Kronika

Približava se 29. decembar, rok za reguliranje statusa prebivališta

Prijavite boravak u inostranstvu

Do 29. decembra, svi koji duže od dvije godine privremeno borave u inostranstvu, moraju policiji, konzulatima ili ambasadama prijaviti tu činjenicu

Približava se 29. decembar, rok do kojeg svi hrvatski državljani koji će s tim datumom duže od dvije godine privremeno boraviti u inostranstvu moraju ispuniti svoju zakonsku obavezu i policiji prijaviti svoj privremeni odlazak iz Hrvatske.

O razlozima boravka u drugim zemljama obavezni su podnijeti dokumentaciju, a ako to ne učine, po službenoj će se dužnosti pokrenuti postupci odjavljivanja iz zbirke podataka o prebivalištu i boravištu. To ni na koji način neće uticati na hrvatsko državljanstvo i posjedovanja pasoša. “Obaveza javljanja postoji, ali tko god ispunjava zakonske uslove, neka ne odjavljuje prebivalište”, ističu u Srpskom narodnom vijeću.

Podsjetimo, hrvatski državljani koji se privremeno nalaze u drugim zemljama zbog privremenog rada, školovanja, dugotrajnog liječenja ili drugih razloga privremenog karaktera, dužni su prijaviti svoj privremeni boravak.

– To mogu učiniti na dva načina. Prvi je da policijskoj upravi ili policijskoj postaji na čijem području imaju prijavljeno prebivalište, neposredno osobnim dolaskom prijave da privremeno borave u inozemstvu. S obzirom na odsutnost, obavijest o svom privremenom boravku u inozemstvu mogu osobno dati i u diplomatsko-konzularnom predstavništvu Hrvatske u zemlji u kojoj borave, ističu u MUP-u. U Srbiji to mogu učiniti u konzulatima u Beogradu i Subotici, a u BiH u Banjaluci, gdje živi  najviše Srba iz Hrvatske, kao i u Sarajevu, Tuzli i Mostaru gdje su također hrvatski konzulati.

U oba slučaja, osoba mora priložiti odgovarajuću dokumentaciju o razlozima privremenog boravka u inozemstvu, bilo da se radi o potvrdi o zaposlenju ili školovanju, zatim o dozvoli boravka u inozemstvu, a u nekim slučajevima i svoju pisanu izjavu o razlozima boravka u inozemstvu, o čemu će konkretno saznati prilikom procedure dojave privremenog boravka u inozemstvu.

Osobe koje su obuhvaćene programom obnove ili stambenog zbrinjavanja, a nekretnina im još nije obnovljena, osposobljena za stanovanje, vraćena ili ni na koji način nisu stambeno zbrinute u Hrvatskoj, zbog čega se i nalaze u drugim zemljama, također najkasnije do 29. decembra ove godine, o svom boravku u inostranstvu moraju obavijestiti policijsku upravu ili postaju na čijem području imaju prijavljeno prebivalište, ili diplomatsko-konzularno predstavništvo Hrvatske u zemlji u kojoj privremeno borave. Ako to ne učine, i za njih će se po službenoj dužnosti pokrenuti postupci odjave prebivališta.

U MUP-u ističu da svi hrvatski državljani koji se u inozemstvu nalaze privremeno, zbog gore navedenih razloga, nisu dužni odjaviti prebivalište u Hrvatskoj, jer se nisu niti trajno iselili. Osim toga, svi hrvatski državljani koji i dalje imaju prijavljeno prebivalište u Hrvatskoj, jer u inozemstvu borave samo privremeno, imaju pravo na osobnu iskaznicu kojom se dokazuje prebivalište.

Tom prilikom u SNV-u ističu da se po zakonu za sve povratnike i one koji žive u drugim zemljama, a koji u Hrvatskoj borave najmanje tri mjeseca godišnje, bilo odjednom, bilo u više boravaka, računa da imaju prebivalište u Hrvatskoj.

– Zato pozivamo sve koji bar tri mjeseca tokom godine borave u Hrvatskoj da to naznače u dojavi policiji jer nisu dužni odjavljivati prebivalište, kaže Tatjana Vukobratović Spasojević, voditeljica pravnog odjela SNV.

– Savjetujemo da svi hrvatski državljani, prije svega Srbi, koji su u procesu povratka u ili smatraju da će se vratiti u Hrvatsku, što pokazuju obilaskom svojih kuća i imanja, podnesu odgovarajuće potvrde kako bi zadržali prebivalište, kaže pravnica.

S druge strane, hrvatski državljani koji su trajno iselili iz Hrvatske i imaju namjeru živjeti u nekoj drugoj državi, ali i oni koji su u Hrvatskoj fiktivno prijavljeni, trebaju odjaviti prebivalište u Hrvatskoj. To mogu učiniti ili u policiji gdje imaju prijavljeno prebivalište ili putem diplomatsko-konzularnog predstavništva u zemlji u kojoj borave.

Oni koji odjavljuju prebivalište u Hrvatskoj, dužni su vratiti osobne iskaznice koje se poništavaju u policiji ili diplomatsko-konzularnom predstavništvu.

– U ovakvim slučajevima se gubi osobna iskaznica, ali ne i pravo na hrvatsko državljanstvo i dobivanje putovnice, ističu u MUP.

– Štoviše, ako građani odjave prebivalište u policiji u Hrvatskoj, oni mogu izvaditi pasoš s označenim prebivalištem u zemlji u kojoj žive, što će ih doći mnogo jeftinije nego da taj pasoš vade u konzulatu, kaže voditeljica pravnog odjela SNV-a. Navodi primjer žene iz Hrvatske koja živi u Novom Sadu, ali je bila prijavljena u Hrvatskoj.

– Kad su na osnovu pasoša vidjeli da gospođa ne boravi dovoljno u Hrvatskoj da bi imala prebivalište, savjetovali su joj da prilikom odjave napravi pasoš u policijskoj upravi, rekla je Vukobratović Spasojević, ponovo naglasivši da se građani koji žive u drugim zemljama do 29. decembra moraju javiti policiji, ali da, ako je ikako moguće i ako imaju uslove, ne odjavljuju prebivalište.

