Muke po kaznenom zakonu

Ma koliko se vlasti trudile i pričale o privlačenju stranih investitora, činjenice su i dalje prilično porazne kad je o pravnom sistemu u Srbiji riječ: more međusobno neusuglašenih propisa, silne i tajnovite birokratske procedure, nezakonitosti… Primjerice, gradi se jedan dio Koridora 10, a nedavno je otkriveno da “papirologija” tipa građevinskih i inih dozvola nikada nije završena do kraja.

U svemu tome sudstvo – čija bi brzina i neovisnost trebale biti garancija sigurnosti, kako ulagačima tako i građanima – i dalje grca u problemima. Poznata je katastrofalna reforma koju je provela prošla, demokratska vlast, kad je uvedena nova mreža sudova i kad je napravljena “trijaža” među sucima (po političkim, ne po stručnim kriterijima), pa je na kraju uredovao Ustavni sud Srbije i naložio da se svi nereizabrani suci i tužitelji imaju vratiti na posao – njih oko tisuću. Među njima je, istini za volju, bilo i onih koji nikako nisu smjeli biti vraćeni u sudnice, zbog kaznenih postupaka koji su protiv njih vođeni, pa čak i pravomoćnih presuda. Danas su neki od njih čak postali visoki dužnosnici u sudskoj hijerarhiji.

Do danas nisu riješeni problemi u sudstvu – godinu dana nova vlast održava status quo, osim što se ovih dana u skupštinskoj proceduri nalazi nekoliko zakona koji bi barem ponešto trebali ispraviti, poput povećanja broja osnovnih sudova i vraćanja sudova u neke gradove za koje se ispostavilo da im sudske jedinice nisu dovoljne, da je cijeli taj nedovoljno osmišljeni eksperiment ukidanja sudova potrošio silan novac i energiju onih sudaca i tužitelja (ali i odvjetnika i ostalih sudionika) koji su dnevno na posao putovali i po nekoliko desetaka kilometara u jednom smjeru.

Pokazalo se, kao što su to stručnjaci upozoravali proteklih godina, da ni sistemski zakoni ne daju sigurnost građanima: najprije Zakon o parničnom postupku, koji je mijenjan u nekoliko navrata i čija je svaka verzija udaljavala dostupnost pravde građanima (da ne govorimo o sporosti sudova, o gomilama starih predmeta, neusuglašenosti sudske prakse od suda do suda), a potom i Zakonik o krivičnom postupku, koji je pored tužilačke istrage uveo brojne novine u sudski sistem. Vrlo slična situacija je ona u Hrvatskoj, gdje je Ustavni sud Hrvatske izvan snage stavio velik broj odredbi, ali u Srbiji se tek sad sa “svojim” promašajima suočavaju javnost, stručnjaci i nadležni u Ministarstvu pravosuđa.

Tužilačka istraga najprije se počela primjenjivati na specijalnim sudovima i tužiteljstvima, onom za ratne zločine i borbu protiv organiziranog kriminala, i to od početka 2012. godine. I jedni i drugi tužitelji kukali su cijelo to vrijeme da mnoga zakonska rješenja nisu adekvatna, isto su tvrdili i odvjetnici, ali sve to nije mnogo vrijedilo dok u režim tužilačke istrage nisu ušli i svi ostali, od 1. listopada ove godine. Tako je na pravničkom skupu prije nekoliko dana u Beogradu, održanom povodom 40 dana primjene tužilačke istrage u kompletnom srpskom pravosuđu, rečeno da su neophodne hitne izmjene mnogih odredbi. Predsjednik Udruženja tužitelja i zamjenika javnih tužitelja Srbije Goran Ilić, uz ogradu da je 40 dana od početka primjene novog ZKP-a isuviše kratak period da bi se mogla dati konačna ocjena o tome kako se tužitelji snalaze, ističe da “neki glasovi s terena ukazuju da postoje brojni problemi”.

– Neki su vezani uz sam Zakonik, koji nije prilagođen našoj pravnoj tradiciji. S druge strane postoje problemi zbog nedovoljnog broja javnih tužilaca i zamenika i uopšte izvršilaca u javnim tužilaštvima – kaže Ilić, precizirajući da je Zakonik nejasan i da postoje veliki problemi u tumačenju pojedinih normi, jer se u gotovo svakoj situaciji postavlja pitanje dozvoljenosti pojedinih dokaza.

– Kako reče jedan sudija, umesto da primenjujemo Zakonik, mi ga tumačimo. Rešenja u Zakoniku su potpuno nepoznata našoj pravnoj tradiciji i sasvim je logično da postoje početna nesnalaženja – govori Ilić.

Taj stav konkretno potvrđuje i ministar pravosuđa Nikola Selaković.

– Ako imate podatak da je na području Višeg suda u Beogradu koncentrisano nešto manje od 70 odsto opšteg kriminaliteta u Srbiji i da su za 39 dana primene ZKP-a podignute samo dve optužnice, onda je to svedočanstvo izuzetno teške situacije u javnom tužilaštvu i pravosuđu, koja preti da zahvati mnogo više, a može da bude rezultat nesnalaženja u primeni ZKP-a – kaže ministar.

I odvjetnici su na mukama s novim zakonskim odredbama. Predsjednik Advokatske komore Srbije Dragoljub Đorđević misli da su i sudovi i tužiteljstva posve nespremno dočekali primjenu novog ZKP-a. To je, kaže on, bila stresna situacija za sve sudionike u pravosuđu, pa i za odvjetnike; Advokatska komora je predvidjela tu situaciju, pa duže od godinu dana širom Srbije organizira edukaciju za odvjetnike-krivičare, ali stvar je u tome da se dosta toga u Zakoniku treba promijeniti, pri čemu se treba rukovoditi i regionalnim, u prvom redu hrvatskim iskustvom. U velikom broju zamjerki koje on, kao i ostali, vidi, posebno mjesto pripada oštećenima u kaznenom postupku, čija su prava i dosad bila minimalna, a u novom ZKP-u gotovo i ne postoje.

Iako je prije nekoliko mjeseci (zajedno s Goranom Ilićem) napravio “Vodič za primenu novog ZKP-a”, profesor dr. Milan Škulić cijelo vrijeme tvrdi da će se Zakon ubrzo morati mijenjati potpuno novim, ne samo zbog koncepcijskih grešaka i potencijalnih protuustavnosti, već i zbog nekih očitih pravno-tehničkih grešaka, ali i zbog pasivne uloge suda koji tek nadzire “dokazni dvoboj stranaka”, kao i zbog činjenice da optužba i optuženi nikako nisu u ravnopravnoj situaciji, jer je obavezna obrana propisana samo za teža kaznena djela (sa zapriječenom kaznom višom od osam godina zatvora), a zna se da su optuženi uglavnom pravni laici, nerijetko i polupismeni.

U svakom slučaju, slijedi formiranje radne skupine koja bi početkom iduće godine morala procijeniti situaciju, potom javna rasprava (koja je izostala pri izradi aktualnih zakonskih rješenja), pa – sve ispočetka.