Krivi gost za krive strane

Studio 4

Aleksandru Tijaniću HTV je za parastos odredio Tihomira Dujmovića, novinara koji je od interpunkcija čuo samo za uskličnik. Budući da govori onako kako piše, a piše kao da u ruci drži pneumatski čekić, Dujmović je galamio, pjenio se, žestio i u ciglih deset minuta pokazao sav repertoar stekliške komunikacije. Denisu Kuljišu, drugom gostu emisije, u takvom bi društvu bolje poslužio bukobran nego mikrofon. Od Dujmovića smo čuli samo to da Srbi neizlječivo inkliniraju četništvu. Kratko, jasno, uvredljivo i – priglupo. Bilo bi pametnije da su urednici “Studija 4” pozvali Bujanca, Anu Lučić, Tomca ili Banca, ako su već s desnice o pokojniku htjeli čuti nešto upotrebljivo, ali sad je kasno da se kaje.

“Ima pisaca”, rekao bi Karl Krauss, “koji već na dvadeset stranica mogu izraziti ono za što su meni katkad potrebna čak dva retka…” Takav je bio i pokojnik. Bio je nedvojbeno kontroverzan, pa i više od toga, često je zauzimao krive strane; bio je ujedno i jedinstveni genij novinskog izraza, Magic Johnson kratke forme, ali do analize tih kontroverzija drugi gost emisije nije, nažalost, uspio doći. “Tijanić, to je stil; stil, to je čovjek, Tijanić je dakle nedvojbeno čovjek”, rekla je duhovito Gordana Suša. “Ako Đinđić preživi, Srbija neće”, ta najopakija rečenica njegova života, koja će mu biti veća osuda od svih volterovskih britkosti, bila bi dobar povod kritičkom razgovoru o mrtvacu i društvu koje ga je nužno vodilo prema poziciji na kojoj se našao. No do nje nismo došli.

Preko sukoba Đinđić – Koštunica prelomilo se mnogo kapitalnih interesa na Balkanu, svašta se tu moglo reći, ali što Dujmović o tome zna? Bilo bi zgodno čuti zašto je jedan tako veliki novinski pisac napustio novinarstvo i otišao u politiku i zašto na ovim prostorima nijedan talent ne može, na velikoj sceni, mimo srednje struje, opstati bez politike, ali za takve rasprave treba izbjegavati ljude koji misle da je pjena na ustima zamjena za argumente. “Studio 4” promašio je dobru temu izborom lošeg gosta; sami pali, sami se ubili…

Dnevnik HTV-a 

Eugen Husak poslikao je vedute s Dalmatine – mali herbarij genijalnih zlodjela Kalmetinih i Sanaderovih ortaka. Stupići uz cestu, nabavna cijena 30, prodavani HAC-u po 500 kuna. U cijenu jednoga moglo ih je stati 19. “Na svakih nekoliko metara otkrivane su afere”, kaže Husak. U Kapeli i Svetom Roku četvorni metar plaćao se 11 puta više no što je trebalo. Šumski most umjesto pet plaćen je 11 milijuna, umjesto micanja prašume za 160 tisuća kuna rušenje je stajalo devet milijuna. Dva WC-a plaćena su tri milijuna kuna, WC školjke 5.800 kuna… Odmorište sagrađeno usred kamene planine – tamo gdje je najskuplje – iskrčeno je za 63 milijuna kuna, onda nova trasa koja je plaćena, prema aneksu, 500 milijuna više od stare…

Škole, škole bi trebalo isprazniti – kako je Davor Jurkotić predlagao Božidaru Kalmeti – kako bi se u njih strpali svi zlikovci koji su nam uništili perspektivu! Sanader i njegovi ortaci najveći su arhitekti hrvatske grobljanske arhitekture u povijesti. Herman Bolle lijepo je dizajnirao Mirogoj, no HDZ je u dva prošla mandata iskopao grob za sve što se miče, puže i hoda ovom zemljom.