•  

Prijava nevažećih osobnih i adresa  

Građani koji su 29. decembra prošle godine imali osobnu iskaznicu kojoj je istekao rok više od 15 dana ili je nikad nisu “vadili”, kao i oni imaju prijavljeno prebivalište na nepostojećim adresama koje nisu evidentirane u registru prostornih jedinica, također se do 29. decembra moraju javiti policijskoj upravi ili policijskoj postaji na čijem području imaju prijavljeno prebivalište. Ako ne ispune ovu obavezu, odjava njihovog prebivališta izvršit će se po službenoj  dužnosti.

Nenad Jovanović

•  

Ispravljena sramota u Baranji

Obnovljen bolmanski spomenik

Spomenik poginulima u Bolmanskoj bitki napokon bez stida može čekati 70-godišnjicu ovog historijskog događaja 

Spomenik antifašističkim borcima Jugoslovenske armije (JA) poginulima u Bolmanskoj bici sagrađen je 1951. godine, a autor brončane fogure je kipar Nikola Kečanin. Na južnoj strani spomenika, nalazi se reljef s prizorom iz partizanske borbe, a na sve četiri strane donjeg dijela obeliska posveta je palim borcima napisana latinicom i ćirilicom te na mađarskom i slovačkom jeziku.

Bitku je s 1945. sa fašističkim osvajačima vodila Treća armija JA u čijem su se sastavu borili Hrvati, Srbi, Mađari, Slovaci i Rusini. Godine 1983., uoči četrdesete godišnjice Bolmanske bitke, spomenik je bio dodatno uređen te obložen granitnim pločama. Vandalski je oštećen 2001. godine i to tako što su krampom razbijene granitne ploče na postamentu i natpisne granitne ploče na obelisku, a vremenom je došlo do oštećenja betonske ograde i betonske podloge iznad kosturnice.

– Rušitelj se zadovoljio razbijanjem granitnih ploča na postamentu te onih s natpisima na obelisku, pri čemu se nije ograničio samo na onu ćiriličnu, već je uništio sve četiri – kaže Jovan M. Nedić, pročelnik Jedinstvenog upravnog odjela Općine Jagodnjak.

Inicijativu da se spomenik obnovi pokrenuli su Zajednica udruga antifašističkih boraca i antifašista Osječko-baranjske županije na čelu s Nikolom Opačićem iz Belog Manastira i Općina Jagodnjak koja je spomenik pokušavala obnoviti još od 2002. godine. U tome joj je pomogao Konzervatorski odjel u Osijeku. Putem prijavnica za programe zaštite i očuvanja nepokretnih kulturnih dobara, koje svake godine raspisuje Ministarstvo kulture, 2009, 2012. i 2013. godine Općina Jagodnjak ušla je u Program financiranja zaštite kulturnih dobara, tako da je u avgustu 2012. urađen projekt uređenja spomenika, a projektant je bio Zdenko Pauk, ovlašteni arhitekt iz Osijeka. Karat d.o.o. klesarstvo iz Piškorevaca postavila je postament te zamijenila oštećene i izlomljene granitne ploče te ponovo ispisala natpise na obelisku.

– Obnova Spomenika ne bi bila uspješna da Općina Jagodnjak nije bila uporna u svojim nastojanjima da se on obnovi, ali i da nije imala pomoć Konzervatorskog odjela u Osijeku, koji djeluje u sklopu Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture. Posebno su nam bili dragocjeni savjeti i pomoć prof. Drage Kretića, višeg savjetnika za nepokretne spomenike kulture pri Konzervatorskom odjelu – kaže Jovan M. Nedić. Uređenje spomenika prema spomenutom projektu još nije završeno do kraja, ali ipak, i ovako uređen, spomenik bez stida može čekati 70. godišnjicu Bolmanske bitke.

J. Nedić

Projekt Civilnog centra grada Vukovara

Vukovar dobiva “Cvet mira”?

Ideja je da se monumentalni toranj s vidikovcem i restoranom, visok 170 metara, izgradi u blizini park-šume Adica 

U atmosferi antićirilične kampanje koja širom Hrvatske traje već mesecima, nekolicina Vukovaraca okupljenih u Civilni centar grada Vukovara, odlučila je da sliku o gradu na Dunavu promeni na način koji bi okupio sve građane bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost.

Predstavnici Civilnog centra grada Vukovara Domagoj Marenić i Aleksandar Bjelovuk, došli su na ideju da osmisle i izgrade monumentalni arhetip “Cvet mira” kao zajednički simbol svih Vukovaraca. Inicijativu su predstavili u prostorijama Zajedničkog veća opština.

– Ovaj  kulturno-spomenički i poslovni objekat simbolizovao bi budućnost i tendenciju Vukovara da jednog dana postane svetski grad mira. Mir je nešto što može povezati građane na ovom području. U Vukovaru postoje simboli kao što je vodotoranj, ali on govori o prošlosti. Nama je potreban simbol budućnosti Vukovarai čitave regije. Verujem da će biti sluha za ovakvu ideju, rekao je Domagoj Marenić.

– Cvet mira bi trebao da izgleda kao dva čoveka, koji na vrhovima prstiju svojih ruku drže lotosov cvet. Imao bi dva nivoa, na prvom poslovni prostor i restoran, a na gornjem nivou vidikovac. To će biti objekat koji dominira krajolikom. Imamo podršku Civilnog centra grada, a dobili smo i podršku predsednika Republike Ive Josipovića, rekao je autor ideje Aleksandar Bjelovuk, samostalni umetnik.

Bjelovuk je dodao da će prezentacija projekta biti upriličena do polovine iduće godine u Zagrebu i Beogradu. Do tada će tražiti donatore u Hrvatskoj i inostranstvu. Ideja je da se “Cvet mira” koji će biti visok 170 metara izgradi u blizini park-šume Adica ukoliko to Urbanistički plan grada Vukovara bude dozvoljavao, a sama izgradnja trajala bi oko četiri godine. “Cvet mira” projektovaće stručnjaci iz beogradskog Del ing-a.

– Firma Del ing je potpisala pismo o namerama u kojem smo podržali projekat i napravili prve korake. Predstoji nam izrada idejnog rešenja, idejnog projekta i studije izvodivosti. Cvet mira treba da bude moderni monumentalni spomenik, toranj koji će biti izgrađen od savremenih materijala. Uz restoran, vidikovac i druge prateće sadržaje, biće to jedan kompletan turistički doživljaj, rekao je Bratislav Stipanić, stručni konsultant u ovoj beogradskoj arhitektonskoj firmi koja iza sebe ima neke od najatraktivnijih građevina u Beogradu kao što su toranj na Avali i pilonski most na Adi.

