Željko Bodrožić: Vojvodina je prava kolonija

Ovih dana tjednik “Kikindske” ima problema s poreznicima: čudnom računicom doveli su ih do toga da praktički cijelu godišnju dobit moraju davati državi. Glavni urednik Željko Bodrožić kaže da ne može dokučiti u čemu je njihov knjigovođa pogriješio, ali da mu je odmah bilo jasno da su kamate na navodni dug lihvarske. Sada se uzdaju u advokata i nadaju se da će u žalbenom postupku uspjeti pobiti neke od navoda izvanredne inspekcije.

Sve što zaradite, od prošloga vam se tjedna oduzima. Ima li nade da će izaći 786. broj novina?

Od Poreske smo uprave tražili samo da nam ne blokiraju račun dok traje žalbeni postupak, ali nisu imali milosti, tako da će narednih meseci biti napeto. Ali uzdam se u to što smo navikli na vanredne situacije i u ljude koji su nam i do sada pomagali da izlazimo.

Mnogi žele da nam vide kraj

S obzirom na to da je nalog za poreznu akciju stigao odozgo, što vidite kao razlog državne intervencije nad “Kikindskim”?

U gradu ima mnogo onih koji žele da nam vide kraj. A nalog odozgo da nas blokiraju dok traje žalbeni postupak stigao je iz novosadske Poreske uprave, koja je nadređena kikindskoj, a tu se radi o već više od dve decenije ustaljenom podaništvu prema državnoj vlasti. Vojvođani su krajem 1980-ih sami sebe razvlastili, predali sva bogatstva na upravljanje centralnoj vlasti i taj podanički odnos traje do danas. U Vojvodini je najbolja naplata svih računa javnih preduzeća i državnih nameta, pa i takse za opskurni RTS, ali ni to izgleda nije dovoljno, pa su kod nas poreznici, policajci i sudije najrevnosniji i u kažnjavanju i namicanju novih nameta za centralnu kasu. Vojvodina je u pravom smislu reči kolonija, od pre nekoliko godina ne samo beogradska, već i ruska, jer su sve naftno bogatstvo i sva infrastruktura Naftagasa praktično poklonjeni ruskoj državnoj kompaniji Gazprom.

Godinama pišete o aferama i političarima umiješanima u njih. Što ih je, po vašem mišljenju, ponukalo na ovo? Kriminal u tvornici “Toza Marković”?

