Sekularni svetac Zapada

Na memorijalnoj svečanosti borcu za ukidanje aparthejda i prvom crnom južnoafričkom predsjedniku Nelsonu Mandeli, održanoj na stadionu u Johannesburgu, okupili su se deseci tisuća običnih ljudi, brojni celebrityji i državni dužnosnici. Među više od 90 ovih posljednjih bili su i Nizozemac Willem-Alexander, kralj domovine kolonijalnih osvajača čiji su potomci u Južnoafričkoj Republici (JAR) više od 40 godina provodili brutalnu politiku rasne segregacije. Bila su tu i tri američka predsjednika i britanski premijer David Cameron, predstavnici država koje su Mandelin Afrički nacionalni kongres (African National Congress, ANC) smatrale terorističkom organizacijom i zato se nisu htjele pridružiti ekonomskom bojkotu režima aparthejda. Američki predsjednik Barack Obama na svečanosti se čak rukovao s kubanskim predsjednikom Raulom Castrom.

Pregovori o ukidanju aparthejda započeli su 1990. godine, kada je Mandela nakon 27-godišnje robije pušten na slobodu, pa su sramotni događaji zbog protoka vremena ako ne zaboravljeni, a onda oprošteni, sasvim sigurno i zahvaljujući Mandelinim naporima da se umjesto istjerivanja pravde i kažnjavanja počinitelja provodi politika pomirenja i oprosta. Kada je izašao iz zatvora, Mandela je već bio globalni mit, sekularni svetac, kako ga je nazvao rektor Sveučilišta u Edinburghu Peter McColl, dobrim dijelom i zato jer ga godinama gotovo nitko nije vidio. Ubrajajući mu u zasluge mirnu tranziciju prema demokraciji, sprječavanje građanskog rata i nastojanje da JAR nakon aparthejda postane ravnopravna država crnaca i bijelaca, ovaj i neki drugi analitičari napominju, međutim, da je Mandelina biografija do te mjere depolitizirana i očišćena od dijelova njegove ličnosti da već ugrožava i sam pokret čija je personifikacija postao.

McColl zato naglašava da je ta borba bila puno više od jednog čovjeka, pa bio to i Mandela sa svojom golemom osobnom žrtvom, magnetizmom i sposobnošću opraštanja. Ne samo da ANC nije bio jedan čovjek, piše ovaj autor, već je i sam ANC bio dio šireg oslobodilačkog pokreta u kojemu je sudjelovalo preko 400 različitih skupina, od crkava, preko omladinskih organizacija, pa do političkih stranaka i radničkih sindikata, od studentskog ustanka u Sowetu 1976., u kojemu je sudjelovao jedan drugi poznati borac protiv aparthejda, Steve Biko, pa do građanskih akcija tijekom 1980-ih koje su režim dovele za pregovarački stol. McColl piše da je masovni pokret bio najjači onda kada je djelovao kao savez ANC-a, unije sindikata COSATU i Komunističke partije, te da je do njegovog slabljenja i iznevjeravanja temeljnog cilja ostvarenja ekonomske slobode crnog stanovništva došlo upravo onda kada je pokret prestao biti masovan, kada je “previše povjerenja dano formalnim strukturama ANC-a i COSATU-a, a kontrola nad ekonomijom povjerena eliti”.

Član britanske Stranke zelenih i suradnik “Guardiana” Jim Jepps mit o Mandeli uspoređuje s onim o Ghandiju, kojega je “nakon neovisnosti Indije Velika Britanija učinila povijesnom formalnom opozicijom kako bi izbrisala mnoge komunističke i oružane elemente koji su doveli do ukidanja kolonijalne vladavine”. Jepps smatra da se projekcijom Mandele i Ghandija kao “ljubaznih starčića koji su pravdu postigli pristojnim smješkanjem” promovira pasivni protest umjesto oružanog otpora, ali i nastoji skrenuti pozornost s činjenice da su “mnogi kriminalni elementi unutar ANC-a dio problema, a ne rješenja”. McColl pak napominje da su u stvaranju Mandelinog mita zaboravljene neke druge podjednako važne i karizmatične ličnosti, poput Waltera Sisulua koji je Mandelu doveo u ANC, Olivera Tamboa koji je vodio stranku u egzilu i Chrisa Hanija, zapovjednika oružanog krila ubijenog u atentatu 1993. godine.