D. Bošnjak

Nebojša Manojlović, predsjednik VSNM-a općine Nijemci

Slavonija izumire

Radno sposobnog i demografski zdravog stanovništva zaista je malo 

Koliko Srba po popisu živi na području općine Nijemci i od čega uglavnom žive?

Općina Nijemci ima osam naselja i u njima živi ukupno 4.705 stanovnika, od čega 515 Srba. Oni su u Šidskim Banovcima i Vinkovačkim Banovcima. Od ukupno 664 meštana ta dva sela, Srba ima 505. U svim mestima srpska populacija je uglavnom staračka, a od pomenutih 664 stanovnika, mladih do 15 godina ima 78, što je poražavajuće. Starijih od 65 godina je 151. Vidimo da je radno sposobnog i demografski zdravog stanovništva zaista malo. Ako uz ovo još pogledamo obrazovnu strukturu, koja na nivou cele opštine ne prelazi 1,5 odsto visoko obrazovanih, socijalni kapital je oskudan. Pored ovih negativnih pokazatelja, ni ekonomski nisu ti koji bi nam dali za pravo da možemo da se nadamo srećnijoj budućnosti. Živi se uglavnom od poljoprivrede, prilično loše i teško. Ovo je izrazito poljoprivredni kraj, a klasična neintenzivna ratarska proizvodnja karakteriše sve poljoprivredne proizvođače. Srbi imaju registrovanih 20-tak porodičnih poljoprivrednih gazdinstva (OPG) i još dve firme koje se bave poljoprivrednom proizvodnjom. Na području Šidskih i Vinkovačkih Banovaca posluje i Banovci d.d., firma koja je kod nas najveći posednik poljoprivrednog zemljišta i koja zapošljava 20-tak ljudi. Najviše 40 do 50 porodica ima jednog člana sa stalnim zaposlenjem. Ako ovome dodamo nekoliko zaposlenih izvan opštine Nijemci, taj broj nije veći od 55, a kako u našim mestima ima 168 domaćinstava, najveći broj ljudi nema posao.

Kakve su koristi i nedostaci položaja općine? 

Šidski i Vinkovački Banovci su saobraćajno dobro povezani, nalaze se na međudržavnom putu Vinkovci-Tovarnik-Šid, a kroz oba naselja prolazi i međunarodna pruga Beograd-Zagreb. To ne olakšava mnogo život, jer su sve ustanove u gradovima. Središte opštine naselje Nijemci udaljeno je 14 kilometara od Šidskih, a 12 kilometara od Vinkovačkih Banovaca, ali ne postoji nikakva autobuska linija. Policijska stanica nam je smeštena u gradu Otoku, koji je udaljen 30 km, i isto tako ne postoji autobuska linija. Sa Vukovarom udaljenim 26 km je nešto bolja povezanost, ali malo stvari se tamo može obaviti. Vinkovci su nam i bliži i najbolje su saobraćajno povezani, pa postoje vozovi i autobusi koji redovno saobraćaju.

Kakve su prilike za kulturni i društveni život mladih, ali i za njihovo zaposlenje?

Od nekad izuzetno bogatog kraja, ovaj deo zemlje je u zadnjih 25 godina postao izuzetno siromašan. Tome su pre svega veliki krivci rat, ali i migracije stanovništva, koje su karakteristične za granične oblasti svuda u svetu. Mladi nemaju mnogo prilika za zaposlenje. Zemlja je ograničen kapital, i koliko god to bilo smešno, nema je za sve, a naročito na način na koji se ona u ovom kraju danas iskorištava. To dovodi do stalne migracije mladih u gradove, ali i inostranstvo. Godine 2001. na popisu na području opštine je živelo 5.900 stanovnika; mladi odlaze, a stari umiru, nažalost, kultura je nešto zadnje o čemu se ovde brine.

Koliko “Privrednik” i “Prosvjeta” imaju značenje za mlade?

“Privredniku” i “Prosvjeti” su potrebni novi ljudi koji će da donesu energiju, i koji bi u saradnji sa već ostvarenim ljudima iz tih organizacija koji imaju iskustva mogli da pokrenu jedan novi talas srpskog aktivizma i daju mu jedan novi moderniji imidž.

Kako se priča oko ćirilice i referenduma o braku odražava na raspoloženje u općini?

Na referendumu sam glasao protiv, a rezultati za opštinu su 92 odsto “Za” i 7 odsto  “protiv”, s tim što je na srpskim biračkim mestima odziv bio manji od 10 odsto. Ovo nam je  smernica kako bi izgledali rezultati referenduma za ćirilicu. Srbi imaju jako lošu komunikaciju sa Hrvatima u našoj opštini i to treba da se promeni, ali osim rata i nezaposlenosti, trenutno u medijima ima jako malo promovisanih zajedničkih tema, što bi moglo i trebalo da se promeni.

Nenad Jovanović

33.000 insolventnih obrtnika 

U Saboru tokom rasprave o Zakonu o obrtu, u ime Kluba zastupnika SDSS-a, Mile Horvat je naveo podatke o lošem položaju obrtnika – 33 hiljade insolventnih obrtnika, s milijardama neplaćenih dugova, pred kojima su ovrhe i osobni bankrot. No, najveći potencijal vidi u obrtništvu i obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu, od kojeg živi više od sto hiljada ljudi u Hrvatskoj.

– Dvije ključne stvari ovog zakona jesu pokušaj da se uredi nova forma obrta kao institucije i da se na drugačiji način uređuje sam komorski sistem. Ključna stvar je kako zaštititi obrtnike danas od mogućeg obiteljskog propadanja. Problem je što za obaveze koje nastaju u obavljanju obrta, obrtnik odgovara cjelokupnom svojom imovinom. Smatram potrebnim urediti zakonsku odredbu kako bi se odvojila obrtnikova privatna imovina od one za obavljanje obrta – kaže Horvat.

Smatra da su po pitanju kontinuiteta tradicijskih porodičnih obrta dobri članci Zakona koji govore o prijenosu obrta u slučaju mirovine na bračnog druga, kao i u prijenosu obrta u slučaju smrti na nasljednike. Navodi kako Hrvatska obrtnička komora ima oko 900 zaposlenih, čime je pretvorena u birokratizirani činovnički aparat.

