Ekstraordinarni slikopisac
Čini mi se da bih i vlastitu smrt podnio lakše kad bi, zajedno sa mnom, pod zemlju spustili kopiju filma “Žena s krajolikom” – čuvene su riječi Emira Kusturice izrečene povodom jedinog dugometražnog filma Ivice Matića. Autora koji je još u osnovnoj školi postao ovisnik o fotografiji i filmu, s dvadeset se zaposlio kao snimatelj na Televiziji Sarajevo, a 1976. na zagrebačkoj Akademiji diplomirao kameru, koji mjesec prije smrti od srčane mane u dobi od samo 28 godina. Najraniji njegovi radovi, viđeni na prošlotjednoj retrospektivi u Zagrebu – “Nariman”, “Intervju s ljubavnicom” (oba 1969.) i “Proces” (1970.) – nisu, doduše, dosegli do impresivnosti, ali svakako su zanimljivi. U prvom kombinira prizore djevojke u dvostrukoj ekspoziciji, snimljene ljuljajućom kamerom, s prizorima malog psa na gradskim ulicama, dok u pozadini svira poznata ruska pučka pjesma. U drugom već je riječ o godarovski intoniranom igrano-eksperimentalnom djelcu o mladoj ženi i njezinom (mrtvom?) ljubavniku, s tim da opet postoji paralelna montaža, koja ovaj put otkriva obnaženu djevojku u prirodnim ambijentima, a slika je praćena zvukovnom kakofonijom. “Proces” je pak furiozni niz od nekoliko tisuća frejmova, u kojem se ponajprije naziru sličice iz pornografskih magazina.
No već 1971. Matić je polučio dva apsolutno ekstraordinarna uratka – u “Malim oglasima” kombinirao je vlastite dokumentarne snimke strašne prometne nesreće s mnoštvom poginulih i ozlijeđenih te eksplicitne pornografske fotografije, dodajući kao podlogu opskurnu pjesmu “Erotica” stanovite Rite (zapravo niz seksualnih uzdaha), a bizarni spoj erosa i tanatosa, s istom “senzualnom” podlogom, ponovio je i u “Sladunjavoj truleži”, gdje je pak na krevet smjestio dvoje staraca i snimao ih uglavnom u (vrlo) krupnim planovima, sugerirajući izraze njihovih lica kao oličenje prigušeno razuzdane lascivnosti. Ova dva filma idu u red najvećih subverzija ikad viđenih u jugoslavenskoj kinematografiji, a čak i mnogim vrlo liberalnim gledateljima manipulacija s kojom su izvedeni vjerojatno će se učiniti debelo s onu stranu dobrog ukusa.
Iste 1971. Matić stvara svoj najčuveniji kratki film, strukturalističko remek-djelo u koloru, “Theme 1”, u kojem tri kadra snimljena u glavnom sarajevskom parku statičnom poluskrivenom kamerom i s briljantnim osjećajem za kompoziciju i teksturu slike (riječ je o ljudima koji se odmaraju na klupama ili šeću), uvezuje u shemu A – B – A i tako postiže fascinantnu jednostavnost, čistoću i zaokruženost cjeline koja dopire do metafizičkih prostora egzistencije. “Theme 2” (1971.) predstavlja razbarušenu, crno-bijelu varijaciju na istu temu (ovog puta statična poluskrivena kamera voajerski svjedočio o ljudima koji su došli na vjenčanje u matični ured), da bi “Žuto-zeleno” (1973.) prizorima polja i poljskih radova, snimanima isključivo u (polu)totalima, s neke velike autorske distance, ali reklo bi se i s prigušenom naklonošću, a svakako s iznimnim slikovnim osjećajem, izravno navijestilo “Ženu s krajolikom”. Naposljetku “Čistilište” (1974.), nakon poetičnih iskoraka, Matića ponovno predstavlja kao autora fasciniranog naturalističkom estetikom ružnoće – film je to u kojem ljudi i svinje zajedno prebivaju na smetlištu, a u završnici kamera otkriva da je ono okruženo žicom pored koje stoji naoružani čovjek. Alegorija socijalističke Jugoslavije? Možda.
Nakon viđene kratkometražne retrospektive, jasno je da je Ivica Matić bio u svakom pogledu radikalan i beskompromisan autor, da je u njemu bila posijana klica “ludog genija”. Riječ je o najosobenijem slikopiscu bosanske kinematografije, čija je prerana smrt ove i mnogo šire filmske prostore lišila silnog talenta.