Bandić cmizdri pod galgama
Dnevnik, HTV
Znate li zašto je Giordano Bruno obješen? – slavodobitno će Bandić novinarima okupljenima na temu Svetice, no ni tada ni u kasnijim emisijama ne nađe se junak da mu odgovori: Ni za što, Miki, ni za što! Bruno naime uopće nije obješen, već je – notorno – spaljen, a spaljen je zato što je, nasuprot Crkvi, naučavao kako je u centru našeg sustava Sunce, kako je svemir beskrajan i tako dalje i tomu slično. Prošlog je tjedna Miki Mungos bacio novo svjetlo i na smrt čuvenog Nazarećanina. “Kad su vješali Isusa, on im nije zamjerio što ga vješaju, nego zato što ne znaju što čine.” Obješeni Isus?! Što će na to reći mama Blagica? A kaj bu rekel velečasni? Na svim ustima sad lebdi jedno jedino pitanje: Tko je sljedeći? Hoće li Miki oteti kukutu Sokratu, pa ga usmrtiti na vješalima? Je li Che doista ustrijeljen, a Gubec raščerečen? Je li Luju XVI. glava doista nastradala pod onom spravom koju su entuzijasti prosvjetiteljstva opisivali kao “horizontalnu ravan s vertikalnim produžetkom s koga se na čovjeka spušta trokutasti dodatak da mu pravokutni dio tijela odvoji od loptastog”, dakle giljotinom, ili je i on – obješen? Uopće, glavi zagrebačkoga gradonačelnika galge rade efikasnije od moždanih vijuga: čovjek se u posljednje vrijeme doima kao pravi pravcati – obješenjak!
RTL danas
Dan prije, u Imotskome, srcu Krajine, i Tomislav Karamarko odlučuje se proslaviti verbalnim akrobacijama – to je sport koji je u posljednje vrijeme silno popularizirao premijer – pa ispaljuje kako ono “što je dozvoljeno bogovima, nije dozvoljeno anđelima”. Nijedan rječnik sentenci, kompendij, glosarij, priručnik… ne poznaje sintagmu “što je dozvoljeno bogovima, nije dozvoljeno anđelima” nego, naprotiv, “što je dozvoljeno bogovima, nije dozvoljeno volovima” (Quod licet Iovi, non licet bovi, izreka je koja se pripisuje Terenciju) . Karamarko je htio reći da se Linićevu suradniku Branku Šegonu dozvoljavaju raznovrsne svinjarije (što je istina), a njegovom Milijanu Brkiću ne (što nije istina – bilo tko s toliko putra na glavi morao bi odavno uzmaknuti, častan je uzmak bolja polovica hrabrosti). Sve se to moglo reći i na prostom jeziku hrvatskome, ali onda bismo se morali baviti meritumima a ne metaforama, što za naše lidere baš i nije poželjan okvir rasprave.
Skijanje, Wengen, HTV
Bruni Kovačeviću ne nedostaje decibela, ne fali mu ni zažarene strasti i volje da se poštuje najdomoljubniji mogući govorni standard, ali je kod asa bijelih padina uočljiv nedostatak dobrog priručnika o jeziku. Naš junak ekstatično zapomaže kako bismo trebali “strijepiti” zbog Kostelićeve perspektive u Wengenu. Da se manje dere, možda ne bismo primijetili grešku, ali svi sportski novinari očito vjeruju da moraju što upadljivije nalikovati sireni za uzbune, pa im se svaka čuje deseterostruko. Bruno Kovačević želi, zapravo, reći da bismo trebali biti “ispunjeni zebnjom, snažno zabrinuti, unaprijed uplašeni” nad ishodom “laufa”, odnosno da bismo trebali – strepiti, no to mu zvuči nekako ekavski, pa stvar “ijekavizira” odnosno “kroatizira”.