– Predmet rasprava je članak 77. – da li je članstvo u Obrtničko komori obavezno ili dobrovoljno. No, ako komorskom sistemu dajemo pravni subjektivitet, onda članstvo mora biti obavezno. Ono što je najinteresantnije za članove Obrtničke komore je postotak izdvajanja za članstvo, dakle, ako je članstvo u njoj obavezno onda su i osigurana sredstva, a danas je u gospodarstvu velika prednost imati osigurane izvore prihoda. Tako da tih 50 miliona stalnih prihoda, koja bi Komora na taj način ostvarivala, nije zanemarivo – kaže Horvat.

•  

Odbijeno – prihvaćeno

Zadnjim izmjenama Zakona o područjima posebne državne skrbi išlo se na ukidanje određenih poreznih olakšica. Zbog toga je saborski Klub zastupnika SDSS-a podnio amandman kojim su željeli zaštititi kategoriju bivših nositelja stanarskog prava u statusu zaštićenog najmoprimaca koji su podnijeli zahtjev za otkup nekretnina no dosad nisu svojom krivnjom bili u prilici otkupiti nekretninu, a kako bi u konačnici prilikom otkupa bili oslobođeni plaćanja poreza na nekretnine.

Vlada RH  je odbila ovaj SDSS-ov amandman, jer kako stoji u obrazloženju – “Budući da se zakon odnosi samo na područja posebne državne skrbi amandman se ne prihvaća”. No, prihvaćen je amandman SDP-a koji u većem dijelu ima isti cilj, samo u drugačijem kontekstu: “porez na promet nekretnina ne plaćaju građani koji stječu nekretnine u vlasništvu RH u svrhu stambenog zbrinjavanja, a koje se nalaze na područjima posebne državne skrbi, ako imaju prebivalište na adresi nekretnine koju stječu”.

Povećan broj predmeta u Strazburu

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora razmotrio je Izvještaj Štefice Stažnik, zastupnice RH pred Europskim sudom za ljudska prava u Strazburu za 2012. godinu. Broj predmeta iz Hrvatske pred Europskim sudom gotovo je u stalnom porastu, a taj se trend nastavlja. Osobito se povećava broj kompleksnijih predmeta koji se odnose na teže povrede ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog čega se povećavaju i poslovi tog Ureda. S obzirom da presude protiv RH dovode do sve većih obveza za državni proračun (izdaci su lani povećani 70 posto u odnosu na godinu prije), ali i do povećanja nepovjerenja u pravni sustav države, članovi Odbora su iznijeli mišljenje – da se mora postaviti pitanje odgovornosti tijela uslijed čijeg načina postupanja dolazi do kršenja konvencijskih prava, a što onda generira i financijske i političke posljedice za državu.

Zatražili su i da se rad odgovornih tijela konstantno analizira kako bi se utvrdilo dolazi li do kvalitativnih promjena u njihovom radu. Odbor će preložiti Saboru, među ostalim, da zaduži Vladu da pripremi i podnese prijedlog zakona kojim bi se cjelovito uredila suradnja svih tijela čiji je rad povezan s postupcima pred Europskim sudom za ljudska prava i izvršenjem presuda i odluka tog Suda.

Mirna Jasić

Tribina ” Suočavanje s prošlošću ili povijesni revizionizam” u “Privredniku”

Nesolidarnost među manjinama

Aleksandar Tolnauer govorio je o “potrebi suočavanja s prošlošću u vremenu u kome nas napada budućnost”

Između manjinskih grupa u društvu koje su ugrožene nasrtajima retrogradne desničarske politike ne postoji solidarnost, rečeno je na tribini “Suočavanje s prošlošću ili povijesni revizionizam” održanoj 3. decembra u dvorani Srpskog privrednog društva “Privrednik”.

Govoreći o aktualnoj situaciji, Sandra Benčić iz Centra za mirovne studije izrazila je uvjerenje da do referenduma o ćirilici neće doći i da će ga, ako ne Vlada ili Sabor, “rušiti” Ustavni sud. Podsjetila je da su manjinska prava dio poglavlja 23. koje je u pregovorima s EU zatvoreno baš zbog visokih standarda čije bi snižavanje praktički značilo kršenje međunarodnih ugovora. Ona je ocijenila da je uspjeh desničarskih inicijativa i populističkih pokreta i posljedica toga što civilno društvo ne radi dovoljno i kontinuirano s javnošću, a prigodne kampanje nisu dovoljne.

Nemanja Relić iz Srpskog demokratskog foruma naglasio je da je u Hrvatskoj zanemaren diskurs srpske manjine, a da se nastavni planovi i udžbenici uopće ne bave srpskim žrtvama.

Učestvujući u diskusiji, predsjednik Savjeta za nacionalne manjine RH Aleksandar Tolnauer, govoreći o “potrebi suočavanja s prošlošću u vremenu u kome nas napada budućnost” podsjetio je da je u NDH 12. Avgusta 1941. bio osnovan Ured za rušenje pravoslavnih crkava koji je prvo naredio uništenje crkava u Iloku i Osijeku. Nakon pet mjeseci ukinut je na traženje Nijemaca, svjesnih da ti potezi pomažu jačanje ustanka.

Zanimljivu diskusiju u kojoj su suočavana i različita mišljenja pratio je velik broj članova “Privrednika”, polaznika mirovnih studija, manjinskih aktivista i predstavnika ambasade Srbije u Zagrebu.

Nenad Jovanović

Obilježen Dan koordinacije vijeća i nacionalnih manjina Grada Zagreba

Deset godina napretka 

U maloj dvorani Koncertne dvorane “Vatroslav Lisinski”, prve decembarske subote obilježen je Dan koordinacije vijeća i nacionalnih manjina Grada Zagreba, ali i deset godina postojanja manjinske samouprave u Zagrebu u kojem živi 18 manjina.

