Maša Kolanović: Amerika nosi ožiljke europske pohlepe

Foto: Jovica Drobnjak

Treba puno izraza za opisati vašu novu knjigu, koju ste objavili nakon obiteljskog prekooceanskog putovanja. To je hibrid proze i stiha i putopisa i autobiografije i eseja, mišung popkulturni, pankersko-repersko-kabaretski, čak šundovski – i trash i camp, onirički i histori(ci)stički “strip-trip spjev”, s galerijom likova od Supermana do Marxa i Engelsa, i čestim književnim i estradnim i znanstvenim ili pseudoznanstvenim citatima. Kako je nastajala “Jamerika”?

Knjiga je nastajala u različitim intervalima u rasponu od tri godine i konačno eksplodirala iskazom svega onoga što se lijepi za mene: od teorijske literature do pop kulture. Dobar dio knjige sam napisala tijekom boravka na stipendiji, kada je Amerika bila dio moje svakodnevice i kada sam intenzivno proučavala neamerički pogled na Ameriku na Sveučilištu Teksas u Austinu. U to vrijeme sam i nabavila najviše materijala za kolaže, u čemu su mi pomogli tamošnji cimeri koji su zajedno sa mnom strpljivo arhivirali otpatke američke potrošačke kulture. Na kraju sam se vratila s pola napisane knjige i pola kofera papirnatog smeća, od kojeg se velik dio pretočio u vizuale u samoj knjizi.

Od euforije do razočarenja 

Pripovjedačica u jednom spektakularnom i vrtoglavom trku i srazu dovodi čitav svijet, ali prvenstveno sebe, u pitanje po svim osnovama; naročito zavičajnoj i obiteljskoj, kao i široj kulturno-identitetskoj. Ontološki postaje ona fluidna i ranjiva koliko su to, u smislu egzistencijalnom i fizičkom, i silni beskućnici koje viđa po Americi, a koji literarnim čudom najednom postaju njezini najbliži srodnici?

U susretu s drugom kulturom, a posebice velikim američkim gradovima sastavljenim od niza različitih etničkih, rasnih, rodnih, društvenih i inih čestica, propitivanje vlastitog identiteta se nadaje kao neizbježno, što se na simboličkoj razini pretočilo i u samu knjigu. No takav susret s Amerikom nije lišen popudbine naslijeđa onog što me intelektualno oblikovalo u matičnoj sredini, posebice naslijeđa postsocijalističke Europe kojoj se kapitalizam intenzivno događa tek posljednjih dvadesetak godina i koja ga uz sve dramatične promjene još uvijek ne uzima zdravo za gotovo. Amerika iskustveno kod mene proizvodi efekt očuđenja skrajnutih i snažnih doživljaja u rasponu od euforije do razočarenja, što je bio i motor literarne inspiracije za ovu knjigu. Jedno takvo mjesto u stvarnosti na koje se svaki put emocionalno spotaknem jesu beskućnici kojih je u Americi, posebice od ekonomske krize 2008. godine, sve veći broj. Ono što me najviše potreslo je neki oblik njihove normalizacije, oni naprosto postaju jedna od tih različitih identitetskih niša – gubitnika u socijalnom darvinizmu. Kapitalizam fetišizira uspješne, a oni koji to nisu, namijenjeni su za društveni otpad. Iz tog razloga sam beskućnicima posvetila ovu knjigu i uvela ih kao lajtmotiv putopisnih opservacija. Koliko god život u Hrvatskoj iz dana u dan postaje sve okrutniji, još uvijek se na ulicama naših gradova ne mogu tako često vidjeti prizori da čovjek na minus pet stupnjeva Celzija spava kao zaklan ispred Appleova dućana, zamotan u vreću za smeće. Tebi dođe da ga prodrmaš, vidiš jel’ živ, pitaš jel’ dobro, ali kako nitko drugi to ne čini, djeluješ sam sebi nenormalno. No, naravno, bilo bi nepravedno generalizirati i tvrditi da je Amerika u cijelosti stvorila oklop ravnodušnosti prema najranjivijima. Postoji cijeli jedan sloj društvene borbe, aktivističkog, humanitarnog i intelektualnog rada koji upućuje na ranjivu i nepravednu stranu takvog sustava, spomenut ću samo knjigu “Days of Destruction, Days of Revolt” Chrisa Hedgesa i Joea Saccoa, publicista i strip crtača koji su prošli kampove za beskućnike u pravom srcu tame onih manje atraktivnih i ne toliko holivudski poznatih dijelova Amerike.