Nema direktne veze, ali sve je to uvezano i povezano. Ta priča o fabrici opeke “Toza Marković” paradigma je našeg dvodecenijskog kompletnog urušavanja, sve je tu, i događanje naroda, i huškanje, govor mržnje, rat, sankcije, autokratija, prelivanje društvene u privatnu imovinu, privatizacija, divlji kapitalizam, šikana radnika, izvlačenje kapitala i na kraju, baš ovih dana, bankrot. Dakle kroz priču o “Tozi” može se ispričati priča o propasti ovog društva. Kada smo krenuli sa “Kikindskim”, ta fabrika je bila dika režima, a generalni direktor Dmitar Šegrt faktički je držao vlast u gradu, što fabričkim parama, što preko visoke funkcije u SPS-u. Osnovani smo kao građanski list, većina nas je bila aktivna u Građanskom savezu i Ligi socijaldemokrata, tako da smo bili na suprotnoj strani od Šegrtove i drugih moćnika. Nakon 5. oktobra Šegrt se prebacio na pobedničku stranu i nastavio da gazduje u “Tozi” uprkos lošim poslovnim rezultatima, sve do 2006., kada je većina malih akcionara prodala svoje akcije, a većinski vlasnik je postala jedna malo poznata trgovačka firma iz Beograda. Pre toga, Šegrt i njegova ekipa dve su godine vodili pravi rat za prevlast sa kompanijom Nekse iz Našica. Direktor “Toze” prvi se pomirio sa Hrvatima jer biznis, jelte, ne poznaje granice. Kupovao je odande opremu za fabriku, a 2002. povezao se sa Ivanom Ergovićem, bogatašem iz Hrvatske, tako da su zajednički kupili fabriku crepa u Novom Bečeju. Onda su se razišli i kreće besomučna trka za akcijama malih akcionara. Iz “Toze” je krenula medijska haranga na Nekse, ali i sve male akcionare koji su prodali akcije kompaniji iz Hrvatske. Organizovani su radnički skupovi podrške, radnicima su podeljeni transparenti “Ne damo ustašama fabriku”, “Toza je srpska dika”, “Hoćemo da pravimo crep a ne crijep”, totalno ludilo. Nastala je pat-pozicija, po trećinu vlasništva imali su Šegrt i njegovi, Ergović i država, pa su upregnuti i državni mediji – tada je na vlasti bio Vojislav Koštunica, a vedrio je i oblačio Miroslav Mišković – i zacrtano je da “Toza” mora ostati srpska. Tako su i ti biznismeni iz Beograda, povezani sa Miškovićem, došli do većinskog paketa. I od tada počinje potpuni sunovrat ove fabrike. Sada se ispostavlja da je sve ono što smo iznosili u poslednjih sedam godina tačno. Pisali smo da su novi vlasnici naši samo po ličnim kartama, da im je firma na Devičanskim ostrvima, da su izvukli na milione evra preko povezanih firmi, da otpuštaju mimo zakona, da šikaniraju radnike, da su dužni za poreze i doprinose… A sada kada je krah tu, država se dala da pomogne “Tozi”, ali niko zvanično ne poteže odgovornost vlasnika koji su fabriku upropastili, ali i odgovornost poreznika, policajaca i drugih kojima je sve to promaklo. Istim tim poreznicima koji sada tako revnosno kontrolišu i kažnjavaju “Kikindske”!

Država nastala na zlu i mržnji

Vi ste vjerojatno najkažnjavaniji novinar u Srbiji: imate li evidenciju o tome u broju i novcu? Jesu li presude koje ste dobili u svoju korist – UN-ova i dvije presude Evropskog suda za ljudska prava – imale bilo kakvog utjecaja na pravosuđe kada su “Kikindske” posrijedi?

Do 2000. tužili su nas po zlu čuvenom Šešelj-Vučićevom zakonu o informisanju. Bilo je 16 tužbi, većinu smo ekspresno izgubili; izdavaču su zaplenjivali pare sa računa, a direktoru i meni uzimali trećinu plate. Posle pada Miloševića oko godinu i po nije bilo tužbi, ali tada počinju problemi sa glavnim lokalnim kriminalcem i njegovom naoružanom bandom. Od 2002. prešli smo na redovne sudove, nanizalo se do 2008. sijaset tužbi, a počelo je sa već pomenutim Šegrtom. Tužili su nas još neki lokalni moćnici, pa radikalski prvaci, pa advokat koji je zastupao Šegrta, zatim jedan prota, pa bezbednjak iz Naftagasa… Između 2002. i 2009., skoro pet godina dobijao sam samo trećinu plate, druge dve išle su za dušu i ugled tužilaca i sudske troškove. Računajući ugrubo, mislim da su mi za sve te godine uzeli preko 20.000 evra. Od 2009., kada smo dobili dve presude pred Evropskim sudom za ljudska prava, tužbe su se proredile. Ali došla je Poreska uprava i nastavila niz. Rekao sam im da bi bilo najbolje da prebijemo dug, jer mislim da je meni država više dužna nego što smo ja i “Kikindske” njoj. Zaista to mislim. Znate, ova je država već dve decenije mutna kao Tisa u ovo doba godine, nastala je na zlu i mržnji i nesrećna je u srži, kao i sve države bivše Jugoslavije. Nije mi jasno kako neko misli da sredi finansije i privredu, a da nije društvo doveo u red tako što bi zločini bili rasvetljeni i kažnjeni, a mračna strana države raskrinkana i rasterana.