Domovine činovnik

Bivši obavještajac Josip Perković u velikom je intervjuu 30. prosinca u Večernjem listu progovorio o tome kako je kao čelnik zagrebačkog centra jugoslavenske Službe državne sigurnosti (SDS) sudjelovao u pripremama za stvaranje hrvatske države i kako je početkom rata ustrojio Sigurnosno-informativnu službu (SIS) ministra obrane Gojka Šuška. Raspričao se o tome kako je njegova republička Služba vrlo rano, nakon pojave Slobodana Miloševića i zbivanja na Kosovu, prepoznala da bujanje srpskog nacionalizma vodi raspadu Jugoslavije, kako je praćenjem Jovana Raškovića i Dobrice Ćosića otkrila sadržaj Memoranduma SANU i kako je osobno u Franji Tuđmanu prepoznao najpogodnijeg čovjeka za tranziciju prema samostalnoj Hrvatskoj. Po prvi put je potvrdio informacije da je 1987. Tuđmanu sredio putovnicu kako bi mu omogućio agitiranje u emigraciji, a ispričao je i kako je pripadnicima “neprijateljske emigracije” omogućio dolazak na prvi opći sabor HDZ-a 1990. godine.

Ugrađen tako u same temelje hrvatske državnosti, Perković je početkom 1990-ih državu  pomogao obraniti. Tada je, ispričao je, raskrinkavao i suzbijao mnogobrojne akcije agenata KOS-a, zbog čega su oni dvaput na njega slali atentatore, organizirao je ukupno 136 operacija nabave oružja za obranu od velikosrpske agresije, bio prvi uz Tuđmana nakon raketiranja Banskih dvora. Stoga su optužbe koje danas trpi plasirali upravo agenti neprijateljskog KOS-a, kako bi ga kompromitirali i diskreditirali u Hrvatskoj.

“Cijela ta konstrukcija na osnovi koje mene optužuju, medijski terorizam koji naročito doživljavam posljednjih nekoliko mjeseci, počiva na sadržaju koji je još 1992. objavljen u beogradskoj Dugi, potom na tekstovima u Borbi, Ekspres politici…”, pojasnio je Perković, navodeći da su te materijale kasnije preuzeli ljudi iz komisije Vice Vukojevića i nelegalno ih odnijeli u Njemačku. Tamo mu je, na suđenju Krunoslavu Pratesu 2008. zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića 1983. godine, svojim lažima dodatno napakostio kontroverzni jugo-obavještajac Vinko Sindičić.

“Dakle, mene se danas optužuje, praktički mi se izriče presuda samo na temelju beogradskog tiska koji je imao cilj da me kompromitira devedesetih “, kazao je Perković, negirajući bilo kakvu ulogu u ubojstvu Đurekovića.

On i Zdravko Mustač nakratko su uhapšeni 1. siječnja temeljem njemačkog uhidbenog naloga zbog sumnje da su sudjelovali u organiziranju tog ubojstva, u vrijeme kojeg je Mustač bio šef Službe u Zagrebu, a Perković načelnik njenog odjela za neprijateljsku emigraciju, koji je Đurekovića izravno uhodio. Perković je u Službu stupio još 1970. u Osijeku, gdje je odrastao i odakle je već 1975. za doušnika vrbovao Pratesa, a 1979. će biti premješten u Zagreb. Mustačevim odlaskom 1986. za šefa savezne Službe, Perković postaje voditelj centra u Zagrebu i od 1989. formalni šef republičke Službe. S tih vodećih pozicija u zloglasnoj jugo-službi, njih dvojica prelaze na visoke funkcije u novoformiranim hrvatskim službama, Perković u SIS pod kontrolom Šuška, a Mustač u SZUP Josipa Manolića i UNS Hrvoja Šarinića.

Činjenica da su bivši “udbaši” nakon 1990. postali stupovi novog poretka odavno je poznata, uostalom kao i to da su vodeći ljudi hrvatske politike i vojske, počevši od Tuđmana i Janka Bobetka, ranije bili komunisti i generali JNA. No u njihovom djelovanju nije bilo onog “proljećarskog” prekida s bivšim režimom, oni su bili inkorporirani u Tuđmanov režim ne izgubivši ni jedan dan radnog staža u Službi. Perkovićev intervju prvo je svjedočenje o tome kako su “udbaši” stvarali Hrvatsku zajedno s nacionalistima i emigrantima koje su nadzirali. Štoviše, kako u intervjuu kaže Perković, “situacija na političkoj sceni u Jugoslaviji i Hrvatskoj toliko je nadmašila djelovanje emigracije da je bilo potpuno nevažno to što oni rade”.

