Panagiotis Sotiris: Radikalizam je za Grčku jedini realizam

Panagiotis Sotiris predaje sociologiju, socijalnu i političku filozofiju na Odsjeku za sociologiju Sveučilišta u Aegenu u Mitileni na grčkom otoku Lezbosu. Član je koordinacijskog odbora Antarsyje, fronte grčke antikapitalističke ljevice. U organizaciji Centra za radničke studije nedavno je u Zagrebu održao predavanje na temu “Grčka: društveni sukobi, kriza i izazovi za lijevu strategiju”. Razgovarali smo o nekim aspektima njegovog izlaganja koji se tiču trenutačne situacije na grčkoj ljevici, kao i o perspektivama borbe.

Među najzanimljivijim dijelovima vašeg predavanja u Zagrebu bio je vaš rezolutan stav da je izlazak iz Europske unije jedan od načina rješenja krize, ne samo u Grčkoj nego i generalno. Euroentuzijasti kažu da bi svaki takav pokušaj skupo koštao svakoga tko bi to pokušao napraviti. Je li dakle uopće moguć pozitivan ishod jedne takve akcije?

Mislim da je posljednjih pet godina, otkako prolazimo kroz ekonomsku krizu, jasno pokazalo da u pogledu Europske unije nikakvog mjesta entuzijazmu nema. Upravo suprotno, svi smo dosad već morali shvatiti da je eurointegracijski proces agresivni neoliberalni i autoritarni projekt. Štoviše, postalo je više nego jasno da su nas euro kao valuta i cjelokupna financijska i monetarna arhitektura eurozone, umjesto da nam donesu prosperitet, samo doveli do recesije, do povećanja nezaposlenosti, do erozije proizvodne baze u zemljama periferije i do socijalne nejednakosti. U isto vrijeme, kao odgovor na sve te negativne tendencije, iz dijela vodećih zemalja u EU-u, posebno iz Njemačke, nije stigla solidarnost sa zemljama u krizi, nego dodatna ekonomska agresija. Također, sama Grčka bila je stavljena pod svojevrsnu disciplinirajuću ekonomsku superviziju, da bi s vremenom postala zemlja za testiranje neoliberalne šok-terapije. U svjetlu rečenoga, izlazak iz eurozone, a kasnije potencijalno i iz Europske unije, težak je, ali neophodan korak. To treba napraviti, ma koliko to bilo zahtjevno. Znamo da će u početku biti teško, ali to vrijedi svakog našeg napora, pogotovo ako u obzir uzmemo da ćemo s mjerama štednje biti suočeni najmanje do 2024. godine, a ekonomska bi supervizija nad Grčkom trebala trajati do 2030. godine, što, zapravo, znači permanentno. Izlazak iz eurozone i raskid s Europskom unijom ne bi bio akt ekonomskog šovinizma. To je jedini način da ekonomiju stavimo pod demokratski nazor i da poduzmemo odlučne mjere protiv nezaposlenosti, dakako, sve u cilju jačanje pozicije radne snage, generalno.

“Specijalne ekonomske zone”

O Grčkoj ste govorili kao o “specijalnoj ekonomskoj zoni” (special economic zone) u EU-u. Što bi to značilo?

Gigantsko neoliberalno restrukturiranje, koje je upravo u toku u Grčkoj, gurnulo je zemlju u ono što se obično naziva stvaranjem “povoljne investicijske klime”. To je dio tzv. strategije interne devalvacije. Ona znači da plaće moraju biti srezane, da se radno zakonodavstvo i zaštita radnika generalno moraju staviti van snage, dok zahtjevi stručnjaka, prije svega onih vezanih uz ekologiju i arheologiju, moraju biti zanemareni, a sve u cilju da investitor bude zadovoljan. To je dakle logika postojanja “specijalnih ekonomskih zona” u okviru EU-a. Drugim riječima, vodeće ekonomije Europske unije cijeli europski jug žele pretvoriti u neku vrstu “specijalne ekonomske zone” s jeftinom radnom snagom i bez većih administrativnih prepreka za “investitore”. To, konačno, vodi onome što se naziva “utrkom prema dnu”, odnosno snižavanju primanja radnika i snižavanju nivoa socijalne zaštite, kao i općem pogoršanju životnih uvjeta za većinu populacije.