Irski povjesničar Tom Lodge, autor dviju knjiga o politici JAR-a, piše da je sam ANC već 1950-ih počeo stvarati mit o Mandeli kako bi pridonio vlastitoj borbi i prikrio mane samog pokreta, no i da je mit kakav danas postoji nastao prije svega na Zapadu, zahvaljujući dekolonizaciji i stvaranju koncepta Trećeg svijeta, pojavi različitih aktivističkih pokreta, osnaživanju Afroamerikanaca i ponovnom “usponu liberalne demokracije nakon raspada SSSR-a”. Nazivajući Mandelu “kozmopolitskim društvenim konstruktom u globalnom kontekstu u kojemu medijske ličnosti postaju generacijski mentori”, Lodge navodi mnogobrojne elemente toga mita, počevši od ekonomskog bojkota, preko brendiranja zastave ANC-a i slogana “Oslobodite Mandelu”, konstantne prisutnosti u medijima, filmovima i glazbi, pa do činjenice da su Nobelovu nagradu za mir dobila čak tri Južnoafrikanca: uz Mandelu i posljednji predsjednik rasističkog režima Frederik Willem de Klerk, te anglikanski nadbiskup Desmond Tutu.

Lodge smatra da bi skorašnje revizionističke biografije Mandele mogle uključivati detalje poput njegovog ranog odnosa s Komunističkom partijom, pogreški koje je učinio kao zapovjednik oružanog krila ANC-a, promoviranja ljudskih prava i istovremenog druženja s Fidelom Castrom, Moamerom Gadafijem i Suhartom, ili pak guranja supruge Winnie na visoke funkcije u stranci i vladi i opravdavanja njezinog pozivanja sredinom 1980-ih da se ANC s kolaboracionistima obračuna takozvanim necklacingom, metodom egzekucije kada se zavezanoj osobi oko vrata stavi automobilska guma i zapali.

Među tim detaljima mogli bi se naći i oni o njegovom privatnom životu, no Lodge napominje da je sam Mandela javno priznavao da je bio loš suprug i otac, čime je pridonio projekciji svoje ličnosti kao “običnog čovjeka s običnim slabostima, koji je unatoč tome bio sposoban za veličanstvenu hrabrost, suosjećajnu velikodušnost i pravedna djela”.

Najkontroverzniji dio njegove biografije tiče se ipak njegovog ljevičarskog svjetonazora i povezanosti ANC-a s komunističkim pokretom. Mandela je praktički do smrti negirao članstvo u Komunističkoj partiji, no 2011. pronađeni su dokumenti koji sugeriraju ne samo da je ranih 1960-ih bio član KP-a, već i da je borbeno krilo ANC-a Umkhonto we Sizwe osnovano uz pomoć južnoafričkih komunista, Moskve i Pekinga.

U ANC-ovoj Povelji o slobodi iz sredine 1950-ih pozivalo se na nacionalizaciju ekonomije i prirodnih bogatstava, a odustajanje od tog cilja objašnjava se manje promjenom stavova, a više činjenicom da je ANC došao na vlast ranih 1990-ih, u jeku raspada socijalističkog bloka i uzleta ideologije slobodnog tržišta. Mandela se, međutim, tih stavova nije odrekao ni nakon izlaska iz zatvora, već je na svojim putovanjima otvoreno podržavao Fidela Castra, posjećivao američke sindikate i govorio da je ANC i komuniste ujedinila borba protiv rasne represije. Upravo su ti stavovi i razlog zašto su Ronald Reagan i Margaret Thatcher ANC smatrali terorističkom organizacijom i odbijali pridružiti se ekonomskim sankcijama protiv režima, s tom razlikom da su američki republikanci u kritičnom trenutku “bili na strani povijesti” i izglasali zakon o sankcijama unatoč predsjednikovom protivljenju, dok je Velika Britanija zbog Thatcher ostala upamćena kao jedan od najvećih pobornika režima aparthejda. Britanski premijer David Cameron ispričao se 2006. za pogreške stranke u odnosu prema režimu JAR-a, no tri godine kasnije morao se i on sam opravdavati jer je 1989., u jeku međunarodnog bojkota, posjetio tu zemlju na račun organizacije koja je lobirala protiv uvođenja sankcija.

Koliko je Mandelin mit važan u samom JAR-u pokazuju izjave tamošnjih građana koji se boje da će sada uslijediti progon imigranata i da će ANC još više ogreznuti u korupciji i kriminalu. I sam Mandela bio je svjestan da je njegova stranka program ekonomskog osnaživanja crnog stanovništva iskoristila za ekstremno bogaćenje male skupine dužnosnika i njihovih poslovnih suradnika, te da su se ekonomska nejednakost, rasizam, kriminal i epidemija AIDS-a za vrijeme mandata njegovih nasljednika Thabe Mbekija i Jacoba Zume samo povećavali. Činjenicu da je iza njega ostala takva stranka neki analitičari Mandeli također ubrajaju u naslijeđe, no ona je možda više argument u korist onih koji tvrde da je Mandela bio samo jedna osoba u širem pokretu, pa su nerealna bila i očekivanja da bi on sam mogao reformirati stranku.