Paralele

Ozbiljna, pouzdana, svestrana Morana Kasapović napravila je još jedne dobre “Paralele”, koje hrvatski političari opet neće gledati i razumjeti, a trebali bi jer je riječ o vitalnom pitanju, egzodusu radne snage s istoka na zapad, koji će ovu zemlju, ako se Prvi i Drugi svjetski te Domovinski rat nastave voditi jednakom silinom kao i dosad, zaviti u crno. Prijeti nam strašna opasnost, totalna depopulacija, i to u vrlo kratkom roku. Iskustvo Latvije pokazuje da za samo deset godina država može ostati bez trećine stanovništva. Latvija je s tri milijuna ljudi spala na 2,1, a takva perspektiva prijeti i nama. Ovdje je, prema znanstvenim istraživanjima, još 1992. oko 75 posto stanovništva na budućnost gledalo s izrazitim optimizmom; danas jednako toliko građana u budućnost gleda krajnje zabrinuto. Reportaže iz Kanade (napokon upotrebljiv izvještaj Branke Slavica), Mađarske, Bugarske i Njemačke pokazuju da iseljavanje može poprimiti razmjere kataklizme. Ekonomsku krizu nekako ćemo riješiti, ali demografsko pitanje tek će buknuti. Revolucionarni rentijeri, navodni domoljubi, borci za jednopismenost i slične vrednote, iz domovine će protjerati sve što je ovdje još pismeno, polupismeno i tričetvrt pismeno, pa će bolju budućnost graditi samo sa sebi ravnima.

Pola ure kulture

Gledajući foršpan nadolazećih atrakcija, u udarnom prilogu o jezičnoj samobitnosti čovjek očekuje nekog pismenog novinara, Dražena Ilinčića ili nekog sličnog, kad eto ti – Hloverke! Naša junakinja kreće u akciju za spas kuće bitka, kako bi jezik nazvao Heidegger. Već u prvom kadru čovjeku se nameće jedan jedini kriterij za ocjenjivanje priloga: brojanje koliko je puta naša Hloverčica kimnula glavom kojem lingvistu. Sve drugo od sporedna je značaja. Prvom sugovorniku, nekom učenom narikaču, Hloverka u znak zdušnog odobravanja kima 22 puta u tridesetak sekundi. Zbog dugotrajnog vježbanja, trzajne ozljede vrata su isključene –kiparici Ujević lani je, u trominutnom prilogu, kimnula ravno 120 puta. Riječ je o kombiniranim, brzim i kratkim, srednjim, te dugim i odobravajućim pokretima u pravcu gore – dolje. Nekom Žagaru s Odsjeka za jezik Hloverka potom kima glavom pet puta u tri sekunde, ali brzi zum kamere u lice sugovornika onemogućuje daljnju statistiku. Potom u prilog ušetava neka Lahorka. Hloverka kima glavom 15 puta u 26 sekundi, Lahorka Hloverki nijednom. Hrvatsko jezikoslovlje može lakše disati. Jezik će biti spašen, čim je nasađen na tako vitalan vrat.

Podnevni dnevnik, HTV

Netko je ovih dana na Facebooku dobio slom živaca jer pola televizijskih priloga započinje frazom kako akter priloga “tog jutra nije ni slutio”. U četvrtak u podne, HTV-ov novinar iz Pule počinje prilog rečenicom u kojoj kazuje kako “tog jutra Marinko Simetić nije ni slutio…”

Što to nije slutio Marinko Simetić? Nije slutio da će vozača koji je upravljao automobilom iza njegova skutera tokom vožnje pogoditi infarkt, pa će vozač pogoditi Marinka i njegov skuter, pa će Marino završiti na pločniku, a nesretni vozač automobila u moru, mrtav. E sad, tko ujutro kad izlazi na cestu sluti da bi mu to moglo biti zadnje, zanimljivo je pitanje – vjerojatno nitko ili samo okorjeli pesimisti. Kažu da je Luj XVI. onog dana kad će biti srušena Bastilja u svoj dnevnik napisao svega jednu riječ: “Ništa.” Nije, jadan, ni slutio…