Umjetnici kao posloprimci i poslodavci

Na dan otvorenja izložbe “Tražim posao”, koja je u zagrebačkoj Galeriji Nova okupila dva umjetnička projekta, u Hrvatskoj je zabilježen broj od 350 tisuća i nekoliko stotina nezaposlenih, a deset dana kasnije, 26. studenoga u podne, taj je broj podivljao na 355.701 i za pola sata skočio na 355.872, ako je vjerovati domaćim medijskim portalima. Hrvatski zavod za zapošljavanje perfektno ažurira podatke, s kojima svatko normalan može stvoriti opsesivno voajerski odnos ako provjerava svakih pola sata. Iako je taj broj, podatak o nezaposlenima u Hrvatskoj, tup znak, filistarski rečeno – bez kapi analitičkog benzina, on dobro služi kao retorička prijetnja, pištolj na stolu svakog razgovora o radu i pravima domaćih radnika.

Tribina/razgovor u povodu izložbi “Tražim posao” (2011. – 2012.) Milijane Babić i “Posao” (2013.) Siniše Labrovića, na kojoj su kao uvodničari, osim kustosica BLOK-a Vesne Vuković i Ivane Hanaček, sudjelovali Mario Kikaš i Siniša Labrović, uspjela je zaokružiti umjetnički koncept (uz dostojanstvo spomenutog retoričkog pištolja) kratkom tematizacijom povijesne dimenzije rada u kulturi i domaće svakodnevice kulturnih radnika, i diskusijom o motivici umjetničkog rada Labrovićevog.

Milijana Babić nije mogla sudjelovati na izložbenom razgovoru post festum, što je šteta jer joj svaki posjetitelj/ica duguje neku vrstu duboke zahvale na ljudskoj hrabrosti: kad razgledate njen mukotrpan rad dokumentiran videom, transkriptima razgovora i različitim tragovima komunikacije s “poslodavcima”, nije vam dobro, ne razgovara vam se uopće. Ona je u razdoblju od godine i pol tražila posao, uz apel “vizualna umjetnica hitno traži bilo kakav posao” objavljivan u lokalnim oglasnicima tijekom 2011. i 2012. Proces od ugovaranja do obavljanja privremenih poslova, poput raznošenja letaka i reklama, čišćenja objekata (100 kuna za čišćenje čitave zgrade, za što stanari plaćaju 1.400 kuna), promocije proizvoda u šoping-centrima (pegla kao pegla, ali pokaži “tri značajke profesionalnog glačanja”), čuvanja izložbe, sakupljanja boca i posla pipničarke (lokalni kafić u koji zalaze isključivo muškarci) – snimila je u audiovizualnom formatu.

Svatko misli da je dovoljno svjestan puzajuće fašizacije u vlastitom dvorištu, ali ga dokumentarizam demantira. Rad Milijane Babić podsjeća da je profesionalna kvalifikacija u Hrvatskoj bezvrijedna za “bilo kakav povremeni posao” i da su stereotipi “bijelog američkog smeća” nad kojima se srednjoklasna europejska dušica zgraža posredstvom TV i filmske američke produkcije, stvarnost veća od života u hrvatskom građanskom miljeu. Uz prevladavajuće kvalifikacije (spol, godište, izgled), prava radnica u povremenim poslovima, zamislite, ne postoje uopće. A uobičajena figura “dobiti nogu”, na terenu iskustva “vizualne umjetnice koja traži bilo kakav posao” ne znači pismeni otkaz poslodavca, nego doslovno noga u guzicu, dragi moji.

Blagotvorno inverzno na aromu radnih prava Milijane Babić djeluje rad “Posao” Siniše Labrovića. U produkciji WHW-a autor je raspisao natječaj na HZZ-u za posao jednokratnog čuvanja izložbe “Posao” u Galeriji Nova u trajanju od 15 dana, uz plaću od 3.000 kuna neto i upisani staž u radnu knjižicu. Za posao koji nije propisivao posebne uvjete osim završene osnovne škole (a uvažavali su se i završeni niži razredi osnovne škole), s burze se prijavilo 200 kandidata, od čega se njih 90-ak pojavilo na razgovoru za posao, a od toga je pak 86 kandidata pristalo na snimanje razgovora o svom obrazovanju, radnom iskustvu, iskustvu nezaposlenosti i motivaciji za posao. Prijaviti se mogao bilo tko tko ima status nezaposlene osobe na HZZ-u, a o odabiru privremenog radnika WHW-a odlučio je umjetnik.

“Ja sam htio nekome biti gazda, barem jednom u životu”, kaže Labrović na tribini o radu i umjetnosti. Dio diskutanata na tribini zatim razmišlja o mogućoj viktimizaciji kandidata na snimljenom razgovoru, drugi misle da kandidati zaziru od snimanja intervjua jer se boje umjetničkih ili medijskih manipulacija, treći podsjećaju na status nezaposlenog kao stigmu lošeg građanina, četvrti razmatraju odnos kapitala i umjetnosti u realnim i labrovićevski simuliranim uvjetima rada u kulturi. Bilo bi sigurno i onih koji bi morali učiniti distancu umjetničkog rada od realiteta zakona o privremenim, “malim poslovima”, koji će u novom domaćem radnom zakonodavstvu dodatno devastirati radna prava, da Labrović, diskutant na tribini i antimrsićevac po habitusu “dobrog gazde”, nije bio tako ozbiljan i naizgled slabo zainteresiran za diskusiju. Kao hladan, ali skače kao oparen kad se spomene termin “angažirane umjetnosti”. “Nemam pojma što je to angažirana umjetnost, time se ne bavim”, govori Labrović.

I slažemo se, problematičan termin tu je totalno promašen. Kako netko, tko se poput Labrovića doslovno i metaforički bavi hrvatskim realizmom, može biti društveno angažiran? Ako nije logička greška, onda je barem tip nekakve negativne teologije (birokracija je Bog!) prisutan u ideji Labrovićevog “istraživanja tržišta rada”. Morate, naime, pogledati snimke razgovora s Labrovićevim kandidatima da shvatite da bi rijetko koji gazda s realnog tržišta rada, koje poznaje recimo kolegica Milijana Babić, odlučio tako pošteno i jasno o kandidatu pobjedniku. Čestitke gazdi Labroviću, na odabiru čestitog kandidata.

Dakle, čuvar Labrovićeve konceptualne izložbe je Zvonimir Niković, 45-godišnjak, oženjen otac trogodišnjeg sina, branitelj dragovoljac, s nevjerojatnom paletom zanimanja i zanata od kojih izdvajamo: konobar majstor petog stupnja, zaštitar, fizioterapeut – maser, vatrogasac, trener pasa i konja, “trener” vukova na Velebitu gdje se o njima snimao film.

“I kako biste se opisali kao osobu?” pita onda Labrović Nikovića u intervjuu za posao. “Uporan”, kaže čuvar izložbe, koji nas je po ulasku u izložbenu prostoriju upozorio na the best of snimljenog materijala koji čuva radnim danom od 12 do 20 sati, sve do 30. studenoga.

Gledate sa slušalicama: vaši sugrađani, susjedi, stariji i mlađi, bliski kao da je riječ o nekom dijelu vas, pričaju opušteno, o svojim promašajima i pokušajima. A najteže pitanje provocira najveću pauzu sugovornika. “I recite, koji bi bio vaš najveći uspjeh?” pita gazda Labrović, a kandidat kaže: “Pa ne znam na što mislite. Tu mi trebate malo pomoći.” “Dobro”, kaže Labrović, “uzet ćemo da ste odgovorili na ovo pitanje.”