Borba za dušu masa

Naslušali smo se ovih dana – i to se može činiti korišću od zadnjeg referenduma – kako društvo ima važnijih problema no što je to (pre)skupo prenošenje zakonske definicije braka u Ustav. S druge strane slušali smo i kako je to vulgarno shvaćanje prioriteta u društvu i kako je ova borba za naprednost društva u jednoj problematici važna kao i svaka druga borba. I jedna i druga pozicija, bilo da su se pozivale na stanje naroda, građanstva, stanovništva, radništva ili masa, došle su u nezgodnu situaciju da taj isti kolektivni subjekt – koji različite pozicije, s velikim posljedicama, različito nazivaju – moraju ocijeniti kao istovremeno duboko problematičan, ali i kao legitimnu mjeru naše demokratske budućnosti. Pokušat ćemo pokazati kako su oba ova postavljanja dvije strane istog nedostatnog uvida u bit naše društvenosti.

Naime, ona polaze i završavaju u shvaćanju proizvodnje i reprodukcije društvenih veza koje ne transcendira kapitalističko društveno uređenje, tj. kapitalistički način proizvodnje. Drugim riječima, ono što ćemo vidjeti primjerice u radništvu – to je termin koji će nas ovdje zanimati – a koje trenutno postoji u ovoj zemlji, ne može se nikada do kraja objektivizirati, u smislu da ne ovisi od koncepata sadržanih (i) u oku promatrača. To da su društvene veze u prvom redu stvar ekonomije, zadnjom krizom kapitalizma postalo je gotovo općeprihvaćeno. No o kakvoj je ekonomiji tu riječ? Da je to ekonomija koju pogoni proizvodnja profita, također izgleda kao da je nešto o čemu je postignut potpuni društveni konsenzus. Ono na čemu bi vladajući liberalni diskurs još samo dalje radio jest kako da to postane radosna vijest, ako već ne svima, a ono onima koji su za održanje te “beskonačne akumulacije i razmjene” još uvijek nužni. Potrošačko društvo – a tako možemo označiti zajedničku granicu u analizi nazadnog i naprednog civilnog društva – svoj smisao vidi u ljudskom elementu kao homogenom ekvivalentu bilo kojeg viška užitka, koji je proizvod naše industrije, ili koji je barem imitacija tog viška užitka. Ovaj zakučasti jezik, koji karakterizira recimo teorijsku poziciju lakanovstva, ali i mnoge druge, i koji se često iscrpljuje u dokazivanju produktivnosti potrošnje i nužnoj deaktivaciji subverzije, slovenski filozof Branko Bembič prepoznaje kao posljedicu višedecenijske prevlasti kejnzijanske makroekonomske politike, kraj i krah koje civilno društvo i dalje uporno negira.

