Rabljena sedmica

Otpis

Ministar financija Slavko Linić najavio je pokretanje programa otpisivanja dijela dugovanja građanima kojima su duže vrijeme blokirani računi, a koji nemaju nikakvog načina, uključujući i imovinu, da vrate dugove bankama, državi i njezinim poduzećima, komunalnim tvrtkama ili telekomunikacijskim operaterima, pa je besmisleno pokretati sudske postupke radi naplate. Država će, u skladu s novim Zakonom o porezu na dobit, za iznos oprošten dužnicima umanjiti poreznu osnovicu vjerovnicima, ali to se zasad ne čini najprivlačnijim mamcem za sve firme i institucije koje bi se trebale pozdraviti s milijardama koje potražuju. “Država ne može otpisati dugove građana prema bankama, to mogu učiniti samo banke. A mi smo bankama dali mogućnost da to učine tako što ćemo im za iznos otpisanog duga umanjiti osnovicu za oporezivanje. Banke će same morati odlučiti na koji način će to činiti, jer dugove ne mogu otpisivati pojedinačno nego po pravilu koje će vrijediti za sve”, rekao je Linić, dodajući da je svjestan kako je državno otpisivanje dugova onim građanima koji nikako ne mogu izmiriti svoje obaveze nepravedno prema onima koji su uredno plaćali sva svoja dugovanja, ali da se radi o jedinom načinu da nekoliko desetaka tisuća građana iziđe iz dugotrajne financijske blokade.

Milijuni

Istraživanje Balkanske istraživačke mreže (BIRN), čije je sjedište u Sarajevu, pokazalo je da su Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina, Makedonija i Kosovo na obrane svojih državljana pred Haškim sudom dosad potrošile oko 40 milijuna eura, s tim da na Hrvatsku otpada lavovskih 28 milijuna eura. Toliko je, naime, prema BIRN-u i službenim podacima potrošeno javnoga novca samo na obrane Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka, što znači da je hrvatska brojka mnogo veća, jer joj valja pribrojiti odvjetničke troškove dijela bosanskohercegovačkih Hrvata optuženih u Haagu, od Tihomira Blaškića naovamo. Makedonija je druga po izdvajanjima za obrane optuženih za ratne zločine, s devet i pol milijuna eura, slijedi Srbija s milijun i sedamsto tisuća eura, pa dio Bosne i Hercegovine koji se zove Republika Srpska sa 640 tisuća eura. Drugi BiH-entitet, Federacija BiH, u te svrhe nije izdvojila ni marke, kao ni Kosovo, ali Kosovo samo formalno nije dalo ništa svojim optuženicima: osnovan je paradržavni fond kroz koji je prošlo najmanje milijun i pol eura. Novinari BIRN-a nisu uspjeli utvrditi koliko se novca slilo u sličan srpski fond “Pomoć”.

Hrvatski mediji neće sa svojih naslovnica i u udarnim minutama trubiti o tom netransparentno potrošenom novcu, jer svi ti deseci milijuna eura ipak nisu dnevnice saborskih zastupnika ili minimalna prava zaposlenih u državnim i javnim službama, pa da se od toga pravi razlog našeg ekonomskog kraha. Neće se propitivati i istraživati kako se, koliko, zašto i kome plaćalo, jer nema cijene koja bi bila prevelika kad se radi o “našim vitezovima”.

Turudić

Nakon Željke Markić i Tomislava Josića, domaća desnica dobiva novo zvučno pojačanje – Ivana Turudića, predsjednika Županijskog suda u Zagrebu. Taj sudac – kojeg je premijer Ivo Sanader svojedobno instalirao na rečenu funkciju zahvaljujući političkoj podobnosti i poslušnosti – prometnuo se u političkog tribuna koji, umjesto da se bavi onim što mu je posao, širi svoje istine o nesposobnosti i nedoraslosti premijera Zorana Milanovića, o pogrešnoj državnoj politici i o pritiscima izvršne vlasti na sudstvo, što Turudić ne smatra potrebnim argumentirati i dokazivati, o neznanju ministra pravosuđa Orsata Miljenića i čitavog Sabora koji donosi promašene i neustavne propise, te sam o sebi govori kao o intelektualnom gorostasu i moralnoj gromadi, unatoč tome što relativno pasivno vlada standardnim hrvatskim jezikom i što mu je karijeru utabala milost Ive Sanadera i HDZ-a. Smisao takvog istupanja, naravno, jest da se stvore startne pozicije za priželjkivani HDZ-ov povratak na vlast, a Turudićeva je ambicija, po svemu sudeći, da se domogne funkcije predsjednika Vrhovnog suda, jer to je pozicija s koje bi u budućnosti mogao najviše pomoći dobrom broju svojih političkih istomišljenika koji sjede po zatvorima ili će ondje tek završiti.

Godina 

Iza nas je još jedna tmurna godina u Hrvatskoj, godina u kojoj se mržnja prema drugima i drugačijima iz devedesetih vratila u ruhu novog, dijelom uvoznog, konzervativizma koji je inspiriran tradicionalnim katoličkim poimanjem braka, odgoja, seksualnosti i morala, ali je buknula i sirova netrpeljivost prema Srbima, koju predvode ratni veterani politički naslonjeni na Karamarkov HDZ. Bila je ovo još jedna godina ekonomske depresije, povećanja broja nezaposlenih i pada životnog standarda, što je optimalna podloga za daljnje bujanje mržnje, nasilja i javnih manifestacija ogorčenja, pri čemu je naročito zanimljiva ogorčenost onih koji vidljivi manjak razloga za takve emocije kompenziraju viškom pjene koja bi trebala sakriti političke motive i bijes zbog neispunjenih privatnih očekivanja od sadašnje vlasti. Bila je ovo, da ne zaboravimo, i godina u kojoj je predsjednik Republike Ivo Josipović do apsurda doveo svoj politički koncept podilaženja najširim slojevima, koji se sastoji u shvaćanju prvog predsjedničkog mandata kao predizborne kampanje za dobivanje drugog mandata, što je politička praksa koju hrvatski građani, sudeći po anketama, cijene više od ičeg drugog.

Ukratko, neka vam 2014. bude sretnija, sadržajnija i ugodnija.