Milutin Stančić: Taoci smo kanonskog problema

Milutin Stančić, diplomirani profesor južnoslavenskih književnosti, predsjednik je Kulturno-informativnog centra Srba u Makedoniji “Spona”, koji od 2006. djeluje u Skoplju. Osim toga, radi i na uređivanju jedinog tamošnjeg srpskog informativnog portala, kao i časopisa “Slovo”, koji se besplatno distribuira srpskim čitaocima u Makedoniji.

U Makedoniji živi oko dva posto Srba. Koji su sve problemi tamošnje srpske zajednice?

Prema zvaničnim podacima popisa stanovništva iz 2002., Srba u Makedoniji je nešto manje od 36 hiljada od ukupno 2,2 miliona stanovnika. Posle neuspelih usaglašavanja makedonskih i albanskih partija u vladajućoj koaliciji, popis stanovništva 2011. krahirao je u samoj završnici. Poražavajuće je da Srbi nestaju sa mape naroda u ovoj zemlji: nakon svakog popisa, njihov je broj sve manji. Zbog toga je i školske populacije koja se obrazuje na maternjem jeziku sve manje. Potiskivanje kulturnog i duhovnog osnova stalni je proces. Svedoci smo potpune zapuštenosti maternjeg jezika, pre svega u porodici, što se kasnije reflektuje i u obrazovnom procesu. Recimo, u Skoplju više nema nijednog odjeljenja sa nastavom na srpskom jeziku, ni u osnovnim ni u srednjim školama. Ako roditelji ne govore srpski, sigurno je da ni deca neće moći da to nadoknade u školi. Sve to otvara širok prostor za delovanje u specifičnim okolnostima, u neku ruku i za misiju organizacija kakva je “Spona”.

Sve manje đaka 

Nabrojali ste neke probleme u vezi obrazovanja Srba na materinjem jeziku. Što je tome uzrok, politička igra ili nezainteresiranost samih pripadnika srpske manjine?

Pokazatelji iz oblasti obrazovanja su poražavajući. Ove školske godine maternji srpski jezik uči samo 190 đaka u tri osnovne škole: u Starom Nagoričanu, u Tabanovcu i na Skopskoj crnoj gori. U Skoplju i Kumanovu više nema nijednog odeljenja sa nastavom na srpskom jeziku. Pokušaji otvaranja gimnazijskog odeljenja na srpskom, najpre u Skoplju a potom i u Kumanovu, nisu urodili plodom. Više je razloga za apstinenciju kandidata, ali je činjenica da su presudni nezainteresovanost roditelja, manjak političke podrške i nejasne perspektive daljeg školovanja, uz neadekvatan nastavni kadar. Na Filološkom fakultetu u Skoplju formirana je studijska grupa za srpski jezik na kojoj je petnaestak studenata, od kojih je samo nekolicina Srba, a koji nemaju prethodno obrazovanje na maternjem jeziku.

Srbi su u Makedoniji nacionalna manjina. Kako su im zakonski regulirana prava?

Posle raspada Jugoslavije, Srbi su u Makedoniji od statusa konstitutivnog naroda “zaradili” status manjine, odnosno etničke zajednice, a do potpisivanja Ohridskog okvirnog sporazuma o miru 2001. nisu bili ni u preambuli Ustava. Srbi na papiru imaju sva prava, ali šta se u praksi od proklamovanih prava sprovodi, to je drugo pitanje. Konkretno, zakonom je regulisano pravo obrazovanja na maternjem jeziku na nivou obaveznog školovanja, ali ta je činjenica već godinama svedena na puku simboliku. U domenu korišćenja prava manjina po osnovama etničkih kriterijuma presudna je stranačka podobnost, naravno, vezano uz vladajuću garnituru. Kvalifikacije, obrazovanje, sposobnosti… često nemaju nikakvu vrednost. Najeklatantniji primeri su oni vezani uz primanja državnih službenika po kriterijumu zadovoljenja nacionalnih kvota, gde nezavisno o stepenu obrazovanja i osposobljenosti prođu imaju isključivo kandidati sa prethodnim “amanetom” srpske stranke u vlasti. Pogubna je praksa primene takvih kriterijuma i kod prosvetnih kadrova. Ta se podobnost očitovala čak i u regrutovanju kandidata za popisivače i instruktore popisa stanovništva 2011., kada nisu prihvaćeni mnogi obrazovani kandidati Srbi jer nisu dobili saglasnost srpske stranke u vlasti.

