Festival hipokrizije

Kad je stigla vijest o smrti Nelsona Mandele, političari svih zemalja (ujedinite se!), spremno dočekavši sjajnu priliku za dodatnu medijsku prezentaciju svojega vrijednoga povijesnoga doprinosa, odmah su očajnički zalelekali jer su, dabome, izgubili svoj uzor u spremnosti da se žrtvuju za dobrobit vlastitih zemalja, luč-vodilju, moralni orijentir koji ih je tako jasno vodio putovima pravde, istine i vrline.

Ni većina novinara nije mogla propustiti krasnu priliku za dodatno prepisivanje ili traljavo prevođenje (naravno, isključivo s engleskoga) svojih posve originalnih istraživačkih priloga o nestanku velike povijesne ličnosti XX. stoljeća. Političari, novine i televizije spremno su započeli s beskonačnim ponavljanjem općih mjesta, banalnosti i trivijalnosti o životu Madibe, s čijim su se djelom, dabome, oduvijek posve identificirali i pomno ga slijedili.

Među prvima su počeli naricati i slati suzama navlažene telegrame president Barack Obama, prime-minister David Cameron i presidente Cavaco Silva, dobro pripazivši da im ne pobjegne koliko im ide na živce iznenadan prekooceanski let na sprovod, za razliku od čeških nevježa, koji se nisu pritom sjetili ugasiti mikrofone. Shrvani tugom, nekako ipak nisu propustili zaboraviti da su upravo njihove tri zemlje, ne tako davne 1987. godine, jedine glasale protiv Rezolucije Opće skupštine 42/23A od 20. studenoga, o “politici aparthejda vlade Južnoafričke Republike” i “međunarodnoj solidarnosti s oslobodilačkom borbom u Južnoj Africi”, koja je u četvrtoj točki tražila da se smjesta puste na slobodu Nelson Mandela, Zephania Mothopeng, sindikalni lideri i svi ostali politički zatvorenici, uključujući i djecu. Za rezoluciju je, uz 22 države koje su se suzdržale, glasala golema većina od 129 njih, a među njima i SFRJ. Usput, SAD je Mandelu do 2008. godine držao na listi potencijalnih terorista!

U sveopćoj su tuzi ostale u drugom planu činjenice o Mandelinu životu, na primjer tko je bio i što je radio. Ostalo je neprimijećeno da je rođen u kraljevskoj obitelji naroda Xhosa, i to kao nećak sobe, dakle kralja, da je učio u engleskoj metodističkoj školi, a pravo diplomirao na Sveučilištu Witwatersrand, nakon čega je u Johannesburgu otvorio odvjetnički ured. Također nije gotovo ništa rečeno o evoluciji Mandeline prvobitne miroljubive i umjerene strategije protiv aparthejda u strategiju oružanoga otpora (koja je uključivala sabotažu, terorističke akcije i rat), u uskoj suradnji s Južnoafričkom komunističkom partijom te, naposljetku, u konačnu fazu pomirbe i mira, koja ga je i učinila danas slavljenim laičkim svecem. A pogotovo nije ništa rečeno o tome kako je De Klerkov režim uživao jasnu potporu zapadnoga svijeta do 1990. godine, koji mu je tek tada dopustio da oslobodi Mandelu i započne pregovore s Afričkim nacionalnim kongresom (ANC): padom berlinskoga zida nestala je opasnost da Južnoafrička Republika padne u ruke ANC-a u kojemu dominiraju “prijatelji komunizma” kojima se Mandela, po njihovoj procjeni, ne bi uspio nametnuti.

I naši su domaći predstavnici požurili ubrati medijske dividende. Nakon vijesti o Mandelinoj smrti, nije trebalo dugo čekati da svoju posve iskrenu sućut iskažu predsjednik Republike, predsjednik Vlade i ministrica vanjskih poslova. Pritom se nisu potrudili iskazati – ako za to i znaju – da su na čelu države koja je sljednica SFRJ, Jugoslavije koja je pružala moralnu, političku i materijalnu podršku Mandeli i ostalim borcima protiv aparthejda. Ni da je košulja koju je Mandela posljednji put obukao možda jedna od one dvije što mu ih je svojedobno kao osobni poklon darovao pokojni dr. Dušan Vejnović, predstavnik Saveza komunista Jugoslavije za podršku pokretima za nacionalnu emancipaciju zemalja crne Afrike, sa sjedištem u Kairu, kasnije ambasador SFRJ u Alžiru i autor više djela o afričkim revolucijama, kad mu je predavao pomoć Jugoslavije za borbu protiv aparthejda.

A kako bi što i mogli reći o hrvatskom državnom i političkom nasljedstvu i vezi s Mandelom? Pa država je “stvorena” 1990. Prije toga, dakle, nije ni mogla postojati, niti se odricati svoje povijesti.