Emigracija je, kaže on, pomogla novcem, ali nije mogla voditi procese jer “nije imala pojma kad je i kako krenula ta puzajuća agresija na Hrvatsku”. Služba je na to bila spremna.

“Odgovorno tvrdim da je 90 posto službe podržavalo demokratske promjene i procese o kojima sad govorimo. I bilo spremno zaštititi te promjene. To smo i radili… Da se nismo na to pripremili, da naši ljudi nisu bili izuzetno motivirani za obranu, promjene se jednostavno ne bi mogle dogoditi, propale bi”, kazao je Perković.

– Mene čudi iščuđavanje nekih što se te ljude nakon 1990. preuzelo. To može izazivati čuđenje, ali to je klasična priča. Nisu svi agenti nacističke tajne policije završili na sudu, niti agenti Istočne Njemačke. Ti ljudi radili su posao koji nije lijep, koji nije humanitarni rad, ali koji je, a posebno u vrijeme Hladnog rata, imao zajedničke osobine i u totalitarnim i u demokratskim sustavima, pa se ni CIA nije bavila nešto drukčijim poslovima. To su ljudi koji su znali posao, imali su određene informacije i bili na neki način dragocjeni, a to samo pokazuje da društva ne funkcioniraju na nekim idealnim vrijednostima – komentira za Novosti povjesničar Hrvoje Klasić, koji smatra da se stvari jesu odvijale onako kako priča Perković, ali da postoji širi kontekst.

– Sigurno se ništa ne bi dogodilo da službena politika Centralnog komiteta i Predsjedništva SR Hrvatske nije stajala iza tih odluka i nema tog Josipa Perkovića koji bi omogućio Tuđmanu da odlazi u emigraciju, a emigrantima da dolaze u Hrvatsku, da to nije bila državna politika. Godinama je postojala teza da je putovnicu Tuđmanu omogućio Mika Špiljak, a kada to uklopimo u Perkovićevu priču dobivamo potpuniju sliku. To ne znači da su Tuđmana stvorile tajne službe, nego prije da se tu stvorio neki konsenzus – kaže Klasić, podsjećajući na poznatu priču o tome kako je Tuđman, koji je imao pojačanu nacionalnu notu, svojom pozadinom komunista i generala JNA odgovarao objema stranama, i partiji i nacionalistima, kao čovjek za prijelazno razdoblje.

Perković je tako, kako se sam opisao u svojem prvom intervjuu danom “ST ekskluzivu” 1995. godine, tijekom cijele svoje karijere naprosto bio državni činovnik, doduše u jednoj osobitoj i osobito moćnoj Službi, slijedeći naloge službene politike.

“Ja se osjećam kao držani činovnik i sve informacije do kojih sam došao radeći ovaj posao državna su svojina. Nadam se da nikad neću biti doveden u poziciju da moram upotrebljavati takve informacije radi vlastite obrane”, izjavio je već tada, suočen s ranim nastojanjima da ga se diskreditira kod Tuđmana.

Kako i samog sebe smatra državnom svojinom, on u najnovijem intervjuu kaže: “Meni je ipak nenormalno da Hrvatska ne poduzima ništa i da me onda šutne samo tako u Njemačku”.

On i Mustač, možda kao nitko drugi, svjedoče o kontinuitetu hrvatske državnosti o kojem je najbolje ne svjedočiti, niti njih dvojicu u takvu poziciju dovoditi. Pojavila se, međutim, ta nezgodna njemačka potjernica, no nije da Hrvatska nije ništa poduzela. Vlada Zorana Milanovića izmijenila je prije stupanja u Evropsku uniju Zakon o pravosudnoj suradnji tako da ih ne bi izručila. Kada je jesenas morala pod pritiskom Evropske komisije odustati od odredbe o neizručenju za djela počinjena prije 2002. godine, uspjela je sačuvati izmjene Zakona po kojima postojanje zastare ili pokretanje domaćeg postupka i dalje predstavljaju automatske razloge za neizručenje. Bio je to veliki Milanovićev diplomatski trijumf, ali on je mirno pustio medije da odustajanje od odredbe o 2002. godini prikazuju kao poraz njegove Vlade, jer igra još nije bila gotova. Zadržavši ostale odredbe koje priječe izručenje, Milanović je obećao promjene Ustava kojima će ukinuti zastaru, ali imajući u vidu rezervni plan kojim će domaćim pokretanjem postupka zadržati bivše obavještajce u Hrvatskoj, ako to bude moguće. No dogodilo je nešto još bolje. HDSSB-ovim odustajanjem od ustavnih izmjena sada je kreirana situacija u kojoj bi se Perković i Mustač mogli izvući ne samo od izručenja Njemačkoj, nego i od progona u Hrvatskoj, o čemu će tek presuditi daljnji tijek događaja.