Amnesti internešnl navodi kako vlada nije izmijenila sporan protudiskriminacijski zakon iz 2010. godine. Koje bi zakone i u čemu trebalo promijeniti kako bi položaj nacionalnih manjina bio bolji?

Ne ulazeći u suštinu pomenutog zakonskog akta, činjenica je da su Srbi u Makedoniji već dugo žrtve crkvenog raskola, praktično bez zadovoljenja verskih sloboda. Jedini su narod u Evropi sa osporenom slobodom veroispovesti, uprkos činjenici da je Makedonija potpisnik Evropske konvencije o ljudskim pravima. Paradoksalno je i bolno pitanje upotrebe srpskih hramova u Makedoniji. Većinom zadužbine srpskih srednjovekovnih vladara, sada su u vladavini kanonski nepriznate Makedonske pravoslavne crkve. Na području Skopske crne gore, koja je poznata po srednjovekovnim hramovima, srpski pravoslavni živalj nema nijednu crkvu koja je u vladavini kanonske jerarhije. Poseban problem su i hramovi u kojima MPC ili ne sprovodi liturgijski život ili to čini sporadično, recimo u drevnoj crkvi Svetog Đorđa u Starom Nagoričanu. Dakle Srbi u Makedoniji nemaju mogućnosti za normalan verski život, uskraćeni su za najosnovnije ljudsko pravo, slobodu veroispovesti.

Spomen-kripta kao magacin

Još od proglašenja autokefalnosti 1967. godine, traje spor MPC-a sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Kakve su danas vjerske slobode vjernika SPC-a u Makedoniji?

Formalno, u nekanonskom MPC-u to se pitanje lakonski pokriva objašnjenjem kako su vrata vernicima svih nacionalnosti, pa tko i Srbima, u njihovim hramovima širom otvorena. Verujućim Srbima, međutim, ta su prava u kanonskom smislu gotovo nikakva. Oni su zapravo taoci tog kanonskog problema. Jedini su narod na svetu koji nema bogoslužbeno mesto kako bi proslavio svog svetitelja. Upravo se u apsurdima našeg vremena ogleda paradoksalno gazdovanje hramovima, recimo Svetog arhangela Mihajla u skopskom naselju Autokomandi, pod kapom kanonski nepriznatog MPC-a. U toj crkvi nije zabranjeno, kako kažu, da zapalite sveću, ostavite koju paru na krst i ikonu, budete i na liturgiji. Ali da siđete u spomen-kriptu gde počivaju kosti poginulih i umrlih srpskih vojnika iz Balkanskih ratova i Prvog svetskog rata, ne možete bez dozvole “dežurnog”. Nije ni uputno, jer bi se otkrilo da je spomen-kripta praktično pretvorena u – magacin. U svim običnim danima preko godine, osim značajnijih datuma kada se dozvoljava polaganje venaca zvaničnim delegacijima Srba, u toj kripti se odlažu zalihe pića, sveća, razni alati, odežde i drugi crkveni artikli. To se čak i ne krije.

Vladika Ohridske arhiepiskopije SPC-a Jovan Vraniškovski osuđen je na tri godine zatvora zbog pronevjere novca. Kakva je sada situacija sa SPC-om u Makedoniji?

Sveštenstvu SPC-a zabranjeno je delovanje u Makedoniji, ali kanonsku službu obavlja pravoslavna Ohridska arhiepiskopija koja je u jedinstvu sa SPC-om, a nju sačinjavaju državljani Makedonije. Tako se zadovoljava kanonska misija pravoslavlja, barem u formalnom pogledu. Međutim, Srbi vernički ne prepoznaju sebe u toj trenutnoj misiji, pa su tako mesta gde oni žive ostavljena bez službe. Imajući u vidu nezavidnu situaciju Srba u Makedoniji u pogledu obrazovanja, staro pravilo da jezik, kulturu i nasleđe i u najzabačenijem selu čuvaju učitelj i pop, u Makedoniji decenijama ne važi.