Predsjednik Koordinacije Zoltan Balaž Piri u svom govoru naglasio je suradnju i pomoć koje manjine imaju od strane gradskih vlasti, zbog čega se i položaj manjina i njihovih vijeća poboljšao, iako nije do kraja riješeno pitanje predstavnika onih nacionalnih manjina kojih nema dovoljno za formiranje vijeća. Na izuzetno dobar odnos gradskih vlasti prema manjinskoj samoupravi ukazao je i predsjednik savjeta za nacionalne manjine RH Aleksandar Tolnauer, podsjetivši da je prije deset godina, čak i u redovima manjina vladao skepticizam oko osnivanja vijeća. Dotakao se i aktualnih političkih stremljenja usmjerenih ka smanjenju prava manjina, ukazavši na potrebu poštovanja primjene Ustavnog zakona o manjinama.

– Tu smo poruku poslali Vladi, Saboru i međunarodnoj zajednici, naglasivši da su manjine integrirane u hrvatsko društvo i da njihovi pripadnici vole ovu zemlju u kojoj trebaju biti ravnopravni građani, rekao je Tolnauer.

Gradonačelnik Milan Bandić izrazio je sreću što je položaj manjina u Zagrebu dobar i rekao da je u deset godina napravljen velik iskorak. To je jedno od nastojanja i jedan od prioriteta gradskih vlasti tokom godina njegova mandata. Zbor Češke besede otpjevao je himnu, umjetnici iz redova manjina podsjetili su na slavne evropske kompozitore, a svojevrsna himna zagreba “Tebi grade moj” izvedena je na hrvatskom, ruskom, mađarskom i talijanskom jeziku. Program je završila vokalna grupa “Čipkice”, otpjevavši pjesme više nacionalnih manjina, među kojima i “Čije je ono devojče” iz jugoistočne Srbije.

N. J.

Nadežda Petrović – slikarica i humanitarka  

Predavanjem akademskog slikara Miloša Popovića u dvorani “Prosvjete”, prvog decembarskog četvrtka u Zagrebu, Središnja biblioteka Srba obilježila je 140. Godišnjicu rođenja slikarice i humanitarke Nadežde Petrović.

– Nadežda Petrović bila je velika slikarica koju likovni kritičari s početka 20. vijeka nisu voljeli, rekao je Popović, ukazavši na njen stav da slika mora da bude istinita da bi bila lijepa i izbjegavanje slikanja sladunjavih motiva. Umjesto bogatih gospođa njoj su pozirali ljudi s ulice, pa su slike ostajale njoj, rekao je Popović, podsjetivši na njenu metodu podslikavanja, odnosno stvaranja podloge temperom, nakon čega je slijedilo povlačenje jakih poteza i debelih slojeva uljane boje.

Ona je, osim kao slikarica bila vrlo aktivna i u onom što bi se nazivao nevladin sektor, osnivajući srpske humanitarne organizacije kao što je “Kolo srpskih sestara” koje su s njom na čelu imale i ljevičarski predznak. Bila je zagovornica ideje o integralnom jugoslavenstvu i vjerovala u značajnu ulogu umjetnosti u emancipaciji najširih slojeva stanovništva, a svoju rodoljubivost pokazala je time što je za vrijeme Balkanskih ratova i u Prvom svjetskom ratu bila dobrovoljna bolničarka u srpskoj vojsci, pa je 1915. umrla od tifusa u Valjevu.

Podsjetio je Popović na njeno rođenje u Čačku 1873. i na školovanje u Karanovcu kako se tada zvalo Kraljevo, na sticanje slikarskih znanja i iskustava u Beogradu, Muenchenu i Parizu, na susrete sa slikarima s područja buduće Jugoslavije, na privrženost slikarice impresionizmu i talijanskoj školi slikanja, kao i na susrete sa značajnim slikarima tog vremena .

Nadežda Petrović bila je angažirana oko osnivanja Prve jugoslavenske umjetničke izložbe, osnivanja Lade i prve jugoslavenske umjetničke kolonije u Sićevu kod Niša 1905. koje je i danas poznato po svojim slikarskim okupljanjima.

Izlagala je u Ljubljani, Parizu, Zagrebu, Rimu i drugim mjestima, a njene slike najvećim dijelom nalaze se u njenoj galeriji u Čačku osnovanoj 1955.

– Nadeždi Petrović današnje generacije duguju izložbu, s obzirom da je ona bila srpska i jugoslovenska slikarica koja je dala doprinos i hrvatskom slikarstvu, rekao je Petrović.

N. J.

Unatoč nevoljama, za kolinje uvijek ima vremena

Običaj koji zbližava

Bit će na mom tavanu šunke i kobasica koliko ti srce želi, i to takvih koje Europa nije nikada čula ni vidjela, kaže Milan Miščević iz Gređana 

Za stanovnike Banije i Korduna koji su se vratili na svoja ognjišta, u proteklih petnaestak godina gotovo ništa nije sigurno, bilo da je riječ o reguliranju mirovina, socijalnoj pomoći, obnovi kuća, zapošljavanju i mnogo toga drugog. No ipak ima nešto što je sigurno uvijek  – rakija će se ispeći, a meso i kobasice sušit će se na tavanima.

Premda su se mnogi životi promijenili i mnogo toga je izgubljeno, a malo dobiveno, ovdašnji ljudi ne dozvoljavaju da stari običaji njihovih djedova padnu u zaborav. Za poštara, doktora, veterinara, popa, geometra i putnika namjernika uvijek se natoči čašica rakije, a u većini slučajeva, ni tavan nije daleko niti previsoko. U Gređanima, selu između Gline i Topuskog, u zaseoku Miljevići, nekada je bilo dvadesetak kuća. Danas se samo iz dvije vije dim, a u jednoj od njih živi obitelj Milana Mišćevića, domaćina koji ni ove godine nije propustio stari običaj klanja svinja koji okuplja rodbinu i prijatelje.

– Na mom imanju nemam baš dosta voća, pa ne pečem rakiju, no za gosta se uvijek nađe pokoja čašica. A što se tiče kolinja, to je poseban događaj za koji pripreme polako započinju već u kasnu jesen. Ove godine zaklali smo četiri svinje. Imam dva sina i dvoje unučadi, pa hrane nikada dosta, objašnjava Milan i dodaje: “Ovo su lijepi i korisni običaji, dvorište je puno prijatelja i rodbine, svatko zna što mu je raditi. Uz razgovor i šalu posao je do večere završen. Pričaju da će Europa uskoro donijeti neke promjene u ove naše običaje, kako se to baš po kućama neće moći raditi i slično. Dok Europa dođe do mog dvorišta ovdje u Gređanima, proći će, čini mi se jako puno vremena, a pitanje je da li će nas uopće i naći u ovoj zabiti. Do tada, bit će na mom tavanu šunke i kobasica koliko ti srce želi, i to takvih za koje Europa nije nikada ni čula ni vidjela, a kamoli kušala, kaže Milan. Upozorava na još jednu anomaliju koju nam je donio svijet.

