto nužnih potpisa građana ne može probiti i sad su iznenađene. Iako se to dogodilo još 2010. na temu Zakona o radu, ali je održavanje referenduma spriječeno politikantskim intervencionizmom. A Vlada je iznenađena jer nije vjerovala da se u ovakvoj krizi netko želi baviti identitetskim pitanjima – smatra Kursar.

Zašto vladajući ne zatraže od tog suda ocjenu ustavnosti referendumskog pitanja – želimo li u Ustavu RH definiciju braka kao zajednice žene i muškarca? Marina Škrabalo iz GONG-a drži kako je riječ o nevoljkosti spram onih u koje se generalno nema povjerenja.

– Tako će izgubiti jedinu zakonitu opciju suspenzije referenduma uslijed neustavnosti pitanja u koju su uvjereni. A ispast će nedosljedni kad uskoro podrže prijedlog da isti sud obavezno provjerava referendumska pitanja u fazi prikupljanja potpisa, što GONG i razne ostale udruge, kao i sindikati i laburisti, smatraju razumnim – kaže ona.

Ovih se dana zbog toga sukobljavaju mišljenja na gornje pitanje, a gdje čak i pojedini visokopozicionirani članovi SDP-a, vodeće stranke vladajuće koalicije, misle da je njihova centrala odviše suzdržana i pasivna. Predsjednik Sabora Josip Leko i riječki gradonačelnik Vojko Obersnel recimo o tome su se izrazili više nego jasno, svaki na svoj način. Ipak, predsjednik stranke i premijer Zoran Milanović ne želi popustiti, kapriciozno nastavljajući svoj raniji sukob s Ustavnim sudom. Ta institucija, podsjećamo, već se nekoliko godina faktički upušta u bavljenje politikom.

Nakon što je 2011. udario na glasačka prava srpske nacionalne manjine, Ustavni sud naročito se politički aktivirao baš za mandata Kukuriku koalicije. Zaredale su umnogome sumnjive intervencije: izbačen je iz opticaja Kurikulum o zdravstvenom odgoju, ukinut Pravilnik o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja, odbačeno naknadno oporezivanje dividende na udjele u dobiti, kao i kriterij po kojem se oporezuju novine. Čak i tamo gdje je bilo opravdanja za nasuprotno mišljenje, sud je uredovao prvenstveno zato što je time slabio moć načelno omrznutog političkog protivnika.

To se još najbolje vidi po upozorenju što ga je Ustavni sud objavio prije nekoliko dana, baš na temu vjerojatnoga skorog referenduma. Sud je samoinicijativno upozorio Sabor da nakon referendumske odluke više neće biti ustavne mogućnosti za ma kakvu intervenciju, nego se mora bezrezervno uvažiti tzv. izravno narodno ustavotvorstvo. Ponio se tako reagirajući na sam tekst saborskog prijedloga odluke o raspisivanju tog referenduma, što odaje izuzetnu poduzetnost, ali podcrtava i ono što upadljivo nedostaje. Zašto s te adrese nije o istom trošku došla i ocjena ustavnosti referendumskog pitanja?

Zato što je sud prepustio aktualnom Saboru i Vladi ulogu dežurne protunarodne babaroge, što u općem političkom kontekstu nije teško izvesti, a nije ni sasvim netočno, ali se ovdje radi o specifičnoj, ciljanoj zloupotrebi. Sud već tradicionalno podilazi konzervativnijem dijelu javnosti, čak djelujući mobilizirajuće na nj, dok mu je Ustavom predviđena zaštita ravnopravnosti svih građana od sekundarnog značaja. S druge strane, Milanović bi i samo obraćanje sudu za ocjenu ustavnosti referendumskog pitanja doživio kao svoj poraz. U svakom slučaju, veći od natražnjačkih promjena u Ustavu RH.

– Ipak bi trebali potegnuti ovakav sud za jezik, načiniti eksperimentalnu situaciju – rekao nam je Nikola Visković, pravni stručnjak i nevladin aktivist – a pogotovo bi to trebao lijevi centar na vlasti. Ako mu opcija bude poražena na referendumu, to je gore nego simbolički poraz uslijed samog obraćanja sudu, koji si umišljaju. Ne znam je li u pitanju nečija sujeta ili loša politička procjena. Ne bi se smjeli plašiti, jer je stav suda svakako važan. Mada donekle razumijem ako ih brine mogućnost da bi pozitivnim mišljenjem o ustavnosti referenduma sud utjecao i na konačan ishod.

Visković opisuje ustavne suce, ne samo u nas, kao čuvare ustaljenog poretka, s rijetkim izuzecima poput Njemačke nakon Drugog svjetskog rata. Kod nas, Ustavni sud rodio se u kontrarevoluciji, pa je i zbog toga sklon konzervativizmu. Ali sadržaj onog čime se bavi jest prvorazredna politička materija, a ne igračka za tehniciranje. Dok bi političari, smatra Nikola Visković, u progresivnom hodu zajednice morali ići korak dalje i od prosjeka društva, kamoli pravne struke. I ne ostavljati potonjoj da uređuje političke osnove koje u Hrvatskoj još nisu dovoljno dobro prevedene u jezik prava.

