Bitka za ničiju zemlju

Program Istočnog partnerstva Europske unije doživio je prošlog tjedna na samitu u Vilniusu debakl jer je Ukrajina odbila potpisati s Unijom Sporazum o pridruživanju na kojemu su radile četiri godine. Odbijanje predsjednika Viktora Janukoviča da potpiše sporazum isprovociralo je najveće masovne prosvjede u toj zemlji nakon Narančaste revolucije 2004. godine. Unatoč zabrani okupljanja i sukobima s policijom, stotine tisuća ljudi danima je tražilo ostavku vlade i predsjednika, no to se nije dogodilo: u utorak je na zahtjev opozicije u parlamentu održano izglasavanje povjerenja vladi, a vlada je to povjerenje i dobila.

Europska unija Ukrajini je ponudila ugovor o slobodnoj trgovini, labaviji vizni režim i financijsku pomoć u zamjenu za provođenje političkih reformi, no u pozadini Istočnog partnerstva nalazi se, barem tako smatra Rusija, i širi geopolitički cilj: suzbijanje utjecaja Rusije na istočnim granicama Europske unije. Za razliku od Ukrajine, Gruzija i Moldavija u Vilniusu su potpisale sporazum s EU-om, iako su njihove ekonomije podjednako ili čak i više ovisne o Rusiji. No Ukrajina, zemlja koja je u prošlosti bila središte ruskog carstva i čija ruska manjina broji više od osam milijuna ljudi (17 posto), za Rusiju je prevelik zalogaj da bi je tek tako pustila. Dapače, ruski predsjednik Vladimir Putin osnovao je 2011. godine euroazijsku ekonomsku zajednicu kako bi njome parirao Europskoj uniji. Pridružili su joj se Tadžikistan, Kazahstan i Bjelorusija, koja je prije toga također pregovarala s EU-om, te Armenija, koja je pregovore s Europom prekinula u rujnu ove godine.

Iako Ukrajina zasad odbija ući u ekonomsku zajednicu s Rusijom, njezinu ponudu Janukovič je procijenio boljom od one europske. Spominju se milijarde eura u subvencijama, ukidanju carina i oprostu duga, od kojeg samo dio za rusku naftnu kompaniju Gazprom iznosi 1,3 milijarde eura. Unija je, s druge strane, Ukrajini ponudila kredit u vrijednosti od 610 milijuna eura i još milijardu eura kredita Međunarodnog monetarnog fonda, no to se procjenjuje nedovoljnim za ublažavanje eventualnih ekonomskih sankcija koje bi Rusija poduzela u znak odmazde, primjerice uvođenjem carina i zabranom uvoza ukrajinskih proizvoda. Izvoz Ukrajine u Rusiju i druge zemlje bivšeg SSSR-a čini trećinu njezinog ukupnog izvoza, a energetski je u potpunosti ovisna o Moskvi. Rusija je zbog neplaćanja 2006. i 2009. obustavila Ukrajini isporuku plina usred zime, a 2011. različitim ekonomskim ograničenjima smanjila joj je izvoz za 25 posto.

Ukrajinski premijer Mikola Azarov izjavio je da su “teški uvjeti koje je MMF-u postavio Ukrajini bili ključni razlog za odbacivanje sporazuma”, dok je iz Janukovičevog kabineta poručeno da će vlada “učiniti sve da ojača ekonomiju i životni standard te, kada dosegne zadovoljavajuću razinu konkurentnosti, obnoviti pregovore s EU-om”. Predsjednik Europskog parlamenta Martin Schulz izjavio je pak da je EU “podcijenila dramatičnost političke situacije u Ukrajini” i da “u Europi nije naročito popularno pomagati zemljama u krizi, a Moskva Ukrajini nudi kratkoročnu pomoć kakvu si Europa niti može niti želi priuštiti”. Mediji su objavili i da je 9. studenoga, 20 dana prije samita u Vilniusu, na vojnom aerodromu u blizini Moskve održan sastanak između Putina i Janukoviča, čiji sadržaj nikada nije objavljen, te da su tri dana kasnije ukrajinski oligarsi od Janukoviča zatražili da pristupanje odgodi za godinu dana. Putin je, međutim, odbacio optužbe o hladnoratovskom mentalitetu i ucjenjivanju koje su na njega sasuli europski dužnosnici, rekavši samo da bi “ugovor o slobodnoj trgovini između Ukrajine i EU-a zahtijevao da Rusija poduzme korake da zaštiti svoje tržište od jeftinih europskih proizvoda”.