– Nekada su čvarci i slanina bili hrana za siromašne. Danas, za kilogram čvaraka ili slanine možete kupiti nekoliko kilograma svježeg kvalitetnog mesa. Tako nikad prije nije bilo i mislim da je to znak omalovažavanja poljoprivrednih proizvođača u našoj zemlji od države – objašnjava Milan. Prije petnaest godina, Miroslava i Milan Mišćević vratili su se iz izbjeglištva u Srbiji i na mjestu rodne kuće zatekli samo ruševine.

– Sve nam je bilo uništeno, a što je valjalo, odneseno. Krenuli smo iz početka i 2003. godine zahvaljujući obnovi uspjeli smo nekako podići novu kuću, uz mnogo odricanja i teškoća. Mnogi koje znam ostali su u Srbiji, neko vrijeme su se premišljali da bi se vratili, no kako vrijeme prolazi, a i promatrajući naša uglavnom loša iskustva, želja za povratkom sve više blijedi. U nekim trenucima mi se čini kao da država Hrvatska baš i ne želi povratak tih ljudi, jer jedno se govori s političkih govornica, a drugo se radi po lokalnim jedinicama samouprave i kancelarijama. Najviše bih želio da moji sinovi, kad ja već nisam, odu u neku treću zemlju, Kanadu ili Australiju, jer, čini mi se, ovdje budućnost nije baš blistava.

•  

Isparila 21 godina rada u Željezari

Bio sam 21 godinu zaposlen u Željezari Sisak kao vozač u njihovoj jedinici u Topuskom. Sve je prekinuo rat, a kada sam se vratio, kucao sam na mnoga vrata kako bih ostvario nešto mirovine za taj rad. Kažu mi, dokumentacija je uništena, radna knjižica isto, pa tako i za mene nema ništa. Nije mi jasno kako može nestati mojih 21 godinu poštenog rada, kao da ga nikada nije ni bilo. Čini se da itekako može, pa evo, danas nemam nikakve mirovine niti bilo kakvih primanja. Mnogi, razbacani po cijelom svijetu, razmišljaju da se vrate na svoja ognjišta ovdje na Baniju i Kordun, ali kada čuju za moj primjer u kojemu mi je staž jednostavno izbrisan, izgube volju za povratkom, objašnjava Milan Mišćević.

Vladimir Jurišić

Božićni običaji, modna revija i Čvarakfest

Advent u Karancu 

U sklopu zimskog vašara, Mesni odbor etno-sela Karanac i Turistička zajednica Baranja organizovali su niz zanimljivih sadržaja koji su privukli veliki broj posetilaca. Manifestacija “Vašarfešta” započela je u Društvenom domu u kojem su meštani Karanca prikazali kako su nekada davno proslavljali Božić. U autentično opremljenim sobama s nameštajem iz tih davnih vremena pripadnici srpske, nemačke i hrvatske zajednice, koji već vekovima žive u ovom živopisnom baranjskom selu, predstavili su tradicionalna jela i domaće kolače.

U sklopu takmičenja za mali dečiji muzički festival, po oceni žirija sastavljenog od novinara iz baranjskih medija, prvu nagradu osvojila je Mia Latinović, dok je Klementina Jovanović osvojila nagradu publike. U toploj blagdanskoj atmosferi gosti su uz orguljaša Ivana Mikeca iz Batine i zbor Župe iz Kneževih Vinograda, u Božićnom koncertu uživali uz božićne tradicijske pesme. Dan kasnije je na mesnoj poljani u Karanacu opet sve bilo u znaku čvaraka. Na peto po redu takmičenje odazvalo se desetak majstora, a komisija na čelu sa Ilonkom Horvat-Mamikom donela je odluku i za najboljeg majstora proglasila Branka Kudlačeka koji je nezaobilazni deo Porodično-poljoprivrednog gazdinstva Kraljik iz Belišća.

Iako su mnogi očekivali da će toga dana po povoljnijoj ceni moći kupiti pučku deliciju to se nije dogodilo, ali i pored toga za cenu se nije pitalo, pa je sve što je proizvedeno i prodano. Nakon Karanca Advent u Baranji vraća se 15. decembra u Beli Manastir. Toga dana na središnjem trgu u poslepodnevnim satima posetioce očekuju božićni sajam, romantična vožnja fijakerom i koncert.

Zoran Popović

•  

Prvi roman novinara Drage Hedla “Donjodravska obala”

Roman o ratnim gubitnicima

Slično kao i nakon posljednjeg rata, račun često plaćaju i oni koji nisu napravili nikakav ceh. “Donjodravska obala” je roman o malim običnim ljudima koji žele nastaviti svoje živote, ondje gdje ih je prekinuo rat

Otkud ideja za prvi roman “Donjodravska obala”, je li dugo sazrijevala, što je bio povod, je li to autobiografija, o kakvom se romanu zapravo radi?

Roman “Donjodravska obala” za mene je dvostruki povratak. Povratak mojim književničkim korijenima jer sam radio kao urednik književnog časopisa prije nego sam zagazio u novinarske vode, ali i povratak djetinjstvu. Roman govori o obitelji osječkih folksdojčera sredinom prošloga stoljeća. Rečenica koju izgovara glavna junakinja romana omama Justa, uz dječaka Dadu oko kojeg se vrti cijela storija, ključ je priče. “Rat je jako gadna stvar. A za one koji ga izgube, mir je još gori”, kaže žena čija su dva sina i suprug poginuli u Drugom svjetskom ratu. Slično kao i nakon posljednjeg rata, račun često plaćaju i oni koji nisu napravili nikakav ceh. To je roman o ratnim gubitnicima, malim običnim ljudima koji žele nastaviti svoje živote, ondje gdje ih je prekinuo rat. Ali okruženje, ideologija, politika… to im ne dopuštaju. “Donjodravska obala” tek je ponešto biografski roman. Fikcija je, međutim, nadmoćno nadvladala biografske natuknice. Da pokušam biti slikovit: Temelj je biografski, ali temelj je samo dio neke građevine. Taj temelj, neke činjenice iz života moje obitelji, pomogli su mi da na njemu sagradim priču romana. Mogao bih reći da je “Donjodravska obala”, dio grada u kojem sam proveo prvih dvadeset, sada znam i najljepših godina života, stalno u meni. Iako sam, u dvadeset i nekoj, napustio taj dio Osijeka, galerija ljudi koji su ondje živjeli i dalje je bila sa mnom. Viđao sam ih u sjećanjima i mislio kako bi postupili danas, više od pedeset godina od događaja koje opisujem u romanu. Koju bi stranu zauzeli? Kako bi se ponijeli prema slabijima, prema manjini, poraženima, prema gubitnicima. Tražeći odgovore na ta pitanja, znao sam da ću ih jedino naći napišem li roman.