Naš sugovornik mišljenja je da referendumi nisu dobrodošli u stvarima ljudskih prava, jer ne smije većina imati prostor da prema dnevnopolitičkim okolnostima i klimama odlučuje o položaju manjina. Radi se o civilizacijskim egalitarističkim standardima u koje se ne bi smjelo lako zadirati, jednom kad ih dosegnemo. No budući da ustavotvorac nije jasno i na vrijeme tako postavio odnose, a ni pravna teorija nije izričito omeđila gabarite ljudskih prava, dilema je i dalje politička. U do te mjere nedefiniranom polju neizbježno se vraćamo na pitanje ingerencija i poželjnih inicijativnosti.

Utoliko je danas javnost zavarana uvjerenjem da se ocjena o ustavnosti referendumskog pitanja kao što je ovo može zatražiti samo iz pozicije političke vlasti. Zatečeni smo tvrdoglavošću Zorana Milanovića, pa uglavnom ne uočavamo da bi i sam Ustavni sud – ako išta drugo – svoju zadaću trebao vršiti i ukazivanjem na eventualne neustavnosti koje u najvažnijim situacijama uočava. Baš kao što je Saboru ukazao na gorespomenute nemogućnosti po slovu Ustava RH. Očito je, slijedom rečenoga, da našem Ustavnom sudu ovom zgodom to ne pada ni na kraj pameti, zacijelo i više negoli Milanoviću.

Na mogućnost i, štoviše, dužnost Ustavnog suda da prema svom nahođenju upozori na neustavnost određenih kardinalnih situacija, skrenuli su javnosti pažnju i neki od poznatijih ustavnih stručnjaka i bivših ustavnih sudaca. Branko Smerdel izrazio se tako još proljetos, a Tportalu ovog su tjedna to potvrdili bivši ustavni sudac Jurica Malčić i jedna bivša ustavna sutkinja koja je u članku željela ostati neimenovana. Ona je spomenula i da sam Ustavni sud u svom upozorenju Saboru implicite navodi – omaškom ili radi provokacije – osnove po kojima bi referendum bio neustavan.

I dok je premijer ovih dana izjavljivao kako naš Ustav svašta dopušta za isturanje na referendumsku izmjenu – a nije baš tako – i kako ni sam ne zna bi li građane pozvao da izađu na to, fatalistički pojmljeno, neizbježno glasanje, digle su svoj glas neke druge službene osobe. Pučka javna pravobraniteljica i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, obje kao opunomoćenice Sabora, oglasile su se s negativnim razmišljanjem o ustavnosti referendumskog pitanja i ukazale na to da još uvijek postoji vrijeme i prostor za sprečavanje gadnih efekata ustavnog kršenja prava manjina.

I dok čekamo na ishod ovog prepucavanja preko tarabe između političkih vlasti i Ustavnog suda, ostaje nam dugoročna dvojba oko boljeg uređenja ustavnog zabrana, ali i funkcije jednog tako delikatnog demokratskog alata kao što je referendum. Nismo imali sreće s njim, kad god da se ukazao kao mogućnost. Vlasti su se prema njemu odnosile maćehinski, a i narod uglavnom nije znao kako bi ga rabio. Sada se na najgori način otkriva mogućnost njegove teške zloupotrebe odozdo i njegovu se dostupnost definitivno ne može promatrati jednoznačno u svjetlu veće demokratizacije.

– Osim što je institut referenduma iskompromitiran motivima koji stoje iza ovog konkretnog – riječi su Tončija Kursara – prijeti nam mogućnost da više nećemo imati ni o čemu bitnom pravo da odlučujemo tim putem. Već se govori o tome da neće biti moguće glasati o monetizaciji autocesta, problemima s bankama i sl. Postavlja se pitanje treba li nam referendum i o kakvim pitanjima. Najveći paradoks te institucije, koji tek moramo pažljivo razmotriti, leži u tome što se mislilo da je to lijevi politički instrument, dok ga praksa i literatura otkrivaju kao, nerijetko, posve desno sredstvo.

Pažljivo razmatranje te iscrpna društvena rasprava na temu razvoja egalitarnosti i zakonskih mehanizama u obrani iste, dakle, tek nas očekuju. I što se tiče Ustava i što se tiče referenduma, da nam se ne bi dogodilo ono što je spopalo Švicarsku i Sloveniju, s referendumima kojima je udareno direktno na prava manjina, u oba slučaja imigrantskih. Pa referendum će i u tom slučaju ostati društveno korisnim, makar kao mogućnost izravnijeg odlučivanja građana o resursima ili sudjelovanju u međunarodnim organizacijama, a što nam je dosad u više navrata grubo izmicano van dosega.