Sandra Uskoković: UNESKO mora zaštititi našu socijalističku baštinu

Foto: Jovica Drobnjak

O inicijativi da se neki jugoslavenski antifašistički spomenici upišu u svjetsku kulturnu baštinu UNESKO-a, koju je prije nekog vremena predstavio hrvatski veleposlanik u Francuskoj Ivo Goldštajn, zagrebački nezavisni kulturni krugovi više su puta javno govorili. I vi ste je spominjali, pa i na simpoziju o upisivanju baštine na UNESKO-ovu listu koji je početkom 2013. održan u Varšavi. Zašto bi odabrani spomenici zasluživali takav status?

U Varšavi se diskutiralo o inicijativi IKOMOS-ova Međunarodnog komiteta za baštinu 20. stoljeća, kojom se želi ukazati na izostanak valorizacije i potrebu očuvanja poslijeratne baštine 20. stoljeća u postsocijalističkim zemljama Europe, kao dijela zajedničkog europskog kulturnog identiteta. Inicijativi je prethodio projekt nacionalnih komiteta IKOMOS-a (Međunarodnog vijeća za spomenike i spomeničke cjeline) o socijalističkoj baštini u Njemačkoj i Poljskoj, iz čega se razvila ideja o uključivanju još većeg broja zemalja Istočne i Centralne Europe. Politički simbolizam i različitost te multinacionalna raznovrsnost i bogatstvo spomenika socijalističkog modernizma svjedočanstvo su nekadašnjeg života i iskustva. No ta je baština na udaru brzih političkih, socijalnih i ekonomskih promjena, kao i nebrige vlasti, javnosti, pa i stručnjaka, te su mnogi spomenici već nestali ili će uskoro nestati. Kada bi se valorizirali i zaštitili, budućim bi se generacijama pružila prilika da se s bliskom prošlošću upoznaju na autentičnom povijesnom sadržaju i strukturama.

Različite forme materijalnog i nematerijalnog naslijeđa socijalizma predstavljaju međunarodne univerzalne vrijednosti i važno svjedočanstvo vremena, koje je neadekvatno zastupljeno na UNESKO-ovoj listi. Stoga je inicijativom pokrenuto njezino ažuriranje, a sljedeći će korak biti usvajanje rezolucije u Firenci, u travnju 2014., na IKOMOS-ovoj generalnoj skupštini o identifikaciji i konzervaciji ugrožene socijalističke baštine i njezinom uvrštenju na UNESKO-ovu listu.

Uloga Ministarstva kulture

Koje bi spomeničke plastike i cjeline u Hrvatskoj i drugim zemljama bivše Jugoslavije mogle konkurirati za UNESKO-ov popis?

Uvjet za stjecanje statusa je da su spomenici registrirana kulturna dobra u matičnim zemljama i koliko-toliko očuvani, nenarušenoga autentičnog integriteta. Moj prijedlog za Hrvatsku uključuje spomenike na Petrovoj gori, Memorijalni park Dudik u Vukovaru, Spomen-područje Jasenovac, Spomenik revolucije u Podgariću i Spomen-park Dotrščinu u Zagrebu. Na području BiH izdvajam Bogdanovićevo Partizansko groblje u Mostaru, koje je u vrlo derutnom stanju iako je 2006. proglašeno nacionalnim spomenikom. Značajnih primjera ima i u Srbiji i Crnoj Gori i Makedoniji, gdje su pokrenute neke civilne inicijative za njihovo očuvanje na nacionalnoj razini, no nije mi poznato jesu li pokrenute i prema UNESKO-u.

Koja je konkretna uloga Ministarstva kulture u procesu stjecanja statusa svjetske baštine na listi UNESKO-a?

Uloga Ministarstva je da sastavi popis odabranih spomenika i službeno predloži njihovo uvrštenje na listu svjetske baštine. No s obzirom na status antifašističkih spomenika u Registru kulturnih dobara, kao i prijedlog da se on revidira, skeptična sam da će se to tako brzo dogoditi. Naime, još je 2006. pokrenuto pitanje revizije zaštićenih spomenika NOB-a, potaknuto učestalim zahtjevima za brisanjem iz Registra onih koji su zbog devastacije, minornog značenja događaja koji obilježavaju ili čega drugog izgubili opravdanje za zaštitu. Pritom je zaključeno da je neophodno izraditi kriterije vrednovanja, zaštite i očuvanja povijesne baštine iz tog razdoblja, te je predloženo da se donese posebna odluka kojom bi se prigodom objave Registra izostavila ta dobra ili odredilo njihovo objavljivanje kao zasebnih korpusa, odnosno kao tzv. ratne baštine. Iz svega je jasno da se postojeći kriteriji po kojima su ti spomenici uopće registrirani kao spomenici kulture dovode u pitanje, pa i poništavaju u svrhu nove revalorizacije, o kojoj struka nema jedinstven stav.

Spomenici za društvo

Spomenici prolaze kroz značajne promjene, sve do toga da već i pri samom tom pojmu znamo govoriti o potpuno zastarjelom konstruktu. Drugim riječima, umjesto spomenika kakvi su se nekoć podizali, trebalo bi pribjeći suvremenijim načinima bilježenja sjećanja u prostoru. Kako se, međutim, odnositi prema značenju u novim okolnostima, primjerice kod postojećih spomenika koje valja obnoviti, a koji su imali jasan ideološki karakter?

Značenje spomenika može se oživjeti jedino kroz točnu rekonstrukciju kulturne situacije u kojoj je objekt nastao i kroz način na koji se građevina, kao kulturni objekt, posjedovala, odbacila ili realizirala. Stoga, iako je jedan dio tih spomenika u relativno dobrom i očuvanom stanju, njihova defunkcionalnost i dekontekstualizacija pridonose gubitku njihova simboličkog značenja. Dakle očito je da se njihov (originalni) kontekst promijenio i da im se trebaju atribuirati nove vrijednosti, kako bi ih se transformiralo i vratilo izvornom značenju. Već su nam poznate neke dosadašnje inicijative (npr. Petrova gora, spomenik-svjetionik na splitskom Katalinića brigu, zagrebačka Dotrščina…), kojima se novi, “živući” kontekst spomenika nastoji ostvariti kroz razne društvene i umjetničke aktivnosti, koje uključuju i učešće lokalne zajednice kao bitan element revitalizacije. Međutim, revitalizacija unosi i glavnu dilemu: ekonomizirati spomenik, tj. učiniti ga ekonomskim održivim ili ga učiniti “društvenim”. Tu se nazire opasnost od političke, ali i ekonomske manipulacije, koja vodi totalnoj komodifikaciji memorije. Nema unisonog odgovora na to pitanje, jer svaki je spomenik situacija za sebe, koja zahtijeva jedinstven pristup. Ukratko, mislim da bi bilo bolje da, umjesto da stvaramo društvene spomenike, stvaramo spomenike za društvo. Već bi to moglo donijeti promjenu paradigme.