Indie-pop put oko svijeta
Vampire Weekend: Modern Vampires of the City (XL, 2013)
Kada su se pojavili, Vampire Weekend zvučali su kao jedan od onih bendova koji će se malo prošunjati scenom i nestati: na prva dva albuma njihov je zvuk bilo melting pot u kojem je pop-glazba krv pojačavala utjecajima istočnih i južnih meridijana, nešto što se prije milijun godina u briljantnoj izvedbi moglo čuti na “Gracelandu” Paula Simona, kod ovih se potomaka bogatih i kulturnih obitelji pojavilo u donekle atrofiranom, štreberskom izdanju, što publiku i kritiku nije posebno spriječilo da njihova ukazanja iščekuju kao da je riječ o narednoj važnoj stvari indie-scene. Drugi album, “Contra”, donekle je opravdao nadanja svih razdraganih i aklamativnih slušatelja, bio je to kvalitetan odmak od prvih koraka. Vjerojatno su se pred njima u toj točki karijere otvarala barem dva puteljka: jedan u smjeru koji je razvio Peter Gabriel i koji ima nekakvu intelektualnu notu, angažman, ozbiljno tretiranje tribalnih ritmova (ono kada bijelac iz velikoga grada ozbiljnije tretira šamanizam od šamana), a drugi je išao prema razvijanju melodijskih i ritmičkih bravuroza Paula Simona, odnosno bio je iskorak u naglašeniji pop-zvuk.
Tako da njihov album “Modern Vampires of the City” dođe nešto kao indie-pop, gdje je barem pola albuma zrelo za vrtnju na radijskim postajama. Kako je kraj godine i objavljuju se liste najboljih albuma, ne čudi što je na mnogima od njih ovaj smješten vrlo visoko, sve do prvih mjesta. Svatko tko je čeprkao po prošlosti popa i rocka na njemu će pronaći brojne utjecaje, moguće je čak čuti i premaze koji zvuče kao da su ih snimili Electric Light Orchestra. Vampire Weekend je pametan pop-rock sastav, dolaze iz situiranih obitelji, školovani su i za njih je, čini se, glazba samo glazba, a ne i neki proklamirani “stil života”, što je bio eufemizam kojim se uglavnom opravdavalo počinjene gluposti. Grupa koja može snimiti “Everlasting Arms” ima pravo cijeloga života lijegati rano, poput onog junaka filma Sergija Leonea, i ujedno biti ikonoklastičniji nego ikoji od lumpenproletera rock-svijeta. Zvuk na albumu povremeno je toliko bogat da ova začinjenost opasno ugrožava elementarni ukus, tonovi su gotovo barokno nafilovani i ima tu svega, to je glazbeno putovanje oko svijeta u četrdeset pet minuta.
Osim njih, ove bi godine još svakako valjalo čuti Daft Punk i njihovo malo remek-djelo “Random Acces Memories”, zatim jedan od najboljih albuma posljednjih nekoliko godina “…Like Clockwork” Queens of the Stone Age. Tu je i Bill Callahan koji je snimio album karijere “Dream River” i njime nadmašio “Apocalypse” od prije koju godinu. Laura Marling snimila je “Once I Was an Eagle” i pokazala žilavost folka, a Elvis Costello i The Roots s “Wise Up Ghost and Other Songs” svojim su karijerama dali novo pogonsko gorivo. My Bloody Valentine snimili su genijalan album “m b v”, a Nick Cave nepretenciozni “Push the Sky Away”, pokazavši da mu bolje leži žanr razlomljene blues-operete nego bilo koja vrsta aspirativnosti. Zanima li vas kvalitetno starenje, ne trebate propustiti album “Old Yellow Moon” koji su snimili Emmylou Harris i Rodney Crowell, kao ni “My Favorite Picture of You” Guyja Clarka.
Domaće izdanje godine potpisao je Kid Rađa koji je na albumu “Sve što đaku treba” dobar kao i navedeni stranci, pa ga se ovdje spominje kao ravnopravnog, u okviru iste liste. Kutak za povijesni trenutak pripada Trobecovim krušnim pećima i izdanju koje se zove “S mukom žvaču trubadurov vrat”. Bila je ovo jedna mirna godina bez revolucija i kontrarevolucija, ancien regime, sve još čuči i čeka u okviru u kojem se snimaju fini, mirni albumi.