Godina ozbiljnih namjera

Godina je ozbiljnijih namjera gradonačelnika Milana Bandića. U proračunskoj masi Grada Zagreba od sedam milijardi kuna najveći dio namijenjen je održavanju gradskih ustanova, i to 1,73 milijarde kuna za “usluge telefona, pošte i prijevoza, tekućeg i investicijskog održavanja, komunalne usluge, najamnine, računalne i ostale usluge”. U predviđenim sredstvima od 1,45 milijardi kuna za zaposlene, iznos od 1,21 milijarde odlazi na plaće. U hladni pogon, budžetno gorivo za oko trinaest tisuća ljudi koliko ih radi u gradskoj upravi i ostalim gradskim ustanovama, odlučeno je na Gradskoj skupštini, ubuduće “treba uvesti reda”. Red se najprije uvodi odozdo ili sa strane, dekretom na stečene privilegije ili prava, kako tko vidi.

Depeša je početkom siječnja lansirana iz kabineta gradonačelnika, uzrujavši ravnatelje (uglavnom njih) gradskih institucija, posebno ustanova u kulturi. Od prvog siječnja 2014. upravna tijela Grada Zagreba i sve gradske ustanove na gradskom proračunu, prema uredbi gradonačelnika Bandića, “ne smiju zapošljavati ni na određeno ni na neodređeno vrijeme, a zabranjuje se i ugovaranje povremenih i privremenih poslova, rada putem Student servisa ili autorskog djela”. A razlog odluke je, objašnjava otvoreno gradonačelnik, početak pregovora sa sindikatima o kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u gradskim upravnim tijelima. Svi se ugovori mijenjaju zbog štednje i racionalizacije, koje zapravo znače smanjenje plaća od pet do petnaest posto i smanjenje broja radnika za pet posto.

Bandić je dakle odlučio kontrolirati izlazak novca iz gradskih institucija, a 33 kulturne ustanove koje ovise o gradskom proračunu u toj su operaciji osjetile atak na vlastitu proizvodnju, jer značajan dio svog programa realiziraju putem autorskih ugovora. Kako će redatelj predstave u gradskom kazalištu dobiti honorar ako ravnatelj/ica nema pravo potpisa na ugovor? Tko će drapati karte i vješati kapute u dvorani Lisinski ako više nema poslovanja putem Student servisa? Bandićevski horror vacui, strah od praznine u finoj figuri moći pri slobodnom kulturnom radu, pojavio se među kulturnjacima, najupadljivije među kazalištarcima.

Ali gradonačelnik je “prespavao odluku”, pa je elaborirao u emisiji Radija 101 kao “dodatak naputku o nezapošljavanju”. “Ništa ne brinite, sve će funkcionirati”, umirio je Bandić narod, koji shvaća da gradonačelnik “jednostavno želi imati kontrolicu jer je odgovoran kako se troše gradske pare”. Tako će sve ići po planu, veli gradonačelnik, i kulturna proizvodnja neće stati: tek će odobrenje za svaki eventualni honorar vanjskog suradnika kulturne institucije koju financira Zagreb potpisati gradonačelnik. Ako je honorar preskup, otpada? Doći će umjetnik drugi i jeftiniji? Ili je siječanjska depeša dimna zavjesica za stare navade u novim okolnostima? Žilavi klijentelizam koji vlada strukturom gradskih kulturnih institucija neće, sigurni smo, piliti granu na kojoj sjedi, ali će sigurno okrenuti pilu.

Podsjećamo, Zagreb je grad takve kulturne proizvodnje u kojemu nema te legislativno-proceduralne šanse prema kojoj kulturnu instituciju u vlasništvu grada može voditi netko nemio gradonačelniku i njegovoj grupi suradnika. Riječ je o gradu čiju kulturnu proizvodnju blokira ili po navadi pokreće bandićevska politika, a ta se proslavila prošlogodišnjim paktom s Katoličkom crkvom u cenzuri blago aluzivnog plakata jedne kazališne predstave. Ako su te činjenice dovoljne za blisku historizaciju kulturne scene, onda možemo najaviti zaokret. Bandićev prilog jalovom procesu mijene Zakona o kazalištu, za koji je zadužena isključivo ekipa iz Ministarstva kulture, odvija se na lokalnom terenu s ideološkom prednošću i praktičnim učinkom.

Dvostruko baždareni glumci, koji plaću zasluže u gradskom kazalištu a privatno služe u sapunici, sad imaju kaj misliti. “Ako netko misli da je nezamjenjiv, neka osnuje privatno kazalište i neka ide na tržište! Nitko nije nezamjenjiv, uključujući gradonačelnika”, rekao je Bandić. Drugim riječima, neće se više tolerirati odsutnost sapuničarskih glumaca s matičnoga radnog mjesta, a ako u aktualnom trenutku nema uloge za određenog glumca/icu u gradskom kazalištu, isti/a se treba rasporediti po ostalim gradskim kazalištima, “ukoliko se nađe adekvatna uloga”. Nema praznog hoda u proizvodnji, nema astronomskih honorara redateljima (plafon u tom smislu bio je prošlogodišnji honorar viši od tristo tisuća kuna za jednu kazališnu režiju Tomažu Panduru), autorski angažmani svedeni su na minimum: je li to poanta Bandićevog “okreta prema kulturi”, pravednoj prema svim njezinim radnicima? Suzdržani smo, ali se s pojačanom pažnjom odnosimo prema pojmu “populizma” u domaćim recesijskim uvjetima.

U tom smislu, imamo prepričati još jedan događaj, kondicioniran i/ili kontraindiciran Bandićevom depešom o nezapošljavanju, početkom nove godine kao nove ere u rješavanju zagrebačke intendanture i početka sindikalnih pregovora. Nakon otvorenih (javnih) sukoba, prvi put u mandatu ministrice kulture Andree Zlatar Violić dogodio se susret delegacija ministrice i Milana Bandića. Bilateralni susret na vrhu, jedna delegacija nasuprot drugoj, pravna služba uključena. A teme – sve od bliskog ili dalekog strateškog interesa: odmah se ima raspisati natječaj za intendanta/icu HNK-a (jer je kandidat/kinja očito bilateralno usugulašen/a), odmah se ima pristupiti izradi fatalne druge scene HNK-a. Ministarstvo kulture “podržava inicijativu da se Tehnički muzej preimenuje u Muzej Nikole Tesle”, obje strane će raditi na objedinjavanju baletnog obrazovanja, a (posve propaloj) industrijskoj baštini poput Gredelja ili Paromlina konačno treba udahnuti svrhu u korist vojnoga, glazbenoga i taktilnoga muzeja. Tko nema blagog pojma o zagrebačkoj kulturi, blažen je u procjeni svrhe ove priproste predstave. Blaženim je građanima ta alijansa na vrhu servirala muzealnu budućnost i porinuće nacionalnog teatra “u formi pristojne firme, konačno” kao juhu s rezancima, ali tako da bude – nonšalantno.

Kao što je baš tih dana u srcu Zagreba investitor nonšalantno srušio nekadašnji tvornički pogon Braće Ševčik, jedan od najljepših primjera industrijske arhitekture. Što ćemo, pogon nije dobio status zaštićenog spomenika kulture (sad vidimo i zašto), pak ga je bager zrušil. I to za razliku od sirotog Paromlina, jednoga jedinoga krnjavog zida kojem bi zagrebačka kultura učinila djelo milosrđa da ga već jednom skine s popisa balona malograđanske grandezze.