Pod teškom ideološkom rukom
Za one koji ne mogu da govore, film Jasmile Žbanić u suradnji s Kym Vercoe
Početkom devedesetih, za prošlog rata, srpska paravojska počinila je strašne zločine u Višegradu i njegovoj okolici nad pripadnicima tada većinskog muslimanskog stanovništva. Posljedica je toga da i danas, kako se može pročitati, nijedan Bošnjak ne živi u gradu na Drini, s čijeg se znamenitog mosta, što ga je u središte svog najpoznatijeg romana stavio Ivo Andrić, navodno slijevala krv ubijenih ljudi. Iako domaći srpski živalj, kao ni JNA koja je prvotno zauzela grad, čini se, nisu sudjelovali u zločinima koji su se dominantno zbili nakon povlačenja regularne vojske iz grada, i dan-danas je višegradsko etničko čišćenje tabu tema u samom Višegradu i cijeloj Republici Srpskoj. To je događaj o kojem se tamo naprosto šuti, a svaki spomen doživljava se kao antisrpska propaganda.
S takvom situacijom suočila se australska konceptualna umjetnica i plesačica Kym Vercoe, koja je za svog turističkog boravka u Bosni i Hercegovini posjetila i Višegrad te odsjela u nedalekom hotelu “Vilina vlas”. Tek nakon povratka u Australiju saznala je da su na tom mjestu silovane i ubijane muslimanske žene, te ostala šokirana činjenicom da se objekt koji je poprište takvih zločina koristi u turističke svrhe. Odlučila je još jednom posjetiti Višegrad da propita slučaj, no svugdje je nailazila na otpor. Tim povodom napravila je predstavu koju je pogledala ugledna filmska redateljica Jasmila Žbanić te joj predložila suradnju. Žbanić i Vercoe tako su ostvarile film u kojem Vercoe glumi samu sebe i svoje stvarno iskustvo boravka u Višegradu (i Sarajevu), te ga nazvale “Za one koji ne mogu da govore”.
Poznato je da je Jasmila Žbanić patriotski nastrojena umjetnica, a i moglo bi se reći da je u svom dosadašnjem radu više razumijevanja pokazala za vehabije nego za bosanske Srbe. To je njezino pravo, no imajući u vidu tu činjenicu nimalo ne čudi da je svojim novim filmom ideološki podsjetila na imperativ nacionalistički orijentiranih filmaša u Hrvatskoj devedesetih. Međutim, dok su oni bili opsjednuti “istinom o Hrvatskoj” koju treba predstaviti svijetu, Jasmili Žbanić “svijet” je sam došao kao na pladnju, u obliku angažirane australske umjetnice. Stoga se u “Za one koji ne mogu da govore” formalno ne radi o “našem”, dakle subjektivnom pogledu koji onda rezultira i subjektivnom istinom, nego izvanjskom i stoga “neutralnom” i “objektivnom” pogledu koji bi trebao polučiti tzv. objektivnu istinu. Nažalost, dobro poznata, teška ideološka ruka redateljice previše se osjeća, pa je posve jasno da je stvarna uloga Kym Vercoe ta da prisnaži “naš pogled” pod firmom “neutralnog/objektivnog pogleda”.
Klasifikacija kojoj su podvrgnuti višegradski Srbi o tome dovoljno govori – oni ili opravdaju zločine povijesnim razlozima, ili ih negiraju kao bošnjačku propagandu, ili tvrde da ništa ne znaju jer nisu bili tu u vrijeme kad se sve događalo. I predstavnik mlađe, modernije generacije Srba, nakon prvotnog srdačnog prihvaćanja Australke, za njezina drugog posjeta dočeka je hladno, jer nema u tom gradu (čitaj zemlji) ni jednog jedinog Srbina koji je spreman suočiti se s istinom. Čak kad bi tako doista bilo u zbilji, mehanički to prenijeti u djelo koje se ne želi predstaviti kao otvoreno propagandni uradak na tragu Ejzenštejna ili Moorea, nego kao suptilni film atmosfere o stanju svijesti i moralnih osjećaja, takav bi potez, uslijed nužnog efekta grube ideologizacije, bio pogrešan. Šteta što je Jasmila Žbanić pošla krivim smjerom, jer “Za one koji ne mogu da govore” film je s najgipkijom redateljskom rukom i s daleko najviše ugođaja u njezinom opusu, no jednostavno nije shvatila da bi u ostvarenju ove vrste dosljednom suptilnošću postigla mnogo više nego otvorenim angažmanom.