Koje su bile posljedice, odnosno socijalni efekti Olimpijskih igara u Ateni? I to ste kratko spomenuli u svom izlaganju. Jesu li Igre donijele samo promjene u urbanoj strukturi Atene ili su najavljivale i nove odnose u cjelokupnom grčkom društvu koji će kulminirati nekoliko godina poslije, a koje će karakterizirati procesi privatizacije komunalnih službi, smanjenja cijene rada, degradacije zajedničkih prostora, stihije umjesto planiranja itd.?

U to vrijeme, svi su o Olimpijskim igrama govorili kao o prilici za rast i razvoj. U stvarnosti, ogromni i preskupi građevinski i svaki drugi radovi vezani uz Igre donijeli su velik profit samo nekim građevinskim tvrtkama. Uz to, upravo se tada počeo nazirati i problem s dugom. Samo da napomenem, neke od velikih građevinskih kompanija imaju, kao što su i tada imale, presudan utjecaj na glavne medije u Grčkoj, prije svega na televizije, što se, generalno gledajući, svakako može uračunati u loš skor grčkih medija, a što je na kraju rezultiralo i krahom centralne televizije. Bilo kako bilo, dio dužničke krize trasiran je upravo u pretjerano visokoj cijeni koštanja Olimpijskih igara. Cijeli period uoči Olimpijskih igara bio je period općeg napada na radnička prava i zanemarivanja činjenice da radna mjesta postaju sve nesigurnija za sve veći broj radnika. Sve to zajedno bilo je legitimirano tzv. višim ciljevima i urgentnom potrebom da se radovi dovrše u roku. U isto vrijeme, promjene koje su implementirane u gradske planove i koje se vide kroz primjene novih regulacijskih zona u gradu, samo su pripomogle daljnjem rastu krupnog biznisa.

Koja je pozicija Antarsyje unutar šire lijeve scene u Grčkoj?

Antarsya je fronta grčke antikapitalističke ljevice. Imamo više od tri hiljade članova i vrlo smo aktivni u studentskom pokretu, u sindikatima, u lokalnim pokretima i u antifašističkoj borbi. Mislimo da je jedino rješenje za grčku krizu ono radikalno, koje uključuje momentalni izlazak iz eurozone, prekid odnosa s Europskom unijom, stopiranje daljnje isplate duga i nacionalizaciju banaka i strateških industrija. U tom smislu, razlikujemo se od Syrize koja inzistira na mogućnosti da se oslobodimo mjera štednje, ali da pritom ostanemo u eurozoni. Mislimo da nije vrijeme za “realizam” i “pragmatizam”, odnosno smatramo da je radikalizam naš današnji jedini realizam. Također mislimo da moramo imati povjerenja u snagu i kolektivnu sposobnost ljudi za borbu. Zato mislimo da se, generalno govoreći, ljevica s jedne strane mora boriti da pokret ojača i da se dodatno organizira, a s druge strane u toj i svim sljedećim borbama mora se moći oslanjati na snage odozdo.

Spomenuli ste Komunističku partiju Grčke (KKE) u negativnom kontekstu. Koji je njihov problem?

Unatoč svojem dugom historijatu heroizma i borbe te svojim historijski važnim odnosnima s narodnim masama, KKE u vremenu krize u posljednjih nekoliko godina optira za potpuno katastrofalnu taktiku. Najprije, inzistira da danas nikakva bitna promjena nije moguća i uporno odbija svaku suradnju u zajedničkoj borbi s drugim strankama ljevice. Komunistička partija, istina, govori o “snazi naroda” i “socijalizmu”, ali istovremeno svoju taktiku pozicionira točno u opreci prema tome što govori. To ide dotle da podcjenjuju snagu pokreta i negiraju potencijal za radikalne promjene i to u zemlji kakva je Grčka, u kojoj je kriza toliko politički duboka da se jasno vidi da je duga serija borbi danas poprimila praktički ustanički karakter.

Za novi tip politike

Kad smo već kod povijesnih grčkih političkih snaga, svaka od njih na neki način ima svoju tradiciju i u ranijim borbama, poput one iz četrdesetih. Na koju se tradiciju poziva nova ljevica (Antarsya, Syriza)? Na Narodnooslobodilačku vojsku Grčke, ELAS (Ellinikos Laïkos Apeleftherotikos Stratos)?

