U potrazi za istinom

U odličnom zborniku tekstova “Rat je počeo na Maksimiru”, koji se bavi govorom mržnje u medijima bivše Jugoslavije, sociolog Srećko Mihailović tvrdi da je govor mržnje prvi put isproban u različitim interpretacijama maksimirskog nasilja, onoga što se dogodilo na nogometnoj utakmici između Dinama i Crvene zvezde 1990., a što su kasnije medijski djelatnici doveli do “mizantropskog savršenstva”.

Fotografkinja i izvanredna profesorica na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu Sandra Vitaljić upravo istom temom, širenjem govora mržnje i medijskim pripremanjem za rat, otvara svoju knjigu “Rat slikama – suvremena ratna fotografija”, koja je nedavno predstavljena u Novinarskom domu. Na oko 300 kartica teksta i s više od 200 ilustracija, analizira ulogu fotografije u propagandi tijekom hrvatsko-srpsko-bosanskog rata: autorica nam osvještava ulogu fotografa kao svjedoka i proizvođača slike te razjašnjava tehnike manipulacije u mediju za koji se tradicionalno vjeruje da je istinit i vjerodostojan.

Za osnovu knjige Sandra Vitaljić iskoristila je svoj doktorski rad na praškoj FAMU. Dobro primjećuje da je rat na prostoru bivše Jugoslavije, u srcu Europe, bio prilika da mnogi isprobaju svoju foto-žurnalističku karijeru. Bio je to istovremeno i posljednji rat u kojem su fotoreporteri mogli donekle nesmetano izvještavati, jer tada nijedna od zaraćenih vojski nije prakticirala embedding sustav, praksu po kojoj su odabrani fotografi jednostavno pridruženi određenoj vojnoj jedinici, a njihov rad ograničen unaprijed potpisanim ugovorima i nametnutim pravilima. Fotografima se danas servira photo opportunity, dok je sve drugo pod strogom cenzurom.

Ne zaobilazi autorica ni usporedbu sa svjetskim medijima, kao što je objavljivanje fotografije Damira Šagolja koja prikazuje američkog vojnika što u naručju drži iračku bebu čija je cijela obitelj ubijena neposredno prije toga. Nisu propaganda i manipulacija samo balkanski specijalitet, naprotiv; iako je u knjizi ne spominje, sjetimo se samo etički kontroverzne fotografije sudanske djevojčice koja umire od gladi – Kevin Carter, koji ju je snimio, dobio je Pulitzerovu nagradu, pa si nedugo potom sam oduzeo život.

– Medijski rat vodio se po sličnom principu kao i drugdje. Svaka strana koristila je fotografiju za potvrdu svojih teza, a nepostojanje snimke nekog događaja najčešće je upućivalo na to da se on nikada i nije dogodio, nego je bio plod propagandne mašte. Osim toga, prikaz “drugog” uvijek je služio dehumaniziranju cijele nacije, a fotografija je tu bila odlično sredstvo. Istovremeno se afirmativnim prikazom vojnika/heroja na vlastitoj strani kreirala pozitivna slika rata, kao herojske borbe za slobodu i naciju. Žene su pak na fotografijama igrale ulogu žrtava, posluživši time medijskoj viktimizaciji svoje etničke skupine. To su klišeji ratne fotografije ustanovljeni još 1930-ih i 1940-ih – kaže Sandra Vitaljić za “Novosti”.

Glavna distinkcija ratne fotografije 1990-ih u odnosu na prijašnje razdoblje je to što je u međuvremenu došlo do digitalizacije medija; digitalizacija je, što je prvi kontekstualizirao Walter Benjamin u svome spisu “Umjetničko djelo u razdoblju mehaničke reprodukcije”, učinila fotografiju neograničeno reproduktivnom, bez ikakvih ograničenja.

Autorica, koja je prije bila poznata po komercijalnim i modnim radovima, bavila se u svojim posljednjim umjetničkim ciklusima temama rata i zločina (u seriji “Neplodna tla”) te nasilja (u ciklusu “Voljena”), pa ova knjiga u tom smislu ne predstavlja iznenađenje. U svojoj prvoj znanstvenoj knjizi ona tiho i dubinski analizira teme poput govora mržnje i pitanja propagande. Posebno su zanimljiva poglavlja koja tematiziraju pornografiju zvjerstava i ulogu žena na ratnim fotografijama. Bavi se ulogom fotografije i fotografa u samom činu zločina i propituje njihovu istinitost, bez sustezanja. Iza knjige stoji višegodišnji rad, korištenje velikog broja arhivskih i teorijskih izvora, što djelu daje dodatni kredibilitet. Ne zanima je relativizacija i zaobilazi nekakvu umjetnu raspodjelu odgovornosti među zaraćenim stranama. Posve je svjesna da mnogi fotografi nisu prekršili pravne norme, ali jesu one etičke. Toga je svjestan i ratni fotograf Saša Kralj, koji će na predstavljanju autoričine knjige izjaviti da “sami fotoreporteri nisu bili svjesni svoje pozicije u ratu i da bi bilo sjajno da je ovakva knjiga postojala i ranije”. Ali knjigu ne treba shvatiti i čitati kao nekakvu pretencioznu kritiku ratnih fotoreportera, nego i kao pohvalu ljudima među njima. Čitatelju će i bez sugestije ili osude autorice biti jasna razlika između Bojana Stojanovića i Srđana Petrovića, mladih fotografa željnih slave koji su izvjesnom Goranu Jelisiću zvanom Adolf platili da u Brčkom pred njima ubije muslimanske zarobljenike, te Milomira Kovačevića Strašnog, fotografa iz opkoljenog Sarajeva.

Sandra Vitaljić napisala je tešku i mučnu knjigu, koju je nemoguće iščitavati bez emotivnog angažmana; malo tko će prema njoj ostati indiferentan, bez obzira na svoje porijeklo. Pokazuje nam naše ludilo, jer u današnjem vremenu spektakla rijetko reagiramo na slike ubijanja drugih, ali nas podsjeća i na to gdje smo i kako živjeli – poput šamara našoj naivnosti kada se danas iščuđavamo silama koje prizivaju vrijeme zla. U takvim vremenima snažni medij fotografije ima ključnu ulogu: nema umjetnika bez etike ni fotografa bez etike i zato bi svaka novinska redakcija i svaki student novinarstva trebali imati primjerak knjige Sandre Vitaljić na polici.