Dokle se prostire kazalište?

Dobar primjer žilavosti malih kazališnih sredina u neveselom svijetu današnje sveopće krize (o čemu smo nedavno pisali na ovim stranicama), Slovensko je narodno gledališče iz Maribora. Njihov repertoar, kvaliteta izvedbi, uspjeh kod publike i mnoge nagrade, govore o tome, slikovito rečeno, da se trava uvijek zalijeva na isti način, ali sa strpljivošću i presudnim uvjerenjem da je to, čak i u provinciji, najvažniji posao na svijetu. Na repertoaru ovog kazališta rame uz rame stoje i „Noćni portir“ i „Majstor i Margarita“, kao i „Kralj na Betajnovi“ i „Mrtve duše“, ali ono što ovaj teatar diže daleko iznad ustajale vode prosječnosti, zauzetost je mnogih ruku oko tog magičnog prostora dasaka koje život znače. Kako svemu presudni pečat daju ljudi, tako su trenutno dva čovjeka ključna za dobro vođenje ovog kazališta: ravnatelj Danilo Rošker i umjetnički direktor Diego Debrea. Pod njihovom palicom SNG Maribor uspješno financijski posluje, glumci su solidno plaćeni, a svatko sa strane, od glumaca, redatelja, scenografa i drugih, samo poželjeti može da se umiješa u taj mozaik dobre atmosfere i intrigantnih predstava.

Mogli smo ovih dana na djelu vidjeti mariborske glumce SNG-a, koji su, gostujući u Zagrebu, na pozornici ZKM-a izveli predstavu „Dovde se prostire šuma“. Autori predstave, prema tekstu njemačkog dramatičara Falka Richtera, glumci su ove izvedbe, Nataša Matjašec Rošker, Branko Jordan i Davor Herga, što samo potvrđuje da je ovo kazalište znatiželjno okrenuto eksperimentu, jednako kao i klasičnim uprizorenjima. Osnovna vrijednost ove izvedbe je što na praznoj i prozračnoj pozornici, vođena kvalitetnom igrom troje glumaca, donosi sliku današnjeg vrlo kaotičnog svijeta u kojem je prisutan svatko od nas, uhvaćen u vrtlog vlastitih strahova i nada. Ova predstava ne drži moralne prodike, niti docira s visoka, već na jednostavan, gotovo ispovjedni način, govori o tome kako živimo usred svega toga, mali u svemiru i veliki sa svojim željama i problemima. Za publiku je vrlo uzbudljivo, gotovo bajkovito kako se prazna scena mijenja, igrom svjetala, zvukova, glazbe i video slika, pokazujući nam troje usamljenih junaka, između beskrajne začudnosti života i naših traganja za srećom. „Dovde se prostire šuma“ gotovo je pokazna vježba kako se inteligentnim i nadahnutim korištenjem scenskog materijala, sa zainteresiranim i talentiranim glumcima, na jednostavan način pravi predstava koja govori o tako svakodnevnim i tako važnim stvarima.

Drugu predstavu mariborskog SNG-a „John Gabriel Borkman“, prema tekstu Henrika Ibsena, gledali smo u Murskoj Soboti što predstavlja anegdotu samu po sebi: sat vremena prije predstave čini vam se kao da je u tom gradiću sve umrlo, na ulicama nema ni žive duše, a trgovine kao da su zatvorene već u četiri popodne. A onda, kada su se otvorila vrata dvorane, odjednom ulazite u supermoderni teatar koji počinje puniti publika koja izgledom podsjeća na kremu kakve evropske metropole. Takva je i predstava: kazališni klasik Ibsen obučen je u odijelo suvremenih problema, među kojima dominiraju bešćutnost financijskih moćnika, intimni lomovi i moralno beznađe, očišćeni od realizma i povijesne patine. U odličnom ansamblu ponovno se ističu Nataša Matjašec Rošker i Igor Samobor a redateljica Mateja Koležnik samo je podcrtala ono po čemu je slovensko glumište tako moćno: visoku estetiziranost i ekspresivnost gotovo svake teme i zanatsku superiornost glumačkog ansambla.

Ako bi trebalo učiti o tome kako se uspješno vodi relativno mala kazališna kuća i kako se pravi punokrvni repertoar koji će svi voljeti, onda je SNG Maribor više nego poželjna adresa.