Za razliku od Lacana i Keynesa, za starije teoretičare Marxa i Engelsa, koji su ponovno aktualniji od mnogih kasnijih, akumulacija kapitala za radnike nije beskonačna. Ona ograničava nadnice na gole životne potrebe koje radnica i radnik trebaju zadovoljiti za svoje preživljavanje i razmnožavanje. A to ih sili da “trijeznim očima gledaju na svoj životni položaj i međusobne odnose”. Proletarijat, koji već postoji, ali nema dovoljno razvijenu svijest o sebi i za sebe, tijesno je povezan s fenomenima eksproprijacije i deprivacije širokih radnih masa. To znači – a praktično to gledamo otkad je neoliberalizam 1980-ih krenuo na pohod svoje svjetske dominacije – da kapitalizam ne može bezostatno upiti u sebe i eliminirati svoj vlastiti subverzivni višak, koji proizvodi u obliku proletarijata. Ako se u jednom trenutku i činilo da je prihvaćanjem politike pune zaposlenosti desnica izbila iz ruku najjače razloge radništva za pobunom, sada kada posvuda raste rezervna armija rada, uvjeti da se razloge za pobunu podvede pod kapitalističku akumulaciju i reprodukciju odnosa gospodstva više ne postoje! Ono što smo decenijama zvali klasnim kompromisom ili tripartitnim pregovaranjem, bio je jednokratni sklop okolnosti, koji u budućnosti ne može postojati. Toga je bio svjestan poljski ekonomist Michal Kalecki, i to još u vrijeme kada se tzv. država blagostanja tek formirala (u čemu su većinski učestvovali i američki neokonzervativci, ali i zapadni komunisti, a na rubu i oni istočni, jednako). Nju su cijelo vrijeme remetila dva momenta. Na vrhuncu ekonomskog blagostanja i maksimalne zaposlenosti, dakle 1960-ih, pokazalo se da takvo stanje ne zadovoljava ne samo pobunjene studente, već ni radnike u mnogim zemljama svijeta. Radnice i radnici koji su unutar najamnih odnosa materijalno osvojili sve što se moglo, htjeli su još: sudjelovanje u upravljanju privredom i društvom i konačnu otpravu kapitalističke klase (crne i crvene buržoazije jednako!). Poučen time – tj. prvom propašću klasnog kompromisa, kako možemo definirati burnu 1968. – kapital se u svojoj kontraofenzivi odlučio za discipliniranje uvođenjem rezervne armije rada, tj. masovnim otpuštanjima, iako je time najprije ugrozio, pa tek onda ponegdje i povratio rast svojih profitnih stopa. U smislu u kojem je neoliberalizam odgovor na krizu kapitalizma samog, on je odgovor u koji su uračunate i “programirane” velike žrtve, da kažemo vojnim žargonom, “u ljudstvu i tehnici”. Na djelu je povećanje stupnja eksploatacije za zaposlene i još gora sudbina onih koje sistem “neće ni eksploatirati”.

U takvoj situaciji, i to je drugi moment, međunarodna tržišta teško je uvjeriti u tezu, inače ispravnu pod više nemogućom hegemonijom kejnzijanizma, da bi puna zaposlenost i uključivanje masa u povećanu potrošnju bili bolji izlaz iz krize od mjera stezanja. Dok se naše civilno društvo, svjesno ili “samo” spontano, ponaša kao da je otpor i dalje moguće utemeljiti na liberalnim koncesijama i imitaciji užitka, historizacija nam pokazuje kako radnički otpor nije moguće ograničiti čak ni situacijom pune zaposlenosti i širokom paletom načina uživanja koju nude tehnološki napredak i privredni rast. Kapitalizam više nije nezasitna mašina privrednog rasta, jer ona bi danas – svjedoči o tome propadanje tzv. srednje klase, od koje je uglavnom i sastavljeno civilno društvo – potkopala temelje kapitalističkog discipliniranja. Riječima Kaleckog: “Disciplina u tvornicama i politička stabilnost poslovnjacima su draži od profita.”

Takva situacija dopušta uključivanje svih ostalih gibanja i društveno-političkih borbi samo uz istovremenu isključenost političko-ekonomske borbe. Već 30 godina gledamo napretke u borbama za prava žena, LGBT zajednice, protiv rasne diskriminacije, od ekoloških borbi do seksualne revolucije, a u nas sada i oko zaštite etničkih manjina. Ali uz jednu značajnu iznimku: onu ekonomsko-političke borbe, za koju vladajući danas znaju da mora ostati zatrta! Kritika koja još vjeruje u klasni konsenzus, a to je ona civilnog društva, često lijevog i desnog jednako, tu ključnu ulogu ekonomske borbe ne može artikulirati. Pa i kada tvrde suprotno, oni glas radništva, pretvorenog u još jednog potrošača, shvaćaju kao jednu od lokaliziranih borbi, koje je moguće smjestiti i njome ovladati u okviru postojećeg načina proizvodnje. Ako smo i svjesni da će se buduće borbe između ljevice i desnice (liberali to mogu samo promatrati iz utvrda vlasti) voditi ne samo za ovo ili ono javno dobro, već i za “dušu proletarijata”, naš je zadatak puno teži od onoga desnice: moramo klasnu svijest u mase unositi tako da se one mogu jednog dana samoemancipirati.