Nedžad Hodžić: Radman i Šuker morat će objasniti neke stvari

Na maksimirskom stadionu ništa novoga: navijači skandiraju ustašama, reprezentativci Hrvatske uzvikuju “Za dom spremni!” a komentator javne televizije, umjesto da ih osudi, uzbuđeno govori o veličanstvenom navijačkom ozračju. Davna najava da će se utakmice prekidati u slučaju govora mržnje nikada nije zaživjela. Kako, kao predstavnik nacionalnih manjina, komentirate najnovije događaje?

Riječ je o neprihvatljivom ponašanju svih aktera tog događaja, koji osuđujemo i o čemu smo dan nakon utakmice diskutirali na sjednici Odbora za ljudska prava. Na jednu od naših sljedećih sjednica pozvat ćemo ravnatelja HRT-a Gorana Radmana i organizatora utakmice, predsjednika HNS-a Davora Šukera, od kojih očekujemo da nam objasne kako se moglo dogoditi da se prijenos ne prekine i kako je moguće da netko službeni mikrofon ustupi nogometašu Josipu Šimuniću. Republika Hrvatska, piše u Ustavu, utemeljena je na antifašizmu i odlukama ZAVNOH-a, dakle eksplicitno nasuprot NDH-u, no na utakmici se dogodilo zazivanje ustaštva izvikivanjem pozdrava koji se koristio u toj fašističkoj tvorevini. Nažalost, to je danas i dio politike nekih političara u ovoj zemlji, čime se, bojim se, uništavaju sve one vrijednosti koje su se mogle i treba da se razvijaju. Još su veći problem oni gledatelji, njih 30-ak tisuća, koji su se odazvali ustaškom pozdravu.

Braneći manjine, branimo zakone

Čini se da i oporbi i vladajućima, ponekad više a ponekad manje, odgovara radikalni desničarski diskurs, potaknut ponajprije referendumom o braku i uvođenjem dvojezičnosti. Nakraju, i vi ste nedavno primili anonimno prijeteće pismo jer ste se drznuli govoriti o Vukovaru?

Kod razbijanja dvojezičnih ploča vlast je pokazala dovoljno strpljenja i ne bih rekao da nije povukla poteze koje je trebala. Od čega Stožer brani Vukovar u miru? Iza cijele priče stoji oporba predvođena HDZ-om: podsjećam da je Stožer na lokalnim izborima u proljeće ove godine jasno i glasno poručio da podržava HDZ. To je politička priča s intencijom izazivanja prijevremenih izbora. Imamo predsjednika najveće oporbene stranke koji članak 8. Ustavnog zakona interpretira na pogrešan način. U njemu postoji riječ snošljivost, vrlo ružna riječ koju ću prvom prilikom pokušati amandmanom izbaciti. Ne možemo pričati o snošljivosti ili suživotu, nego o životu. Ljudi se, prije svega, dijela na dobre i loše: kada vam treba krv ili bubreg, ne pitate hoćete li ga dobili od Srbina, Hrvata, Kineza, pripadnika ove ili one vjere…

Ipak, zar netko muslimanske vjeroispovijesti ne smije govoriti o Vukovaru i Domovinskom ratu i braniti zakonsko pravo na ćirilicu a da ga ne izvrijeđaju i kažu mu da se vrati onamo odakle je došao?

Kada bi onaj ili oni koji su uputili to pismo znao – a možda i zna – da je u Domovinskom ratu poginulo 1.100 Bošnjaka (a za pretpostaviti je da su po vjeroispovijesti bili muslimani), na tvrdnju da je ovo katolička zemlja rekao bih im u šali da je ona nastala na islamskim temeljima. Jer od tisuću Bošnjaka u Domovinskom su ratu ginula četiri, a od tisuću Hrvata jedan. Kao građanin ove zemlje, sredinom devedesetih pomogao sam u školovanju jednog vukovarskog mladića; osjećao sam se odgovornim jer sam srednju školu završio u Sremskoj Mitrovici, a dom u kojem sam stanovao tih lijepih godina bio je u blizini tamošnje kaznionice, u kojoj su ljudi patili. Kao Klub nacionalnih manjina nastojimo sinkrono braniti prava nacionalnih manjina, braneći zakone ove zemlje. A što se tiče prijetećeg pisma, vjerujem da će policija po rukopisu i pečatu detektirati pošiljatelje.

Za društvo jednakih 

Trebaju li manjine biti zabrinute zbog moguće radikalizacije i širenja mržnje?

Kada sažmemo ovu radikalno desnu kampanju, zaključno s Maksimirom, koja zaziva NDH, dolazimo do bolesnog društva i nisam siguran gdje će stvari u ovoj krizi eskalirati. To što se događa u Hrvatskoj problem je većinskog naroda, a ne manjina. Očekujemo da vlast povuče daljnje poteze za smirivanje ovog stanja otvaranjem jedne šire rasprave, u koju će se uključiti svi akteri društva. Srbin mora imati pravo na svoje pismo ondje gdje je to zakon regulirao. Zaslužio je to i kroz povijest, jer nije Hrvatska nastala samo na Domovinskom ratu, njezina prošlost je puno složenija. To piše i u Ustavu i s time treba upoznavati mlade ljude. U Hrvatskoj je vrijeme za bratstvo i jedinstvo. Ostvareni su svi politički ciljevi, sada gradimo društvo jednakih građana.

Koliko Bošnjaka prema posljednjem popisu stanovništva živi u Hrvatskoj i gdje ih je najviše? S kakvim se problemima suočava zajednica koju zastupate?

Za razliku od popisa iz 2001., kada je bilo 20 tisuća Bošnjaka i 20-ak tisuća muslimana, napravili smo iskorak u izjašnjavanju – prema popisu iz 2011., Bošnjacima se izjasnilo 35 tisuća građana, a šest-sedam tisuća izjasnilo se muslimanima. Jako je puno Hrvata muslimanske vjeroispovijesti koji su dio našeg korpusa. Najveći broj, 30 posto, živi u Gunji u zapadnom Srijemu, potom u Labinu, Raši, Cetingradu i Vodnjanu, gdje prvi put imamo Bošnjaka kao zastupnika u Gradskom vijeću. Bilo bi dobro da djeca u tim sredinama na razini identiteta znaju za bosanski jezik i na tome ćemo u budućnosti raditi. Po međunarodnim standardima, već je i 2,5 do tri tisuće riječi dovoljno da se dobije status jezika; u nekoj bosanskoj kuharici, zahvaljujući turcizmima i novostvorenim riječima, ima više od četiri tisuće bosanskih riječi. Što se tiče problema naše zajednice, oni su vezani uz prava iz radnog odnosa, jer po Ustavnom zakonu imamo pravo srazmjerno participirati u dobivanju radnih mjesta u državnoj i javnoj upravi. No recimo u Ministarstvu branitelja ne radi nijedan Bošnjak. Po rezultatima popisa, Bošnjaci bi trebali participirati sa 400-injak radnih mjesta u javnoj i državnoj pravi, a ne samo sa 70, koliko ih je sada.