Perković i Mustač, koji tvrde da konkretno nemaju ništa s Đurekovićevim ubojstvom, bili su 1980-ih šefovi u Službi koja je nadzirala i uhodila ljude čije su likvidacije, ako bi do njih došlo, bile organizirane temeljem tog istog nadzora. Danas čujemo kako su likvidacije nalagali ljudi u partijskom vrhu, organizirale neke druge republičke službe, a izvršavali obični kriminalci jer u samoj Službi nije bilo “kilera”. Perković, koji je izravno nadzirao Đurekovića i čiji je Prates bio lični doušnik nije u intervjuu pokazao o tome nimalo svijesti, on s time naprosto nema ništa. Okolnosti u kojima su Perković i Mustač tih godina radili svoj činovnički posao nisu postale ništa bolje početkom 1990-ih, iz kojeg su vremena ostala brojna nerazjašnjena ubojstva, ratni zločini i progoni, torture u logorima pod kontrolom Službe, dok se paralelno odvijala nesmiljena privatizacijska pljačka. Teško je vjerovati da su se dragocjene metode i sposobnosti zbog kojih su zadržani u Službi tada promijenile, a informacije kojima raspolažu o događajima iz tog vremena danas su zasigurno razornije od onih o događajima iz 1980-ih, čiji su ključni akteri mrtvi.

Kao rezultat Vladinog prekrajanja Zakona o pravosudnoj suradnji njihova je pravna situacija znatno poboljšanja, iako još treba uvjeriti sudove da novounesene zakonske odredbe doslovno shvate kao naloge za neizručenje, čemu je trebao pomoći i Perkovićev intervju. On je, pokazavši da je spreman govoriti, htio poslati poruku onima koji o njemu odlučuju. Kao što je naglasio njegov odvjetnik Anto Nobilo, on još puno toga zna i ima za reći, ali se nada da to neće biti potrebno.

Što sve Perković konkretno zna može se samo nagađati, ali zanimljivo je, primjerice, da je već dogovorene ustavne izmjene, koje bi otežale njegovu poziciju, telefonskim pozivom vodstvu HDSSB-a iz mostarskog zatvora srušio Branimir Glavaš. On je telefonski već jednom intervenirao u Perkovićevu korist još 2005., kada je za njim bila izdana njemačka potjernica, nazvavši HTV-ovu emisiju “Otvoreno” i tražeći da ga se uključi u raspravu. Nije mu bilo udovoljeno, a sutradan je Večernjem listu kazao da je to bilo zato što je htio stati u Perkovićevu obranu i govoriti o njegovoj ulozi u “stvaranju hrvatske države” jer ga osobno poznaje još od djetinjstva.

Riječ je o djetinjstvu u Osijeku gdje se 11 godina stariji Perković uvježbavao u vrbovanju doušnika. Služba je, kao što je Perković opisao na primjeru svojeg toplog odnosa s Pratesom, imala načine da se približi ljudima, čak i tamo daleko u emigraciji. Ljude koje je na taj način nadzirala kasnije je kontrolirano dovodila u zemlju. Kada se Perković u intervjuu pohvalio kako je omogućio dolazak emigranata bez valjanih dokumenata na prvi sabor HDZ-a spomenuo je samo jedno konkretno ime, ono Andrije Getoša. Nije neobično da će Getoš nakon povratka iz Njemačke dogurati u Osijeku do čina pukovnika SIS-a, Perkovićevog bivšeg SDS-a, a njegova kćer Gordana Getoš Magdić postat će Glavaševa tajnica. Obitelj je na nju izvršila pritisak da ne tereti Glavaša i organizirala klasičnu obavještajno-medijsku akciju difamacije policijskog načelnika Vladimira Fabera u Nacionalu.

Kada se te činjenice ovako poslože djeluju kao slagalice teorije urote, no sve je u priči oko Službe poluinformacija. One ukazuju kako zamršene mogu biti stvari oko kojih Perković ima saznanja, za što je u intervjuu simptomatičan njegov odnos prema još jednom Osječaninu, Vladimiru Šeksu, legendarnom šefu hrvatskog pravosuđa, kojem su se za pomoć obraćali i Getoš i Glavaš.

“Ovog trenutka neću Šeksu odgovarati, ali da ću mu odgovoriti jednog dana, to sigurno hoću… Neistinito me napao pa sam prikupio neke dokumente. No, sad neću rasipati snagu na to, preda mnom su veći problemi”, poručio je čovjek zbog kojeg je mijenjan Zakon, zbog kojeg su pokrenute, a možda i srušene izmjene Ustava, kako bi skromno mogao ostati ono što je bio tijekom cijele karijere – državni činovnik u Službi državne politike.