Daleko je Amerika

U drugoj polovici 1960-ih Edvard Kardelj, inače glavni ideolog jugoslavenskog samoupravljanja, vratio se iz Švedske, gdje se informirao o tamošnjim oblicima socijalizma. Među idejama koje je donio jedna od glavnih bila je uvođenje crvenih tablica za službene automobile. Stariji među nama još se sjećaju da su nakon toga samo privatna vozila imala normalne, bijele tablice, a po crvenoj se odmah moglo vidjeti tko se luksuzira na tuđi račun. Socijalistička birokracija (a sve su birokracije iste kad je o privilegijama riječ) potiho se bunila zbog te “demagogije”, ali službena su vozila nestala iz ljetovališta i izletišta. Smanjili su se, naravno, i troškovi, a povećala svijest kako funkcija ne daje pravo da se novac poreznih obveznika troši kao alajbegova slama.

U ono vrijeme većina ljudi nije znala gdje je rođena ta ideja. Danas međutim, kad se prijedlog saborskog zastupnika don Ivana Grubišića da država ne kupuje automobile skuplje od 200 tisuća kuna odbija kao populizam, dobro je prisjetiti se da je i bogata Švedska to smatrala ozbiljnim problemom za koji je tražila i našla rješenje. I prijedlog don Ivana Gubišića nije bez presedana, samo ga ne treba tražiti u Švedskoj, već u Sjedinjenim Američkim Državama. Kao što smo već jednom pisali, u vrijeme Velike krize 1930-ih, vlada predsjednika F. D. Roosevelta propisala je da se za službene svrhe ne smiju kupovati automobili skuplji od 700 dolara. Radi usporedbe, narodni automobil, glasoviti Ford-T, stajao je na početku krize 400 dolara. Bio je to vrhunac demagogije i populizma. “Kad već narod ne može živjeti bolje, ni političari ne smiju trošiti na luksuz”, rekao je pak nedavno srpski premijer Ivica Dačić. Čitav je svijet jedno selo.

Međutim, kod nas se stalno pokušava reći kako je to tema za tabloide, dok se ozbiljni ljudi moraju baviti ozbiljnijim problemima. Gornji primjeri govore da se u bogatijem svijetu misli suprotno. Birokratsku pohlepu za potrošnjom i privilegijama treba uvijek držati pod kontrolom, a posebno u teškim vremenima. Postavlja se pitanje znaju li ljudi iz stranačkih i državnih kabineta kako narod živi i što znači biti bez posla i to još kad cijene stalno rastu, a razni ovršitelji ti pušu za vrat.

Svaka je potrošnja rezultat politike. Može se govoriti i obećavati svašta, ali trenutak istine nastupa kad riječi treba potkrijepiti novcem. To vrijedi za proračun u cjelini, ali i za svaki pojedini slučaj. Primjer s kojim je sada suočena Hrvatska razotkriva to na posebno okrutan način. Birokracija naime nema novca da prosvjetarima plati prijevoz na posao, ali ima za lizing svojih bezbrojnih automobila. Prosvjetarima je mirne savjesti rečeno da svoj novac pričekaju do sljedeće godine i to upravo u trenutku kad su im životni troškovi najveći, ali nikome nije palo na pamet da bi umjesto njih mogli pričekati dileri konjskih snaga i grijanih sjedala. Činovnički automobili uvijek su važniji od učiteljske autobusne karte. Na državnoj potrošnji došlo je do još jednog raslojavanja: na jednoj strani rastrošni ovisnici o proračunskim jaslama, a s druge oni koje se ubrzano pretvara u prekarijat, dakle ljude bez ikakve sigurnosti, koji preživljavaju od danas do sutra. Pritom im se još objašnjava kako je to jedini uvjet da eventualno ipak dobiju posao.

Kad se javnost pobuni, odnosno kad to u njeno ime učine tabloidi (što je epitet koji automatski stiče svaka novina koja na to upozorava), izvlači se posebno cinično opravdanje. Oni, kao, ne kupuju te automobile, već ih samo uzimaju na lizing. Dakle posuđuju ih umjesto da opterete proračun. Pritom su s pravom uvjereni da najveći dio ljudi ne zna što je to uopće lizing. A riječ je o uzimanju automobila na “beskonačnu” otplatu, pri čemu se svake tri do četiri godine mijenja cijeli vozni park. Objašnjenje za naivne je jednostavno. Kaže se da je istekao lizing, pa bi ljudi trebali povjerovati da nema nikakvih novih troškova. Uistinu, kupuje se novo, iako “staro” možda može služiti još godinama. Lizing je najskuplji način kupovanja.

Posebno je zanimljivo da se oko automobila, mobitela, kreditnih kartica i drugih privilegija ne lome koplja u Saboru, koji je inače beskrajnim svađama i međusobnim optužbama pretvoren u balkansku krčmu. Opozicija to ne spominje ni u drugim prilikama u kojima se obračunava s vlasti. Lako je dokučiti zašto. Sutra će oni imati priliku da koriste lizinge i konjske snage, pa ne bi imalo smisla da miniraju grijana automobilska sjedala u koja ne mogu dočekati da se smjeste. Osim toga, takvih sjedala mora biti što više, jer su stranke pune zaslužnih članova kojima, čim dođu na vlast, domovina mora osigurati odgovarajuće materijalno priznanje. Prošlog je ljeta tako u crnoj kronici objavljeno kako je jedan visoki dužnosnik Ministarstva financija slupao službeni Audi kojim je putovao na ljetovanje. Odmah je objašnjeno da u tome nema ničeg nepriličnog, jer je riječ u automobilu koji dotični službenik koristi u skladu s propisima i to za službene i privatne potrebe. Ministar financija Slavko Linić tu ne traži uštede, iako stalno razmišlja kako da uvede neki novi porez, za koji će na sav glas tvrditi da to zapravo nije. Na primjer porez na nekretnine umjesto komunalne naknade. Stranke su stvorile sistem privilegija, ali i privilegije formiraju stranke. Zahvaljujući njima, one su stekle specifično članstvo, kod kojeg je teško razlučiti brigu za osobne interese od one za budućnost domovine. Stvoreno je uvjerenje da bi bez njih stranke bile kadrovski osakaćene i blokirane u svom radu. Blaženi barba Luka. I ministar Linić samo je vojnik partije.

Istovremeno se najavljuju daljnje bolne reforme i dokazuje kako se štedjeti mora na velikim stavkama. MMF i druge svjetske financijske organizacije uvijek traže smanjenje troškova za mirovine, zdravstvo, plaće i uopće socijalna davanja. S tim će se složiti čak i oni među našim ekonomistima koji ne misle da su interesi stranih kreditora važniji od života naših ljudi. Japanci, doduše, imaju poslovicu koja kaže da treba štedjeti jene, pa će se milijuni štedjeti sami. Ali daleko je Japan.