Unatoč rasprostranjenosti teze da je Ukrajina odustala zbog novca, neki analitičari napominju da je financijska dimenzija pregovora prvi put spomenuta tek u Vilniusu. Navodi se i da se Janukovič odjednom počeo razbacivati brojkom od 20 milijardi eura godišnje za saniranje štete od ruskih sankcija, a glavni europski pregovarač Štefan Füle izjavio je da je “Ukrajina imala samo dva konkretna ekonomska zahtjeva: jedan se ticao specijaliziranog proizvođača čelika, a drugi proizvođača hrane”. O razlozima odbacivanja sporazuma “Novosti” su upitale dvoje ukrajinskih analitičara, koji također smatraju da je to objašnjenje svojevrsna banalizacija. Viktor Zamjatin, politički analitičar iz Centra Razumkov u Kijevu, rekao nam je da je “očigledno da se nekakav pritisak od strane Putina dogodio, tim više što nije poznato o čemu su njih dvojica razgovarali na tajnom sastanku”, no i da je EU “bila otvorena za daljnje pregovore oko financijske pomoći i tržišnih uvjeta”. Zamjatin smatra i da bi “ukrajinska vlada u slučaju ekonomskih sankcija od strane Rusije na raspolaganju imala različite međunarodne mehanizme uz pomoć kojih je mogla postići određenu ekonomsku sigurnost”.

I Marija Zolkina, analitičarka iz kijevskog Fonda demokratske inicijative, ekonomske razloge odbijanja smatra površnima, te se pita “zašto to pitanje nije postavljeno tijekom pregovora s EU-om”. Ona napominje da je “brojka od 160 milijardi eura, na koliko su vlasti procijenile gubitke od pridruživanja EU-u, apsolutno fantastična i nijedna je autoritativna analiza nije potvrdila”.

– Sporazum o pridruživanju ni u jednom aspektu nije bio ugodan za sadašnju vladu jer bi njegova implementacija ugrozila netransparentni, monopolizirani politički sustav s viskom razinom korupcije i kontrolom sudstva. Po meni, domaći razlog za nepotpisivanje je činjenica da bi, u obratnom slučaju, međunarodna zajednica strogo nadzirala predsjedničke izbore, čime bi se znatno umanjila mogućnost kršenja izbornog zakona. Za predsjednika je to naročito problematično u situaciji kada mu značajno opada popularnost, a dvojica kandidata opozicije, Arsenij Jacenjuk iz stranke Domovina Julije Timošenko i Vitalij Kličko iz UDAR-a, imaju realne šanse pobijediti na izborima. Drugi je razlog pritisak Rusije, no o dogovoru Janukoviča i Putina nemamo nikakve informacije, niti smo išta konkretno čuli o alternativnim prijedlozima Rusije – rekla je “Novostima” Marija Zolkina.

Jedan od uvjeta koji je EU postavila Ukrajini bilo je puštanje na slobodu opozicijske čelnice Julije Timošenko, koja je 2011. osuđena na sedam godina zatvora zbog pronevjere. Njezino zatočenje Unija smatra primjerom “selektivne primjene pravde” kojom se ukrajinske vlasti putem politiziranog sudstva obračunavaju s protivnicima. Uoči samita u Vilniusu ukrajinski je parlament odbio prijedlog zakona da se Timošenko zbog zdravstvenih problema pusti na liječenje u Njemačku, a prilikom glasanja zastupnici Janukovičeve Stranke regija bili su suzdržani. Unatoč neispunjenju toga zahtjeva, EU je bila spremna ući u partnerstvo s Ukrajinom, no ni to nije utjecalo na Janukovičevu odluku.

