Diarij promišljene žalosti

Roland Barthes: Dnevnik korote (s francuskoga prevela Morana Čale; Pelago, Zagreb, 2013)

U samo deset godina dobivamo već šesti prijevod neke knjige Rolanda Barthesa: rad jednog od najvažnijih francuskih (post)strukturalista, dakle, sada je već na hrvatskom pristojno mapiran. Sasvim je drugo pitanje, međutim, je li ovaj naslov ujedno bio i najbolji mogući izbor za nastavak tog mapiranja – još uvijek, naime, čekamo prijevode nekih važnijih tekstova, poput “Sistema mode” ili “S/Z” – ali insistiranje na hijerarhijskim gradacijama opusa može u kontekstu korozije nakladničke scene i dugogodišnjeg prijevodnog zanemarivanja relevantne teorijske produkcije nalikovati jedino na razmaženo zanovijetanje. Pa ipak, vrijedi spomenuti da su ove dnevničke bilješke – nastale nakon smrti autorove majke, od 1977. do 1979. – prikupljene i izdane prije pet godina; da je nekadašnji Barthesov nakladnik i dobar prijatelj François Wahl žestoko napao projekt tvrdeći kako ih sam Barthes za života nikada ne bi objavio; da, naposljetku, i urednica izdanja u uvodnoj napomeni diskretno sugerira čitanje teksta tek “kao hipoteze o knjizi koju je želio”…

U prvom planu gledamo, dakle, mali nakladnički skandal. Slutimo, možda, ispovijest o prevladavanju traume u dnevničkoj reality-formi kao novu, sofisticiraniju varijaciju sličnih narativa koji dominiraju komercijaliziranim pop-kulturnim imaginarijem. Ironiziramo, eventualno, činjenicu da je pisac prijelomnog teorijskog proglasa o “smrti autora” posthumno podvrgnut istoj onoj logici divinizacije autorstva protiv koje se svojedobno borio. Unutar svih tih kontekstualnih ograda, međutim, Barthesova kronologija korote, njegovo eliptično obrubljivanje praznine smrti uzaludnim i lucidnim preispisivanjem žalosti, fascinantno je.

Uz majku Henriette bio je neobično blisko vezan; dugo su živjeli zajedno, sve do njenih posljednjih dana. Neki od zapisa jednostavna su svjedočanstva shrvanosti nakon što je umrla, jer bol voli biti banalna: “Grozan dan. Sve sam nesretniji. Plačem.” Drugdje, banalnost izaziva bol: kada usput čuje šlager kojem se dvadesetak godina ranije u eseju “Buržujska vokalna umjetnost” iz antologijskih “Mitologija” teorijski superiorno izrugivao, odjednom zaplače. Refleksija vlastitog iskustva korote pritom je neodvojiva od žalovanja, urušeni i obesmišljeni svijet ne obustavlja rad apstraktnog mišljenja. Jedan od najpotresnijih zapisa sažima teoriju i patnju u samo dvije rečenice: “Pogađa me apstraktna narav odsutnosti; pa ipak, to peče, razdire. Zato bolje shvaćam apstrakciju: to je odsutnost i bol, bol zbog odsutnosti – prema tome, možda ljubav?” Ukoliko postoji temeljni provodni motiv njegove korote – a ona je, kao što je naslutio u jednoj od prvih bilješki, uistinu “kaotična” – onda je to odbijanje da je podredi unaprijed zadanim modelima osmišljavanja tuge, da je artikulira kroz psihoanalitičku ili neku drugu koncepciju žalovanja koje bi vodilo konačnom razrješenju. Naprotiv, njegova korota “odolijeva bilo kakvoj pripovjednoj dijalektici”, istodobno je “nepomična” i “isprekidana”, neizbježna u paradoksalnom strahu od onoga što se već dogodilo.

Po tom zaobilaženju utabanih staza ostaje Barthes dosljedan sebi čak i u tako intimnim, skrivenim zapisima. Možda zbilja nisu bili namijenjeni objavljivanju, možda je indiskretno i neprimjereno čitati ih; taj moralistički problem prepušten je eventualnoj grižnji savjesti svake čitateljice i svakog čitatelja ponaosob. Oni među njima koji Barthesa proučavaju, dobili su pritom zanimljiv uvid u neke momente genealogije njegovih posljednjih tekstova, poput “Svijetle komore”. Oni koji ga do sada nisu susreli, dovoljan razlog da ga započnu proučavati. Dobrodošlu protutežu prevladavajućoj banalizaciji ispovijesti traume, k tome; dnevnik promiš