Kovačevićeva frazeologija relikt je devedesetih, kad su se mnoge riječi koje su izgledale hrvatskije od nekih drugih (recimo “potrebito” umjesto “potrebno”) upotrebljavale čim više jer se time dokazivala politička pravovjernost, no činilo nam se da su ta vremena prošla. Kovačeviću, knjigu u šake, pa će biti manje grešaka – grješaka – pogrješaka… Strijepimo ipak da ta opcija nema previše šansi, to jest obuzima nas neugodna bojazan da se Kovačević baš i neće primiti lektire, što će mu to, kad je politički pismen.
Nedjeljom u dva
Sudac Ivan Turudić maksimalno je iskoristio svojih 60 minuta kod benevolentnog Aleksandra Stankovića, zaradivši visoku ocjenu devet, što je u ovoj sezoni za rukom pošlo samo dvojici-trojici sretnika. Voditelj se nije trudio da ga ubije pitanjima, što je blagoglagoljivom gostu pomoglo: prokomentirao je Vladu i Sabor, premijera, ministre, DORH, Mamića i Brkića, Sanadera i Bajića, državni udar vodenim pištoljem i sve ostale rekvizite i protagoniste hrvatskog političkog teatra, suvereno i ležerno trasirajući put prema Vrhovnom sudu ili ministarskoj poziciji u nekoj budućoj vladi. Plela se ovih dana po zagrebačkim kuloarima priča o tomu kako će Turudić letjeti s pozicije, pa je odlučio isporučiti Perkovića kako bi, nakon moguće smjene, ispao žrtva aktualne nomenklature. Mandat mu traje još dvije godine, no nakon nedjeljnog nastupa DSV i ministar mogu mu, kako se čini, staviti soli na rep… Zvijezda je rođena.
Odluči li se za politiku, Turudić ima jednu važnu prednost: ideološku slijepu točku. Prema njegovu mišljenju, današnja je Vlada najgora po pitanju pritiska na pravosuđe. To je točno jedino ako priznamo da je HDZ svih 17 godina vladavine sudstvo shvaćao kao pridruženu ruku izvršne vlasti, pa je pritisak bio nepotreban. HDZ to nije ni skrivao. Turudić se bez osobita napora mogao sjetiti da je dr. Ivić Pašalić definirao doktrinu prema kojoj “suci trebaju provoditi državnu politiku” (“Vjesnik”, travanj 1994.), da se Tuđman otvoreno žalio kako su “sudovi donosili odluke bez mog znanja” (svibanj 1994.), dok je državni odvjetnik Petar Šale kanonizirao stav prema kojemu “hrvatska sudbena vlast mora biti jasan izraz političke volje HDZ-a” (“Globus”, studeni 1996.), što je bilo ispod, često puta s pravom kritizirane, razine socijalističkog pravosuđa. Vladimir Šeks je pak bolje od babe Vange “pogađao” pojedine presude, no do analize tog krivog srastanja nismo stigli jer je ležerni ton rasprave onemogućio pretjerano nezgodna pitanja. Turudić će nastup u “Nedjeljom u dva” moći upisati u veća medijska dostignuća svog CV-ja.
Gustav, HTV 3
Uredništvo Trećeg programa povuklo je sjajan potez stavljanjem na program jednog od najpopularnijih istočnoevropskih crtića socijalističke epohe. Gustav je u Mađarskoj emitiran od 1964. do 1977., a u Jugoslaviji tijekom osamdesetih. U svim zemljama gdje je prikazivan dosegao je kultni status. Crtić je nijemi (točnije, jezik je “trtljanje”). Lik nema jedinstven karakter, već se mijenja iz epizode u epizodu – jednom je bogat, drugi put siromah, oženjen, neoženjen, žrtva potrošačkog mentaliteta ili nešto treće; Gustav nas svaki put uvuče u priču sugestivno prikazujući “sivu stvarnost urbanog života”. Do koje je mjere karakter pogođen svjedoči i činjenica što je, bez ikakvog faceliftinga, svjež preživio smjenu dva režima, pa nam i danas, u šestom desetljeću života, katkad djeluje aktualnije no u vremenu kad je nastao.