Privatna drama je u centru i vašeg srca tame, a koji među ostalim podsjeća na Kafkinu nedovršenu “Ameriku”, roman još jednog njegova suočavanja s aktualnim te modernim nesvjesnim – paralelno kolektivnim i osobnim. Ta drama se kroz “Jameriku” umnogome primiruje, na ličnom i obiteljskom planu, književno-terapijski, ali ne poništava. Odajmo ponešto: Amerika vam je odvukla brata? Udaljili ste se, između njegova odlaska i ovog putovanja, i geografski i intimno, kao i općenito društveno-politički?

Da imam jednostavan odgovor na to pitanje, valjda ne bih napisala knjigu. Udaljujemo se da bismo se uvijek iznova negdje pronalazili. Za mene je bratov odlazak i njegova američka sudbina uvijek nosila kvalitetu fikcije koju sam u ovoj knjizi dodatno potencirala. Ali ne mogu u ovom odgovoru poreći odbojnost koju osjećam prema narcizmu autobiografske fikcije kojemu je s druge strane u pisanju teško izmaknuti. Pokušavam to raditi kroz autoironiju i postavljanja osobnog u relaciju s društvenim i političkim.

Keep Austin Weird

Moglo bi se učiniti da je ta ogromna zemlja definitivno pervertirano stovarište nadanja i kompenzacijâ beznadno dekadentne Europe. Ali spominjete i drugu i po svemu drukčiju Ameriku, koju ste naročito imali prilike upoznati na svom studijskom boravku u Austinu, jednom iščašenom gradu usred Teksasa, savezne države čuvene po konzervativizmu. Nažalost, takve enklave ne mogu spasiti svijet, možda tek poneku dušu?

Taj grad ima jedinstvenu psihodelično kreativnu vibru koja privlači umjetnike i osobenjake iz cijeloga svijeta. Austin je doista liberalna oaza usred konzervativnog Teksasa, grčevitog branika na granici s Meksikom, koja uporno prokišnjava na tom dijelu Amerike. Austin je grad s puno dobre muzike i underground klubova, grad koji je dao filmove poput “Slackera” i afirmirao umjetnike poput Daniela Johnstona, grad koji ima puno bizarnih mjesta poput katedrale smeća, antikvarijata s morbidnim predmetima i sl., grad koji ima zakon o obaveznom tetoviranju svih građana između 16 i 65 godina, glazbene festivale poput South by Southwest i Austin City Limits, grad koji održava komemoracije za svoje oriđinale i čija je turistička krilatica “Keep Austin Weird”. Kako to obično biva, i frikovski Austin sve više podliježe komercijalnom pripitomljavanju. Unatoč tome, grad još uvijek odiše slobodom koja nadahnjuje. Mogu samo reći, šteta što je tako daleko.

“Jamerika” ponovno na scenu izvodi fingirano infantilnog lirskog subjekta, inače poznatog iz prethodne vaše knjige “Sloboština Barbie”. Sad se radi o nekoj vrsti nadgradnje tog i takvog pripovjedača; više nije riječ o djetetu nego o odrasloj djevojci, ali koja se unekoliko smanjuje pred zastrašujućim dimenzijama američkih i globalnih društvenih procesa, kao i obiteljskih emocionalnih i psiholoških dubina. Međutim, samo ponavljanje nipošto nije slučajno?

Naratorica ovdje svjesno uzima infantilnu masku ne bi li iz takve “slabe” pozicije ostvarila prostor za ironiju i kritiku, što sve ide u rok službe institucije infantiliziranih pripovjedača. Više od prepametnih i pretencioznih pripovjedača kojima vrvi povijest hrvatske književnosti, u fikcionalnom smislu uvijek sam se mogla lakše poistovjetiti s pripovjedačima poput onog iz Ćosićeva romana “Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji” ili Ivančićeva u “Bilježnici Robija K.”

Dade se uočiti da se u ovoj knjizi dosta služite određenim metaliterarnim pasažima, uputstvima za čitalačku upotrebu, kao i drugom transparentnom komunikacijom prema ovoj strani ogledala. Kabaretski žanr svakako pospješuje korištenje tih mogućnosti, ali ne trebamo zaboraviti ni činjenicu da ste inače književno-teorijska znanstvenica. S prošlom knjigom zakoračili ste čak u područje vlastitog studijskog interesa, a to je novi hrvatski roman. Razmišljate li već o sljedećoj?

