Došli su po radnike

Eto kako glasa masa: ZAtucano, ZAvedeno, ZAostalo i naZAdno. Zar smo nešto drugo i mogli očekivati? Glasačka baza protiv pederskih nakaza pokazala nam je iznova zašto narodu ne treba vjerovati. Suočen s medijsko-političkom frontom raširenom od svjetonazorski liberalne ekonomske desnice pa sve do dosljedne ljevice – frontom koja je okupila pola milijuna nadglasanih građanki i građana – taj se famozni “narod” sada pretvara u empirijsku potvrdu sudbinske zaglavljenosti ove države na raskrižju devetnaestovjekovnog nacionalizma i religijskog fundamentalizma: živimo u Katolibanovini Hrvatskoj, čini se, ili nečem vrlo sličnom. Živimo, ukratko, na Istoku Zapada, a ne na Zapadu Istoka – tako barem tvrde domaći i strani mediji. Pripadamo, usprkos svemu, trulom postkomunističkom bloku članica EU-a – tako pojašnjavaju ugledniji analitičari. A možda nam mjesto, konačno, i nije u Uniji, nego na Balkanu, dodaju ostrašćeniji. Možda smo bliži Srbiji i Bjelorusiji, a ne Švedskoj ili Španjolskoj…

Dismisivno zgražanje nad slijepim, gluhim i glupim narodnim masama hvata već dovoljan zamah da bismo mu mogli nadjenuti i posebno ime: nešto poput stavljanja u narodne znake. Nakon što smo politički proces stavili u znake naroda, stvari postaju razmjerno jednostavnije: elegantno brišemo ideološki podtekst i historijski kontekst, ekonomsku krizu i suvislu analizu, problem klase u amorfnom tijelu mase. Preostaje konačan i neopoziv odgovor na sudbinsko pitanje “tko smo mi”, formuliran na razini geografske uglibljenosti i statičnog identiteta; preostaje odgovor koji nas, mimo nepredvidljivih društvenih borbi i njihovih otvorenih ishoda, neopozivo smješta onamo gdje smo oduvijek pripadali. Ne, glasi odgovor, mi ipak nismo Evropa. Ironija tog zaključka – kojem su sasvim komplementarne temeljno ahistorijske konstrukcije o ponovnom “događanju naroda” iz ranih dvijetisućitih ili o mističnom “povratku devedesetih” – ne sastoji se samo u činjenici da mitska evropska pripadnost Hrvatske nikada nije kolidirala s klerikalizmom i nacionalizmom tuđmanovske decenije, nego se s njima skladno nadopunjavala. Ironija još i više proizlazi iz fakta da referendumska diskriminacija naših LGBT sugrađanki i sugrađana, prijateljica i prijatelja, drugarica i drugova, nije tek puki odjek primordijalnog “glasa naroda”, nego je ustavotvornu snagu stekla unutar specifičnog legislativnog okvira koji su postavile političke elite.

Šesnaestog juna 2010., sjetit ćemo se, rijetko viđenim jedinstvom saborskih stranačkih opcija – 133 zastupnica i zastupnika bilo je za, samo četvoro protiv – ukinut je referendumski uvjet glasanja natpolovične većine. Motiv je, znamo, bio osigurati pristup Evropskoj uniji. Samo zahvaljujući ovoj parlamentarnoj odluci, Uniji smo pristupili; samo zahvaljujući njoj, brak je danas u Hrvatskoj zajednica muškarca i žene. Ili, preciznije: daleko od toga da bi nas diskvalificirala iz porodice istinskih evropskih država, referendumska diskriminacija inicijative “U ime obitelji” pravo je lice evropske Hrvatske, izravna posljedica institucionalnog kalibriranja volje glasača eurointegracijskim imperativom, eho legitimirane šutnje 56,5 posto biračica i birača koji nisu glasali ni za ni protiv EU-a. A baš u vrijeme kada je Sabor mijenjao pravila direktnodemokratske igre, sjećamo se i toga, hrvatski su sindikati prikupljali potpise za referendumsko odlučivanje o izmjenama Zakona o radu. I prikupili su ih više od 700 tisuća: vrijedi se danas sjetiti kako su prije samo tri godine iste ove slijepe i gluhe narodne mase dale podjednaku podršku obrani radničkih prava kao što je sada pružaju ograničavanju homoseksualnih. Za razliku od organizirane svjetonazorske desnice, međutim, sindikati su tu podršku nepovratno proigrali, u zamjenu za nikada održano obećanje referenduma o referendumu, kojim bi se prepolovio prag potpisa potrebnih za iniciranje neposrednog političkog odlučivanja i takvo se odlučivanje, barem dijelom, oslobodilo monopola snažnih, moćnih i bogatih organizatora narodne volje, kao što je inicijativa “U ime obitelji”.

Previše je odgovornosti na strani institucija – različitih državnih vlasti, cjelokupne parlamentarne scene i najjačih sindikalnih udruga – da bi se sadašnji proklamirani povratak Hrvatske iz zapadnog evropskog raja na istočne balkanske gudure pripisao zaostaloj masi. Svjedočimo, ukratko, efektnoj tragikomediji zabune; njen se epilog priprema pritom potiho, negdje u drugom planu scene. Tamo, u sjeni velikih sukoba i strasti, izmjene istog onog Zakona o radu koji je ne tako davno pokrenuo 700 tisuća ljudi obećavaju nam novi ciklus fleksibilizacije i eksploatacije: duže radno vrijeme, lakše otpuštanje, manja radnička prava, daljnju prekarizaciju… I dok zabrinuta, senzibilizirana javnost, na potezu od vrhunskih kolumnista pa do Severine Vučković, opominjući ponavlja toliko puta citirane stihove pastora Nimelera, zebnja za sljedeću ugroženu manjinu kao da nam prikriva nešto po čemu i dalje spadamo u većinu. Teško je ne pitati se po koga sljedećeg dolaze, naravno, kome će uskratiti pravo i glas. Ali valjalo bi ipak vidjeti i to: dok ih strepeći čekamo, oni su već stigli. Došli su po radnike. Došli su po nas.