Nedoraslo i jalovo

Na prošlogodišnjem Pulskom festivalu u zadnji je čas, bez ikakva obrazloženja, s programa povučen debitantski film “Djeca jeseni” Gorana Rukavine, najpoznatijeg po bombastično promoviranim, ali ne naročito uspjelim TV serijama “Loza” i “Počivali u miru”. Ovih dana “Djeca jeseni” stigla su u kina, a za film se inače po kuloarima pričalo da u Puli nije prikazan zbog prijetnje sudskom tužbom glavnog glumca Leona Lučeva, kojem navodno nije bio isplaćen honorar, ali je silno nezadovoljan bio i poznati novinar i književnik Renato Baretić, sumnjajući da je izvorni scenarist i producent filma Zvonimir Munivrana prepisao osnovnu problemsku situaciju iz njegova romana “Pričaj mi o njoj” (samohrani otac živi s kćerkicom, čija je majka a njegova supruga nestala, kad je roman u pitanju, u Domovinskom ratu, odnosno, kad je o filmu riječ, na ekspediciji u Andama, pa se otac zbližava s drugom ženom koja de facto postaje zamjenska majka djevojčici). Zavrzlama oko Baretića i Munivrane nikad nije riješena, no može se reći da su sličnosti romana i filma velike, ali i da su znakovite razlike, i to na štetu filma.

Konačni scenarij nadopisao je dakle i režirao Goran Rukavina, s manjim osloncem na Baretićev opori realistički model koji melodramski žanrovski okvir čini vrlo gorkim, a mnogo većim na narativnu složenost i postupno otkrivanje nejasnih dijelova fabularne slagalice, što se u paru s dominantnom atmosferom tjeskobe, povremeno garniranom ekscentričnim humornim motivima, može doživjeti kao almodovarsko-amenabarovsko nasljeđe s laganim asocijacijama na ultrastilizirani dalekoistočni film, ponajprije u oniričkim scenama. Odnosno, Rukavina svoj ionako tjeskobno intoniran melodramski model puni prilično intenzivnim natruhama trilera i oniričkog filma, što “Djecu jeseni” odvodi prilično daleko od Baretićeva romana. Nažalost, vrlo ambiciozno zamišljenu cjelinu režiser je realizirao daleko od uzornog, iako njegova užeredateljska paleta sadrži gipkost i fluidnost te nesumnjivo dobar osjećaj za kreiranje ugođaja.

Film, međutim, pada na planu scenarija i nekih stilizacija. Uz osnovnu, dobro vođenu liniju priče koja povremene rabi i flešbekove, Rukavina barata i jednim fabularnim nizom iz dalje prošlosti te spomenutim oniričkim prizorima. Prošlosni pobočni niz naposljetku se, kao u kakvom diletantskom djelcu, pokaže potpuno suvišnim i upravo je nevjerojatno da nije izbačen iz filma, dok se u stilizaciji oniričkih scena, koje su i u dalekoistočnim izvornicima često na rubu kiča, nesumnjivo preko toga ruba prešlo. Ekscentrična epizodica s bračnim parom osebujne seksualne prakse neuspio je pak pokušaj poetičke pomaknutosti, no glavni je problem filma posve nejasna motivacija protagonista. Ako supruga/oca (Leon Lučev) i njegovu čudnu shemu kojom kćerkici nadomješta majku još i prihvatimo po logici “eto, on je takav”, posve je nejasna motivacija “druge žene” (Judita Franković) da se u tu shemu uključi. Zaljubljenost definitivno nije uvjerljivo obrazloženje zato što spletka traje pune tri godine i zato što se protagonist prema protagonistici, uspješnoj poslovnoj ženi, dakle pretpostavljivo emancipiranoj, ponaša grozno, a tu je i činjenica da njih dvoje ljubavnicima zapravo nikad nisu ni postali. Drugog pak motiva osim “normalne” zaljubljenosti nema, jer eventualna mazohistička narav protagonistice teško da je i naznačena, a kamoli elaborirana, pa čitava psihološka konstrukcija ostaje visjeti u zraku. I tako, “Djeca jeseni” svoju ambicioznost svode na pretencioznost, nedoraslost, jalovost, pa tako i ono što je u filmu dobro ostaje duboko zasjenjeno tom nedoraslošću.