Kod mene su rad na fikciji i rad na znanstvenom tekstu uvijek nekako povezani. Višak u znanosti progovara fikcijom i obratno. Nakon vlastitog fikcionalnog obračuna s Amerikom, sada krećem u smjeru znanosti i bavim se američkim imaginarijem hrvatske književnosti u kontekstu neameričkog, prvenstvenog europskog pogleda na Ameriku, što je tema dugog trajanja koja po svojoj mitskoj snazi gotovo može konkurirati “vječnim” temama poput onih o ljubavi i smrti. O Americi su na specifičan način pisali mnogi europski pisci, spomenut ću samo Brechta, Majakovskog, Kafku… Čak i puno ranije nego što je uopće bila otkrivena, Amerika je postojala kao konstrukt europske imaginacije o obećanoj zemlji, neotkrivenom raju, Novom svijetu, Eldoradu, Arkadiji, Atlantidi i sličnim utopijskim sanjarijama, što je otkrićem američkog kopna samo dobilo stvarne geografske koordinate. No Amerika će, kako je to prorokovao Montaigne još u 16. stoljeću, uvijek nositi ožiljke europske pohlepe, što će naročito postati predmet književne problematizacije u 20. stoljeću.

Bauk postsocijalizma

Primjećuje se još jedna konstanta u vašoj književnosti, a ta se tiče popratne likovne komponente. U prvoj knjizi, zbirci pjesama “Pijavice za usamljene”, to je bila svojevrsna poetizacija gangsta-kolažiranja novinskih izrezaka, dok se “Sloboština Barbie” proširila na ironičnu slikovničku ilustraciju. Sad je to pak ekspandiralo u poigravanje s recimo superheroičkim stripom i pop-art kolažom, a moglo bi se reći i brikolažom?

Moje su ilustracije i kolaži, dakako, amaterskog tipa i više nego iz vještine crtanja, oni proizlaze iz želje za ekspresijom. Kad radim na fikciji, uvijek je nekako zamišljam i kroz ilustracije. Viziju onda pokušavam ostvariti s manje ili više uspjeha. Ovdje je utjecaj stripa i pop kolaža prizvan samom temom, gdje je popularna kultura uvijek imala velikog udjela u formiranju predodžbi o Americi.

Prije “Jamerike”, a također ove godine, objavljen je i zbornik “Komparativni postsocijalizam – slavenska iskustva”, koji ste uredili u ediciji Zagrebačke slavističke škole pri matičnoj ustanovi, Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pa kao zaključno pitanje, na kraju intervjua: u kojoj mjeri su, po vašem uvidu, humanistike postsocijalističkih zemalja, a čije ste neke od predstavnika okupili u tom izdanju, uspjele do danas interpretirati ono što se u tim društvima zbiva?

Teme socijalizma i postsocijalizma postale su u posljednje vrijeme vrlo “seksi” u zapadnjačkoj humanistici i sve više dominiraju u znanstvenim pristupima prostoru bivših socijalističkih zemalja. No ti, posebice inozemni pristupi, nerijetko nisu lišeni kolonijalnog pogleda koji na neprimjeren način koristi mogućnost novoga istraživačkog pogleda koja se otvorila kao posljedica kraja socijalizma. Zbog toga mi je želja bila navedenim zbornikom okupiti znanstvenike kojima je postsocijalizam osim kao predmet proučavanja bio i jest i dio “življene kulture” te da njegovom simboličkom politikom pokušam iskoristiti ovu vrlo često zamršenu istodobnost kao svojevrsnu prednost “predstavnika lokalnog znanja”. Bolne društvene promjene i procesi, kao što su rastuća nezaposlenost, nesigurnost radnog mjesta, privatizacija, korupcija, komercijalizacija javnog dobra, redefiniranje identiteta i odnosa prema ratu i nedavnoj prošlosti i drugo, dio su bauka postsocijalizma koji nakon 1989. beskompromisno preokreće “naše” živote, bez obzira na to jesu li oni profesionalno vezani uz latinsko srednjovjekovlje, zračni promet, tekstilnu industriju ili što drugo. No u ovom trenutku čak kao važnije od pitanja znanstvene uspješnosti u interpretiranju postsocijalističkog svijeta, čini mi se pitanje koliko ga one doista mogu i promijeniti. Mislim da humanistika takvo pitanje nikada ne bi smjela izgubiti iz svoje perspektive.