Gökhan Biçici: Gezi je bio ustanak za demokraciju i jednakost

Gökhan Biçici dobitnik je ovogodišnje nagrade za slobodu medija Turskog novinarskog društva. Novinar lijevo-prokurdske televizije İMC TV – čije su hapšenje i udaranje od strane policije tijekom proljetnih prosvjeda građani snimili iPhoneom – za “Novosti” komentira slobodu medija u zemlji i objašnjava kako danas vidi značenje prosvjeda, započetih u parku Gezi, za tursko društvo, prosvjeda koji se na Zapadu obično interpretiraju kao pobuna sekularnih srednjih klasa protiv vlade AKP-a.

– Dijelom je to točno, ali svesti sve na tu priču znači podupirati orijentalističku sliku turskog društva. Osamdeset posto stanovništva Istanbula čine najamni radnici koji su pogođeni sveukupnom fleksibilizacijom ekonomije i oni su činili važan dio prosvjeda. Nadalje, aktualna je bila priča da će se novi most preko Bospora nazvati po sultanu Selimu Javuzu, koji je u povijesti ostao zapamćen po masakrima alevija. Ta je zajednica to shvatila kao uvredu, pa su u Geziju i oni bili jako prisutni. Priključili su se i Kurdi, zato što vlada nije napravila ništa u vezi mirovnog procesa. Prosvjednici su shvatili da Kurdi nisu teroristi, nego ljudi koji se bore za ravnopravnost i pronašli su u njima nove saveznike. Naravno, istina je da srednje klase u islamizaciji vide prijetnju svom načinu života. Nedavno je primjerice uvedena zabrana prodaje alkohola nakon 22 sata ili spomenimo halabuku koja se podigla kada je premijer Recep Tayyip Erdoğan dva važna simbola kemalizma, Atatürka i İsmeta İnönüa, nazvao pijancima.

Pingvini na CNN Türku

O čemu se dakle radilo u Geziju?

Prije svega, riječ je o projektu gentrifikacije Istanbula. Namjera je bila izgraditi povijesnu kasarnu i šoping-centar, što je dio velikog projekta reorganizacije čitavog grada u korist stranog ili domaćeg kapitala, kao što je to i projekt Galataport u Kadıköyu, na anatolijskoj strani. Gentrifikacija već desetljećima znači protjerivanje siromašnog stanovništva, no u doba AKP-a je došlo do intenziviranja i to je izazvalo snažnu protureakciju, tako da su ovi događaji postali simbol protivljenja neoliberalnom autoritarizmu

U nekim četvrtima, kao što su Okmeydanı ili Gülsuyu, prisutan je militantan i nasilan otpor državi, policiji i projektima urbane transformacije?

Postoji povijesna pozadina tog otpora – tu žive Kurdi i aleviji, a ti su kvartovi desetljećima središta lijevoradikalnih organizacija. Tamošnji mladi su politizirani već s petnaestak godina. Tisuće ljudi iz tih četvrti je u zatvorima, desetine su ubijene. Gülsuyu je i vrijedna četvrt s pogledom na more, pa je se već odavno pokušava isprazniti. To nije uspjelo zbog otpora, što se pokušava slomiti toleriranjem nasilnih dilera droge. Ne mogu govoriti o tome da li je nasilni otpor opravdan, ali ljudi vide da država na prosvjednike u Geziju šalje tisuće policajaca, a ista država tjednima dopušta napade, pa i ubojstva čiji su počinitelji dileri. Država se mora pokazati drugačijom pa da stanovništvo ne poseže za oružanim otporom.

Kako općenito procjenjujete slobodu medija u Turskoj?

Mediji su u Turskoj oduvijek bili podvrgnuti snažnoj represiji. Od nastanka republike ubijeno je više od šezdeset novinara, a danas ih je još veći broj zatvoren, po čemu je Turska prva u svijetu. AKP je posljednjih godina, u svojoj borbi protiv starih elita, ostvario prilično čvrstu kontrolu. Mainstream mediji, listovi kao što su “Hürriyet” ili “Milliyet” i televizije kao što su CNN Türk, nemaju direktnih veza s vladom, ali postoje određene financijske veze, očekivanja ili strahovi od pritiska. Ti mediji uopće nisu kritički izvještavali: u trenucima dok su na ulicama bile stotine tisuća ljudi, na CNN Türku – jednom od najvećih medija u Turskoj i tvrtki-kćeri CNN Internationala – mogli ste gledati dokumentarac o pingvinima. Zatim imamo medije islamske orijentacije – direktno ili indirektno povezane s državom – koji su služili vladinom napadu na prosvjede. Treći dio su opozicijski mediji, neki listovi, kurdski mediji, mnogi portali i radijske postaje, koji nikada nisu imali mnogo utjecaja, ali su tijekom prosvjeda zadobili značajnu publiku. Prvi put se desilo da su tisuće ljudi prosvjedovale ispred medija kao što su CNN i NTV, zahtijevajući objektivno izvještavanje. Cenzura je nadvladana i uz pomoć društvenih medija i mreža – Turska je mlada zemlja i broj korisnika Facebooka i Twittera je među najvećima u svijetu. Treba reći i da je više od stotinu novinara ozlijeđeno, a materijal koji je u teškim uvjetima prikupljan često je bio cenzuriran. No prosvjedi su rezultirali velikim brojem ljudi koji žele objektivnost. Radit ćemo na tome da taj potencijal iskoristimo i promijenimo lošu medijsku scenu.

Neoliberalna reorganizacija

Unatoč svemu spomenutom, AKP i Erdoğan uživaju snažnu potporu dijela stanovništva. AKP je nastojao slomiti moć vojske, što je predstavljalo korak ka demokratizaciji, a na Zapadu se zemlja predstavlja kao ekonomski superuspješna?

AKP ima snažne veze u društvu zahvaljujući islamističkim mrežama te potporu stranog kapitala i domaće buržoazije. Ali ova stranka je snažno zazivala demokratske zahtjeve stanovništva ne bi li pobijedila u borbi za moć sa starom elitom, odnosno potisnula vojsku. U Turskoj je to već desetljećima zahtjev velikog dijela društva – sindikata, Kurda itd. – znači da Turska više ne bude zemlja vojnih pučeva. AKP je te zahtjeve instrumentalizirao i iskoristio, zapravo nikada nije bilo riječi o demokratskoj stranci. Čim se nakon referenduma 2010. osjetio dovoljnom jakim, započeo je s drugačijom politikom, što je za mnoge bilo razočarenje. Pokrenuta je neoliberalna reorganizacija društva: privatizacija zdravstva, obrazovanja, osiguranja, ljudi više nisu tako čvrsto pod zaštitom države, što je bio zahtjev MMF-a. Broj sindikalno organiziranih radnika drastično je smanjen, više se i nesigurnije radi te manje zarađuje. Turski kapital je čak, koristeći krizu, počeo preuzimati europska poduzeća. U tom smislu, AKP nije islamistička nego neoliberalno-kapitalistička stranka, s jednom od najsnažnijih mašinerija u turskoj povijesti. Gezi je dakle bio ustanak za zemlju demokracije i jednakosti, također i ekonomske jednakosti. U Turskoj postoji novo društvo, koje ne samo da zahtijeva više demokracije, nego ima mnogo više iskustva kako je ostvariti i za nju se izboriti.