Više ste poznati kao istraživački novinar, otkrivač raznih afera i ratnih zločina mada ste prije pisali literarne radove i bili urednik časopisa Revija. Radi li se o svojevrsnom zasićenju “ozbiljnim” temama, jer pravog efekta često nema?

Rekao sam nedavno, odgovarajući na slično pitanje, da sam posljednjih desetljeća bio u stabilnom braku s novinarstvom, ali da sam i flertovao s književnošću. Iako se novinarstvo i književnost u nekim slučajevima dodiruju, kao u reportaži, novinskoj formi koja je gotovo izumrla, ipak je riječ o različitim stvarima. Novinarske teme kojima sam se bavio posljednja dva desetljeća zahtijevale su potpuni angažman. Književnost – bilo da sam čitao nove naslove ili da sam sâm ponešto pisao čega je bilo manje, bila je bijeg od tog teškog posla, oaza u koju se zgodno povući. Za razliku od novinarstva gdje su činjenice nedodirljive, literatura vam  omogućava da ih sami oblikujete, izvrćete, prilagođavate svom ukusu i svjetonazoru. Tu ste neusporedivo slobodniji nego u novinskom tekstu. A sloboda je vječiti ljudski ideal…

Kakva je veza, kako je vi prikazujete, onog vremena sa današnjim, koja je poruka i što ste zapravo željeli reći?

Naravno, Donjodravska se obala može iščitati i kao priča o ljudima nakon ovoga rata. U tom smislu je univerzalna, jer ne vjerujem da je nakon bilo kojeg rata, bilo gdje i bilo kada, ratnim gubitnicima lijepo. Tu dimenziju romana na predstavljanju je podvukao i ugledni književni kritičar Velimir Visković. A pouka? Prepustit ću da je svaki čitatelj sam pronađe. Rekao bih tek da sam oslikao ljude, koji se, unatoč teškoćama, nisu žalili, nisu kukali, nikoga nisu okrivljavali, niti su se željeli bilo kome svetiti. Oni su samo željeli živjeti. Našli su radost u malim stvarima, bili zadovoljni i u siromaštvu, u poratnoj oskudici i neimaštini. Ta želja za životom, optimizam i snaga koja zrači iz glavne junakinje, omame Juste, iz cijele obitelji malenog dječaka koji tek kroči u život, možda je poruka. Poruka da unatoč svemu što nas okružuje, što nam se obruši na pleća, unatoč politike, ideologije – vrijedi živjeti.

Nostalgija, da ne kažemo ono otrcano- jugonostalgija? Kaže se da je čovjek nostalgičan za nečim lijepim, za mladošću i sličnim.

Ako ste nostalgični, za neke ste odmah jugonostalgični. Nostalgija i jugonostalgija nisu sinonimi i bilo bi suludo pokušavati razuvjeriti one koji to ne razumiju. Nemam namjeru na takve gubiti vrijeme. Pitam vas tko nije nostalgičan za djetinjstvom, za mladošću, za “vremenom nevinosti”, odrastanja, nada, mladalačkih maštanja… Pozivam ga da prvi baci kamen. To što je moja mladost protekla u Jugoslaviji, što sam odrastao u drugačijem sustavu od današnjeg, znači li to da nema pravo na nostalgiju? Likovi mog romana proživljavali su “tvrdo vrijeme”, u okruženju koje im nije bilo sklono. Ali kako sam kao autor ja njihov “otac”, dobro ih poznajem i znam da bi, kada bih im postavio pitanje jesu li čeznutljivi za tim vremenom, odgovorili potvrdno. Jer bili su mlađi, živjeli su, u njima je tinjala nada. A nada umire posljednja.

Milan Cimeša

Dani srpske kulture – Miroslavljevo jevanđelje

Temelj pismenosti 

UNESCO je “Miroslavljevo jevanđelje” uvrstio među 120 najvrednijih pokretnih dobara civilizacije

U okviru Osmih Dana srpske kulture, održana je radionica kaligrafije, a dan kasnije otvorena je i izložba o Miroslavljevom jevanđelju uz prikazivanje filma “U početku beše reč” Boška Savkovića o zanimljivoj putešestviji najstarijeg sačuvanog srpskog ćiriličnog rukopisa.

Jevanđelje je pisano u drugoj polovini 12. vijeka za humskog kneza Miroslava, starijeg brata Stefana Nemanje. Služilo je za održavanje vjerskih obreda u crkvi u Bijelom Polju, a nakon nekog vremena završava u Hilandaru. Knjiga je krajem 19. vijeka završila kod Aleksandra Obrenovića, dok tokom majskog prevrata 1903. nestaje. Kasnije se otkriva da je završilo kod novog srpskog kralja Petra Karađorđevića. Jevanđelje zajedno s državnim riznicom prati povlačenje srpske vojske i državnih vlasti 1915. Biva skrivano i za vrijeme Drugog svjetskog rata, da bi nakon oslobođenja bilo smješteno u Narodnom muzeju. Nedavno ga je UNESCO uvrstio u registar svetske kulturne baštine među 120 najvrednijih pokretnih dobara.

Osim fototipskog izdanja koje je naručio Aleksandar Obrenović i koje je štampano u 300 primjeraka, postoji i suvremeno fototipsko izdanje koje je 1997., također u 300 primjeraka, štampano u Južnoafričkoj republici. Bilo je zabranjeno za vrijeme vladavine Slobodana Miloševića zbog nelegalnog načina kopiranja stranica. Novosadski knjižar Radovan Mulić pričao je o tom izdanju koje je izložio na svom štandu na beogradskom sajmu knjiga.

