Učenje esperanta

Večernje škole su nekada predstavljale neizostavni vid permanentne edukacije socijalističkog čoveka. Mnogi ljudi bi u večernjim satima pohađali kurseve stranih jezika na tzv. radničkim univerzitetima ili bi ubrzano završavali propuštene razrede osnovne škole ili zanata. Radnički univerziteti postali su tema mnogih serija i filmova u socijalističkoj Jugoslaviji, među kojima je možda najpoznatija TV serija “Kamiondžije”, ali i film “Već viđeno”. U ovom filmu Gorana Markovića iz pozne jugoslovenske produkcije (1987), okvir za centralnu radnju daje upravo radnički univerzitet sa svojim kursistima esperanta, koji se spremaju da za veliki državni praznik recituju Njegoša na esperantu. No ovo je već period skore jugoslovenske propasti, tako da radnički univerzitet u Markovićevom filmu biva tretiran ironično, kao jedno od mesta proizvodnje besmisla jugoslovenske stvarnosti. Međutim, ovakav tematski okvir kao da se nije promenio za poslednjih četvrt veka.

Politička i kulturna stvarnost današnje Srbije neodoljivo podseća na večernju školu iz Markovićevog filma. U njoj se ubrzano uče upravo tri stvari: lep hod za manekenke, koje će ubrzo postati zvezde srpske javnosti, borilačke veštine, jer u Srbiji je uvek potrebno znati neki aikido ili kung-fu, a naposletku, za one ambicioznije, tu je nacionalna povest na esperantu. U kategoriju ambicioznih polaznika spada i predsednik Srbije Tomislav Nikolić, koji poslednjih meseci pohađa ubrzani kurs srpske i evropske istorije prve polovine dvadesetog veka. I sve to na esperantu. Kažem, na esperantu, jer predsednik Nikolić operiše rečima kao da ne poznaje njihova značenja, već ih je naučio napamet za potrebe svojih javnih nastupa. On zapravo nije ni slutio da će mu znanje jednog dana toliko biti potrebno. Međutim, vremena se menjaju, a on odnedavno piše autorske tekstove za “Politiku”.

Povod je, naravno, strah od revizije uloge Srbije u Prvom svetskom ratu, dok se glavni razlozi kriju u Nikolićevom nezadovoljstvu svojim predsedničkim rejtingom, koji je nakon predavački nastrojenog Borisa Tadića dobrim delom narušen i aferom oko famozne fakultetske diplome. Kada je reč o nacionalnoj istoriji, Nikolić iz dana u dan pokazuje sve veći vokabular sa kojim bi trebalo tokom vremena da se poveća i interpretativni kapacitet. O tome svedoči i njegov tekst koji je na Dan primirja, pod naslovom “Budimo dostojni junačke prošlosti”, objavljen na stranicama “Politike”. Već sam naslov je skandalozan, a ono što sledi predstavlja vrhunac srpske kafanske istoriografije, sa ponekom bibliografskom jedinicom izvučenom iz besmislenih polemika koje su se vodile poslednjih meseci oko uloge Gavrila Principa.

U suštini, tekst predsednika Srbije pokazuje nekoliko bitnih stvari za razumevanje ne prošlosti, već njegovog shvatanja prošlosti i načina vođenja politike danas. Nakon uvodne lamentacije, predsednik Nikolić udara u centar: Srbija je pravednik među narodima i “po treći put nekome smeta”. Ovim stavom se jednoznačno tvrdi da je Srbija i devedesetih bila u istoj poziciji kao i u Prvom i Drugom svetskom ratu, tj. na pravoj strani, te da je glavni problem u tome “što je proglašena apriornim krivcem”. Taj stav će nešto kasnije u tekstu, nakon objašnjenja uloge Mlade Bosne i opisa ličnosti Franca Ferdinanda, dodatno razviti kao nedostatak “dobre, a kamoli briljantne diplomatije” Srbije tokom devedesetih godina. U tom slučaju, zakleo bi se predsednik Nikolić (ili neko od njegovih savetnika za istorijska pitanja), Srbija ne bi bila tu gde jeste, niti bi bila krivac za Vukovar, Sarajevo, Srebrenicu, Kosovo. Stoga se vraća nazad u prošlost i objašnjava kako je epohalni iskorak Srbije učinjen nakon Majskog prevrata, odnosno nakon masakra nad Obrenovićima, kada se država konačno “okrenula rešavanju unutrašnjih pitanja”.

To okretanje unutrašnjim pitanjima Srbiju je koštalo skoro trećine stanovništva. Kafanska istoriografija ovakvu vrstu zamene teza obično imenuje kao srpsko junaštvo ili kao junačku prošlost, koja se apostrofira i u naslovu Nikolićevog “seminarskog rada”. Ovakvu zamenu teza moguće je pročitati, nažalost, i u srpskim istorijskim čitankama, ali i na grobnicama od ostrva Vida, preko Soluna i Kajmakčalana. Na kajmakčalanskoj kapeli ostao je jedan od protokolarnih poslednjih pozdrava regenta Aleksandra Karađorevića svojim div-junacima, koji ostadoše kao “večni stražari na pragu otadžbine”. Ovo je, naravno, pesnički trop proizašao iz imperijalne politike Srbije, jer niti su to bili večni stražari, niti se radilo o “pragu otadžbine”, već o nemilosrdnom uništavanju ljudskih resursa. Ovo zaklanjanje katastrofalne politike iza tzv. srpskog junaštva nesmetano traje duže od jednog veka. Ideologija koja se krije iza ove sintagme opasna je i pogubna, kako po Srbiju tako i po njene susede. Predsednik Nikolić je koristio ove reči kao da su napisane na esperantu, jer su mu njegovi savetnici ponudili tekst pod izgovorom da će mu sigurno podići predsednički rejting. I zaista, mnogi komentatori na sajtu “Politike” odmah su pozdravili diskurs dobro poznate ideologije. U njegovom epicentru je Srbija kao žrtva za pravednu stvar.

Reaktiviranje ovog diskursa povodom godišnjice Velikog rata kao da je dobrodošlo političkim elitama u Srbiji. U jeku izbora na Kosovu, zakočenosti funkcionisanja Bosne i Hercegovine, te neprestane igranke sa tzv. dvojezičnim pločama u Hrvatskoj, nije loše podsetiti se na dobru staru ugroženost i marginalizaciju. Stoga predsednik Nikolić zabrinuto poentira: “Svakodnevni problemi s kojima se suočavamo ne mogu biti izgovor za nerešavanje pitanja sudbine našeg naroda.” Na kraju njegovog uratka stoji uzvik optimizma: “Udruženi, mi ćemo uspeti.” Ovo odsustvo uskličnika ukazuje na to da Nikolić baš i ne razume pročitani tekst, osim nekoliko imenica i vlastitih imena. Međutim, ono što on i njegova svita veoma dobro razumeju jeste pokušaj revizije uloge Srbije u ratovima devedesetih, a to se njegovim tekstom pokušalo postići, pre svega za unutrašnje potrebe.