Naučnička posla
Šegrt Hlapić, igrani film za djecu Silvija Petranovića
Još od prvog izdanja 1913. i oduševljene Matoševe kritike, “Čudnovate zgode šegrta Hlapića” smatraju se neupitnim klasikom dječje književnosti. Teško je iz odrasle perspektive suditi o djelu pisanom za djecu predškolskog i uzrasta početnih razreda osnovne škole, no potpisnik ovih redaka u glasovitom romanu Ivane Brlić-Mažuranić pronašao je vrlo malo. Tek poneku poredbu originalne asocijativnosti i potencijalno zanimljivu opreku između živopisne, pomalo čak egzotične šarenosti Hlapićeva i Gitina outfita te oskudnog okolnog svijeta s natruhama mračnijih tonova. Upravo potonje čini se možda najpotentnijom mogućnošću današnjeg filmskog čitanja romana – spoj ekscentrično šarenog, što preko Gite sadrži i cirkuski moment, s tamnijim aspektima djela moglo bi izroditi dojmljivu, prohororski usmjerenu grotesku. No za takvo što trebao bi autorskiji i kreativniji pristup adaptaciji, a ne igra na sigurno – podilaženje pretpostavljenim očekivanjima ciljane publike (djece u rasponu od otprilike pete do osme, maksimalno desete godine života), koje će u kina, po principu organiziranih vrtićkih i školskih posjeta lektirnom naslovu, bez pola muke dovesti barem nekoliko desetaka tisuća duša. U prvoj, mišjoj crtanoj verziji Milana Blažekovića iz 1997., sve je bilo diznijevski cici-mici, a Blažekovićevu staromodnu anakronost slijedi i Silvije Petranović u aktualnoj igranoj prilagodbi.
Silvije Petranović privukao je pozornost šire filmske javnosti 2004., kao 45-godišnjak, dugometražnim igranim debijem “Družba Isusova”, adaptacijom poznatog romana Jiřija Šotole. Bio je to solidan rad, radnje smještene u 17. stoljeće, o pritajeno erotskoj interakciji mlade grofice i jezuita koji je dobio zadatak nagovoriti plemkinju da cjelokupno svoje nasljedstvo ostavi moćnom redu. Iako je Leona Paraminski bila slaba u glavnoj ženskoj ulozi, a film završavao kontraproduktivnim naglim rezom (umjesto narativnog zaokruženja kao u romanu), “Družba Isusova” imala je dovoljno aduta u dojmljivoj rekonstrukciji razdoblja i kvalitetnom dizajnu, a i ostatak glumačke ekipe, predvođen Milanom Pleštinom, bio je solidan. U Hrvatskoj Petranovićev prvijenac imao je umjeren odjek, ali na međunarodnoj sceni uspio se plasirati u glavni program festivala A kategorije u Šangaju, te na saopaulsku Mostru.
Desetak godina kasnije, dakle, autor se pojavio s novim filmom, ponovno adaptacijom književnog klasika, no ovaj put kritika ga je unisono pokopala. S pravom. Petranovićev “Šegrt Hlapić” ima dva ključna problema. Prvi je odluka da se literarni predložak uprizori kao ugodna slikovnica u kojoj je izbrisan svaki trag oporo realističkog, pa i naturalističkog pristupa zbilji, koji se u romanu ipak može osjetiti, a drugi je nevjerojatno ukočena režija lišena elementarne sintaktičke gipkosti. Petranovićevo raskadriravanje scena, ali i njihovo međusobno povezivanje, nema trunke dinamike, ostavljajući glumce na suhom (blago androgini Mile Biljanović kao Hlapić inače je interesantna pojava, Ena Lulić kao Gita manje je zanimljiva), a dramaturški i psihološki cijeli je narativ ravna linija mehanički sastavljena od epizoda (putovanja), bez ikakve atmosfere, emocija ili suspensea.
Redateljski na granici diletantizma, film donekle izvlači fotografija uglednog Mirka Pivčevića – ona jest u skladu sa sterilnom autorskom koncepcijom “Hlapića” kao pitome slikovnice intenzivnih boja, ali barem nudi kompetentan zanatski preljev, kakav u drugim odlučujućim segmentima filma nije lako pronaći.