Intelektualna svaštara
Umberto Eco: Konstruiranje neprijatelja i drugi prigodni tekstovi (s talijanskoga prevela Mira Čubranić; Mozaik knjiga, Zagreb, 2013)
Recepcija Umberta Eca u Hrvatskoj odgovara renomeu svjetskog intelektualnog superstara. Još sredinom šezdesetih, prijevod kultnog “Otvorenog djela” zakasnio je za izvornikom tek koju godinu i od tada su njegovi teorijski radovi bibliografski imperativ akademskog proučavanja književnosti i značenja. Četrdesetak godina kasnije, kada su izdavači krenuli u veliku ofenzivu na kioske, onamo su prvo plasirali “Ime ruže”. Danas, u knjižnicama, knjižarama i antikvarijatima mogu se pronaći prijevodi više od dvadeset knjiga iz golemog autorskog opusa… Recimo odmah: najnoviji, “Konstruiranje neprijatelja”, u tom opusu ipak neće zauzeti presudno važno mjesto. Niti je, dodajmo i to, uopće napisan sa sličnim ambicijama.
Riječ je o zbirci četrnaest “prigodnih tekstova” – govora održanih na skupovima i jubilejima, prerađenih novinskih komentara, priloga u zbornicima – nastalih u posljednjih desetak godina i tematski nepredvidivo raznolikih. Eca zanimaju teorijski problemi opterećeni glomaznom stoljetnom tradicijom, poput odnosa apsolutnog i relativnog, ali i aktualni skandali kao što je slučaj WikiLeaks. Bavi se živopisno specifičnim naratološkim raspletanjem pripovjednih mehanizama kojima se obznanjuju identiteti “skrivenih” likova poput grofa Monte Crista, ali daje i ambiciozan pregled povijesti motiva vatre u filozofiji, književnosti i alkemiji. Interesiraju ga primjeri naslovnog konstruiranja figure neprijatelja, ali i dekonstrukcija suvremene tehnike paradoksalnog cenzuriranja neprestanim govorenjem i medijskom bukom. Pridodaju li se ovome još i dvije satirične pseudorecenzije – jedna o narodnim poslovicama, druga koja kolažira odlomke iz svojedobnih negativnih kritika Joyceova “Uliksa” – jasno je da smo dobili šarenu intelektualnu svaštaru, neobavezni dnevnik autorovih skorijih radoznalosti, zbirku kakvu, valjda, možete potpisati tek nakon što ste izgradili reputaciju dovoljno čvrstu da se na nju lako okači čak i sasvim labava, nonšalantno raštrkana hrpica tekstova.
Skrupulozniji kritičari u sličnim okolnostima najčešće pristaju na zadani okvir, pa kurtoazno komentiraju “enciklopedijsko obrazovanje” ili “renesansnu radoznalost” pisca. Nije da Ecova erudicija ne fascinira, nije da ne provocira ozbiljan čitalački angažman, a nije ni da pritom ne zna biti zavodljivo žovijalna i duhovita; pa ipak, ako čitatelji(ca)ma nudite ovako raspršen snop tema i problema, izvjesna ujednačenost esejističkog zahvata i eksplanatorne ambicije trebale bi zbirci osigurati minimum koherencije i pristupačnosti. Ovdje to nije slučaj, ali je razlog barem korektno označen već u podnaslovu. “Prigodni tekstovi”, naime, najčešće su logikom žanra upućeni specifičnom krugu slušatelj(ic)a ili čitatelj(ic)a, unaprijed dobro pripremljenih za precizno mapiranje i detaljan prikaz egzotičnih tematskih predjela, kao što su poetika neumjerenosti u romanima Victora Hugoa ili povijest talijanske intelektualno-umjetničke Grupe 63. Kada ih se preusmjeri prema široj publici, može nastati kratki spoj između ekstenzivno postavljene palete tema i intenziteta kojim se obrađuje svaka od njih: barem polovicu ovdje okupljenih tekstova, istrgnutih iz svog primarnog konteksta, stoga kao da zagušuju gusti popisi imena, referenci, primjera, citata…
Doduše, kada se tematski fokus sretno preklopi s interesima čitatelja, čini se da ovu neravnotežu i nije naročito teško oprostiti. A Ecova se esejistička vještina sastoji prvenstveno u tome što će – čak i ako vam se interesi neopozivo razilaze – uvijek pronaći trik ili dva da kidnapira čitalačku pažnju makar ponekom tematskom dionicom iz svog opsežnog repertoara.