Za svakoga na grčkoj ljevici neizmjerno je važno nasljeđe narodnog otpora za vrijeme okupacije. U to je vrijeme Komunistička partija držala pravu liniju, kombinirajući narodnooslobodilačku borbu s borbom za socijalnu emancipaciju. To je ujedno bila i glavna i masovno prihvaćena linija u svim dijelovima Grčke. Samo je takav pristup mogao izgraditi tako masovan pokret, bez sličnih primjera u nacionalnoj historiji. Također, bitno je istaknuti da je Narodnooslobodilačka fronta na tim temeljima mogla biti izgrađena i zato jer je nastala u opoziciji prema svakom sektaštvu. Nažalost, serija ozbiljnih strateških pogrešaka Partije, udružena s nasilnom intervencijom britanskih i američkim imperijalista, dovela je u konačnici do poraza pokreta na kraju građanskog rata. Uglavnom, mi danas i nadalje mislimo u okvirima široke socijalne i političke fronte, s radikalnim programom koji pretpostavlja borbu protiv politike Trojke – MMF-a, Europske komisije i Europske centralne banke – kao i protiv grčkih kapitalista. Fronta uvijek mora imati u vidu da je radikalna opcija za Grčku zapravo njezina jedina mogućnost, opcija koja više u obzir neće uzeti euro kao valutu, neoliberalizam kao dominirajuću politiku u EU-u, politiku štednje kao jedinu moguću politiku za unutarnje potrebe. Dakle potrebna je radikalna alternativa koja mora biti otvorena prema socijalističkoj perspektivi.

Na kraju ostaje pitanje što da se radi? Izgleda da ostaje samo borba s neizvjesnim ishodom, pogotovo otkako je ojačala desnica kroz Zlatnu zoru?

Moramo se nastaviti boriti. Treba nam još štrajkova, još masovnih demonstracija, još okupacija. Trebamo izgraditi mrežu solidarnosti i oblike narodne demokracije i pritom se oslanjati na snage odozdo. Trebamo osmisliti forme djelovanja koje će ljude ujediniti, koje će povećati povjerenje ljudi u njihove vlastite snage i omogućiti stalno osujećivanje planova Trojke i vlade. Uz to, ne smijemo izgubiti iz vida da je rast Zlatne zore zapravo rezultat nesposobnosti ljevice da na borbu inspirira najvažnije segmente u narodu. Također, činjenica da je lider Zlatne zore iza rešetaka ni približno ne znači da smo s njima završili. Protiv fašizma se moramo nastaviti boriti i moraju se stvoriti takvi uvjeti da radnici i, prije svih, mladi ljudi ubuduće više ne budu privučeni reakcionarnim i rasističkim diskursom te stranke, pogotovo zato jer se ona, uza sve, još i otvoreno zalaže za probiznis politiku. Mislim da ćemo se samo tako na najbolji način sjećati Pavlosa Fisasa i svih ostalih žrtava neonacističkog nasilja. Na kraju, moramo graditi ljevicu koja će biti sposobna davati adekvatne odgovore na izazove s kojima smo suočeni. Potrebna nam je elaboracija radikalne alternative. Ne trebaju nam ni puki antikapitalistički verbalizam ni lijevi pragmatizam, nego konkretni program koji, kako sam već naglasio, mora obuhvaćati trenutačni izlazak iz eurozone, nacionalizaciju i prekid otplate duga. Također, moramo domisliti novi oblik vlade i novi tip politike koji bi vodio prema radikalnim transformacijama u društvu i pokretu, a ne da se gubimo u terminima nešto blaže verzije mjera štednje ili provođenja tzv. progresivne politike. Moramo otvoriti debatu o tome što bi socijalizam 21. stoljeća imao značiti. Mislim da smo mi u Antarsyji toj debati doprinijeli tako što smo je praktički otvorili i pomogli da ljevica postane prevladavajuća politička snaga, dakle ona koja može biti glavni činilac socijalne i političke dinamike koja će na kraju, sasvim sigurno, sve nas dovesti do pobjede protiv mjera štednje, Trojke i neoliberalnog kapitalizma.