– Prvi primjerci uvezani su u bivolju kožu, a kasnije i u kožu domaćih volova, rekao je Mulić, dodavši da je cijena prvih primjeraka bila oko 6.000 maraka, dok sada dostiže 3.500 eura. Jedan od tih primjeraka je svojevremeno poklonjen SNV-u, pa je publika imala prilika da ga prolista.

Voditeljica radionice o kaligrafiji Vera Stojšić Gašparovski, učiteljica u Sremskoj Kamenici, održala je dvije radionice kaligrafije, za građanstvo i učenike srpske pravoslavne gimnazije u Zagrebu.

– Oni su se trebali da upoznaju sa srednjevekovnim kaligrafskim nasleđem i da na osnovu toga naprave svoje unikatne radove motivisani srednjevekovnom ćirilicom, rekla je i dodala da je 40-oro polaznika, obje radionice u tome bilo vrlo uspješno.

Nenad Jovanović

Nedjeljna matineja za djecu u Karlovcu

Baloni u zraku 

I ove nedjelje u karlovačkom Gradskom kazalištu Zorin dom, održana je redovna nedjeljna prijepodnevna matineja za djecu. Predstavu “Boje duge” izvela je voditeljica Dramskog studija Eho zagrebačkog pododbora SKD Prosvjeta, glumica Svetlana Patafta. Predstava je namijenjena predškolskoj djeci do šest godina starosti. Nakon predstave sva djeca su pisala poruke mira, ljubavi i dobrih želja na 120 balona u raznim bojama. Nakon toga djeca su izašla ispred zgrade kazališta i pustila balone u zrak. Želja je bila da se djeca animiraju da aktivno, kroz međusobno druženje i igru, sudjeluju u stvaranju pozitivne energije.

Uz Zorin dom koji redovno održava nedjeljne kazališne matineje u ovom projektu sudjelovali su zagrebački Centar za civilne inicijative, ogranak u Karlovcu, i Vijeće srpske nacionalne manjine u Karlovcu koje je ovom aktivnošću obilježilo Dan Vijeća srpske nacionalne manjine grada i Krsnu slavu Svetog Nikolu koji je u četvrtak 19. decembra. Tada će u 16 sati u prostorijama u Vranicanijevoj ulici, biti održana i svečana sjednica Gradskog VSNM-a na kojoj će biti riječi o položaju Srba u Karlovcu i Županiji.

M. C.

Stogodnjak (194)

13. 12. – 20. 12. 1913: sjajna pobjeda hrvatsko-srpske koalicije na netom održanim parlamentarnim izborima! Od ukupno 88 mandata koalicija je osvojila apsolutnu većinu – čak 47 zastupničkih mjesta u Saboru. Novine sklone koaliciji slave ovaj trijumf riječima: “Zastupnici koalicije u 18 kotara izabrani su jednoglasno. Tu se neprijatelj nije smio ni pojaviti. A u 11 kotara bile su većine tako impozantne, da se i ti izbori mogu smatrati skoro kao jednoglasni. A da izborne listine nisu pravljene za vrijeme komesarijata protiv hrvatsko-srpske koalicije i da je koalicija imala više vremena za izbore, bio bi njen uspjeh na biralištima još sjajniji. Od istaknutih ljudi u hrvatsko-srpskoj koaliciji prošli su svi osim Milana Rojca, koji je ušao u uži izbor, Pere Belobrka, Valerijana Pribićevića i Milana Hajmrla. Belobrk je pao zbog nemara i nerada naših ljudi u slatinskom kotaru, i njihovih ličnih ambicija i ćefova, koji su dotičnima bili važniji od općih interesa. A u slunjskom kotaru radio je čitav zvanični aparat protiv Valerijana Pribićevića.

Činovnici su demonstrativno glasali za njegova pravaškog protukandidata, a glasanju su pripuštani i ljudi koji nisu imali pravo glasa. Mi smo tražili od odjelnog predstojnika za unutarnje poslove da učini red u interesu slobode izbora, ali su sve intervencije bile bez uspjeha…”

Potpuni fijasko doživjeli su frankovci i radikali.Srbobran tim povodom piše: “Frankovci (među koje računamo i slunjskog silom izabranog zastupnika) moraju biti sretni da su dobili i deset mandata. I taj broj pokazuje da još ima dosta neprosvijećenih kotara u kojima se sa šovinističkim lozinkama i podraživanjem najnižih instinkta dadu postići rezultati… Najgore je prošla tzv. Srpska radikalna stranka. Ona nije dobila ni jedan mandat… Čitava je radikalna stranka ostarjela. Ona je danas i sa svojim narodno-crkvenim mitropolijskim nacionalizmom i sa svojim neshvaćanjem narodnog jedinstva Srba i Hrvata i sa svojim nedemokratskim shvaćanjem narodne politike postala potpuni anahronizam u srpskom javnom životu. I taj bi život mnogo dobio, kad bi ta stranka sasvim iščezla…”

* u Zagrebu je održana velika bakljada u povodu pobjede hrvatsko-srpske koalicije na parlamentarnim izborima. Pred Hrvatskim domom okupilo se više hiljada građana koji su klicali pobjednicima. Povorka se zatim s upaljenim bakljama uputila pred stan zastupnika I. izbornog kotara prof. dra. Šurmina gdje mu je priredila burne ovacije. Potom su Ilicom i Dugom ulicom stigli pred stan zastupnika II. kotara grofa Miroslava Kulmera, koji je svoj govor završio riječima: “Neka znaju mračnjaci, da nas još ima Hrvata.” Na kraju su se zaustavili u Gundulićevoj, pred stanom gradonačelnika Janka Holjca, koji je također burno pozdravljen jer je, kako su uzvikivali, “srušio pravašku kulu.”

* na po šest mjeseci teške tamnice u Mitrovici su osuđeni Jovan Kovjanić, Živojin Jovanović i Jefto Tadić jer su “riječima povrijedili dužno poštovanje prema osobi Njegova Veličanstva“. A rekli su: “To nije naš kralj, niti će ikada biti!”

Đorđe Ličina