Europa koja tek treba doći

Premda krajnje kritični prema projektu Europske unije, dvojica autora, Slavoj Žižek i Srećko Horvat, u knjizi “Što Europa želi?” ipak nisu posve negatorski raspoloženi prema ideji Europe kao takve. Prije nego rečeno obrazložimo, spomenimo da se knjiga sastoji od 19 tekstova, od kojih su se neki pojavili ranije u novinama i periodici, a manji je dio dosad neobjavljivan. Tekstove omeđuje predgovor Alexisa Tsiprasa, lidera grčke Syrize i, s druge strane, stenogram razgovora autora (Žižeka i Horvata) s njim, obavljenog prošle godine u maju, za vrijeme šestog Subversive Film Festivala u Zagrebu.

Možda je ideju da se s Europom još nešto dade napraviti i da od nje ne treba samo tako odustati najjasnije izrazio Horvat u tekstu “Imaju li tržišta osjećaje?”, kad se u finalu poziva na Derridino razlikovanje pojmova l’avenir i la future. Opisujući uspon Syrize, koja s jedne strane nagovješćuje kraj neoliberalnog konsenzusa u Europi, a s druge nas uvodi i u nadu i u strepnju – nadu zbog uspona ljevice, strepnju zbog paralelnog uspona fašizma – autor kaže da je obična budućnost Europe (la future) predvidljiva i očekivana (svojevrsni eurofatalizam): “To je Europa daljnjih mjera štednje, promjena kolektivnih ugovora, novih privatizacija, otkaza, pada kupovne moći itd. Europa koja treba tek doći – l’avenir, po uzoru na Derridinu demokraciju koja tek treba doći (la democratie a venir), je poput Mesije koji istodobno dolazi prvi put i vraća se. Radi se o nepredvidljivoj budućnosti, jedinoj pravoj budućnosti, ali se radi i o Ideji Europe, koja unatoč svim neoliberalnim distorzijama još uvijek nešto znači ili može nešto značiti.”

Preuzetno bi bilo reći da autori mesiju vide u mlađahnom grčkom lideru Tsiprasu, ali da se uz njega vežu nemale nade, u to nema nikakve sumnje. Na istom fonu, dakle vjere da se borba oko Europe nema gdje drugdje odigrati nego tu, ispred naših očiju, piše i Žižek, a u tekstu “Jednostavna hrabrost odluke: lijeva počast za Thatcher” zaključuje da je dosta bilo stalne ljevičarske mizerabilnosti i da je konačno došlo vrijeme za novog lijevog lidera: “Danas, u ovoj situaciji, trebamo Thatchericu ljevice: vođu koji bi ponovio njezine korake, ali sa suprotnim predznakom, preobličujući čitavo polje pretpostavki koje dijele današnje političke elite svih orijentacija.”

“Što Europa želi?” i inače se, praktički u svakom tekstu, dodiruje Grčke. Grčka je paradigma za sadašnju situaciju u Europi. Ona je bojno polje na kojem se odvija svojevrsni rat niskog intenziteta između suprotstavljenih klasa, ujedno i područje eksperimentiranja Trojke s novim ekonomskim mjerama, ali i prostor novih političkih ideja, otjelovljenih ponajprije u Syrizi. Knjiga je prevedena na nekoliko jezika, a na upit moderatora na nedavnom njezinom predstavljanju u Beogradu, u organizaciji festivala Krokodil, hoće li biti i na grčki, Srećko Horvat je odgovorio da neće: nema potrebe jer Grci ovu knjigu žive.

Probleme s narastajućim desnim ekstremizmom nemaju, dakako, samo Grci, imamo ih i mi. Kako naše političke elite gledaju na to najbolje govori nedavna izjava naše ministrice vanjskih poslova. Ona je prije nekoliko tjedana utješno ustvrdila da je praktički svaka zemlja koja je ušla u EU neposredno iza toga doživjela svojevrsni konzervativni udar, pa ne treba čuditi što se to i nama dogodilo u 2013. godini. Dijelom je ministrica u pravu, a da je tome doista tako podsjeća nas i Žižek u tekstu “Što Europa želi?” u kojem evocira situaciju u Sloveniji otprije deset godina, kad je ta zemlja ušla u Uniju i kad su desne stranke odmah inicirale referendum o zabrani izgradnje džamije u Ljubljani. Koliko smo upoznati s tamošnjom situacijom, Ustavni je sud takvo pitanje proglasio neustavnim, a kamen temeljac za bogomolju nedavno je postavljen. Međutim, ministrica nije sasvim u pravu, jer nam recentna situacija govori da je desničarska politika dominantna u centralnim evropskim državama i da se tu ne radi o nečem prolaznom, nego o temeljnoj karakteristici Unije. Podsjetimo, Nacionalna fronta Marine Le Pen sa skoro 18 posto glasova na trećem je mjestu po snazi na francuskoj političkoj sceni. U austrijskom saveznom parlamentu desničarska Slobodarska stranka (FPO) ima 34 zastupnika, zahvaljujući podršci od 17,5 posto birača na posljednjim izborima. Desničarska stranka Pravih Finaca na izborima u travnju 2011. osvojila je 19 posto glasova i ima 39 od 200 zastupnika u parlamentu. Krajnje desni Jobbik (Savez mladeži desnice – pokret za bolju Mađarsku) u mađarski je parlament ušao nakon izbora u travnju 2010. na temelju programa koji zagovara očuvanje nacionalnog identiteta, povratak kršćanskih vrijednosti, obitelji i autoriteta, katkad se pozivajući i na zasade nacističke tvorevine na tlu Mađarske 1930-ih. Zahvaljujući gotovo 17 posto osvojenih glasova, u parlamentu od 386 zastupnika sjedi 46 Jobbikovih članova. U Danskoj su 22 zastupnika Narodne stranke do sudjelovanja u vlasti došla protuimigracijskom antiislamskom politikom, koja je stranci donijela 14 posto potpore birača. Islamofobna Stranka za slobodu Geerta Wildersa u Nizozemskoj je dobila skoro šest posto glasova birača i tako gotovo utrostručila broj zastupnika u parlamentu (s devet na 24) u kojem je ukupno 150 zastupnika. Da ne spominjemo grčku Zlatnu zoru, višekratne mandate Silvija Berlusconija u Italiji itd. Teško je dakle govoriti o desnim ekscesima, prije je riječ o kontinuitetu desne politike u sklopu EU-a.

Prema problematici krize u Europskoj uniji može se, generalno gledajući, odnositi na dva načina. Dok spomenuta ministrica krizi u Europi i EU-u prilazi konjunkturno, dvojica autora to čine strukturno. Oni smatraju da je nešto bitno krivo u temeljima tog projekta. Ta dva pogleda razlikuje i Samir Amin kad na pitanje je li europski projekt održiv odgovara da jest, dodajući da se na tu problematiku može gledati dvojako: ili poput evropeista s desnice “koji za krizu misle da se može riješiti u hodu, te da je riječ o onima koji su unaprijed potpisali pokoravanje zahtjevima kapitalizma prihvaćajući EU takvu kakva je ona sada, ili poput ovih drugih evropeista, koji se upisuju u projekt socijalističkog preobražaja Evrope i svijeta”.