Timošenko je nakon izbijanja prosvjeda iz zatvora stala slati pozive na rušenje vlasti, a Marija Zolkina rekla nam je da ona “iako u zatvoru, nije izgubila popularnost i još uvijek je najmoćniji politički oponent Janukoviču”.

– Njezino eventualno sudjelovanje u izborima 2015. značajno bi umanjilo Janukovičeve šanse za pobjedu jer je ona još uvijek, na emocionalnoj razini, u stanju konsolidirati birače bolje nego drugi opozicijski vođe. Isto tako, da ju je Janukovič sada pustio pokazao bi da je EU u pravu kada je smatra političkom zatvorenicom, te da pravosuđe zaista djeluje selektivno – kaže Marija Zolkina.

Ona smatra i da vlada ne bi izazvala ovoliki revolt da nije bilo nasilne i nezakonite reakcije policije protiv studentskih demonstracija prošle subote, već bi se opozicijski birači razišli i čekali izbore 2015. da sruše Janukoviča.

– Taj je događaj promijenio situaciju, jer je cilj demonstracija sada znatno širi, situacija je radikalnija. Više se ne radi o potpisivanju sporazuma s EU-om, već se traži ostavka cijele vlade i predsjednika zbog nasilnog sprječavanja mirnog prosvjeda. Za prosvjednike pristupni sporazum predstavlja šansu za reformiranje zemlje prema višim, demokratskijim i transparentnijim standardima. No smatram da ni promjena vlade ne bi nužno dovela do promjene u odnosu prema sporazumu jer je predsjednik još uvijek najutjecajniji. Da bi se to dogodilo, potrebne su ili ustavne promjene da se polupredsjednički sustav zamijeni parlamentarnim ili da se formira vlada temeljena na konsenzusu s opozicijom, u kojemu bi se vlada i predsjednik obavezali na potpisivanje ugovora – objašnjava Marija Zolkina.

Ukoliko Ukrajina na promjene ipak bude morala čekati do idućih predsjedničkih izbora 2015. godine, bit će potrebno da se opozicija bolje organizira. Ako je suditi prema sadašnjim anketama, Janukovič bi izgubio, no njegova Stranka regija na istoku i jugu zemlje, gdje živi većinski rusko stanovništvo, još uvijek nema alternativu. Analitičari obično naglašavaju da je Ukrajina oštro podijeljena po etničko-političkim linijama, zbog čega je praktički nemoguće postići široku podršku za zajedničkog kandidata. No naši sugovornici napominju da se i u tom aspektu stvari mijenjaju, a prema nekim procjenama, tek 20 posto stanovništva podržava integraciju s Rusijom. Viktor Zamjatin rekao nam je da nije točno da je Ukrajina podijeljena na proruski istok i proeuropski zapad, već “između generacija, između pristaša demokratske i autoritarne orijentacije”.

– Ukrajina nije ujedinjena nacija i nema zajednički identitet zato jer Ukrajinci nemaju zajedničku povijest, bili su u različitim carstvima s različitim tradicijama. S obzirom na to da nemamo zajedničku prošlost, integracija u Europu mogla bi pomoći da se stvori zajednička budućnost za sve Ukrajince, bez obzira na etničke i političke razlike – smatra Zamjatin.

Marija Zolkina također kaže da podjele zaista postoje, no i da su se protesti za smjenu vlasti počeli događati čak i na proruskom Krimu, te u gradovima inače proruske istočne i južne Ukrajine. Ona napominje i da je “nekolicina zastupnika Janukovičeve Stranke regija izašlo iz stranke zbog načina na koji je predsjednik sabotirao pregovore s EU-om, što pokazuje da barem dio članstva ne stoji iza nedemokratskih poteza predsjednika Janukoviča”.