Kada Bosna?

Voljeli bi mi da je drugačije, ali naprosto nije: nema niti jednog događaja po kojem su i Sarajevo i Bosna i Hercegovina poznatiji od onoga što se zbio na Vidovdan prije stotinu godina, kada je Gavrilo Princip, osamnaestogodišnjak iz Obljaja kod Bosanskog Grahova, ubio austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda i, greškom, njegovu trudnu suprugu Sofiju. Dvije smrti tog dvadeset i osmoga juna 1914. iskorištene su kao povod Prvom svjetskom, do tada najkrvavijem od svih ratova. Uzrok, naravno, nisu bile: i manji ratovi od toga nisu počeli preko noći i bez onoga što se jezikom našeg doba naziva dugotrajnom krizom u međunarodnim odnosima.

Povjesničar Tvrtko Jakovina jednom je rekao da se o historiji i njenim akterima ne može govoriti i suditi kriterijima sadašnjice. Drugi bi, u tom slučaju, bili totalni kreteni, dok bi prvo ostalo nerazumljivo bez konteksta ili bi, što je na Balkanu suviše često, činjenice ustupile mjesto simpatijama. Provjerljiva je ta teza baš na primjeru Sarajevskog atentata i na odnosu prema Mladoj Bosni, te Principu kao njenom, na kraju, najpoznatijem članu, mladiću na pragu osamnaeste kojeg je nevjerovatan zbir slučajnosti tog dvadeset i osmog dana mjeseca lipnja doveo do smrtne presude. Dva pucnja označila su početak nepovratnih promjena Evrope: za svega nekoliko godina nestale su dvije imperije, Austro-Ugarska i Otomanska, nastali Sovjetski Savez i jugoslavenska Kraljevina, livade preko kojih danas prolaze široke ceste natopljene su krvlju miliona vojnika poginulih u iscrpljujućim rovovskim borbama na koje podsjećaju još samo spomen ploče zarasle u travu.

Stotinu se godina navršava od Atentata i Sarajevo će ljeta ove, 2014. godine, opet biti centar Europe, barem na kratko; Europe u kojoj se tiskaju zbornici o tom junu 1914., produciraju predstave, održavaju rasprave… Obilježava se, naime, obljetnica nečega velikog, a takvi, veliki događaji, traže puno više od prigodnog koktela i sponzorirane polusatne televizijske emisije. Sve se na ovom svijetu promijenilo za to jedno stoljeće, osim Bosne i Hercegovine: i dalje je to komplicirana, složena država u kojoj problemi rađaju jedan drugi, rješenja se ne naziru, dok se austrijski upravitelji, nekada Oskar Potiorek, danas Valentin Inzko – teoretičari zavjera našli bi neku vezu u tome što je prvi umro, a drugi rođen u Klagenfurtu – gube živce s tim naopakim narodima nesposobnim da se dogovore o bilo čemu zahtjevnijem od toga na kojoj strani svijeta sviće.

Tako je, dakle, jedan jubilej lijepo poslužio da se Sarajevo i Banja Luka posvađaju, raziđu i, koliko god je moguće, odvoje. Govorimo o sadašnjem vremenu, da ne bude zabune. „Grad Sarajevo će zajedno sa Francuskom (glavnim inicijatorom), te Austrijom, Njemačkom i Velikom Britanijom, a vjerojatno će im se pridružiti i zemlje regiona, sudjelovati u kulturnom događaju pod nazivom ‘Sarajevo 2014’ povodom obilježavanja 100. godišnjice od početka Prvog svjetskog rata. Predviđen je sadržajan program kulturnih, memorativnih, znanstvenih, sportskih manifestacija i drugih projekata koji bi se trebali realizirati od 21. do 28. juna 2014. godine“, rekao je prije stotinjak dana gradonačelnik bosanskohercegovačke prijestolnice Ivo Komšić. „Od naših predstavnika u tijelima vlasti BiH tražimo da ne sudjeluju u toj manifestaciji te da ospore bilo kakvo uključenje tijela vlasti BiH u organiziranje ove manifestacije… S obzirom na to ko je glavni organizator i gdje se ova manifestacija održava nema dvojbe da će ona, kao i u više navrata do sada, imati za cilj da prekraja istoriju što će bez sumnje predstavljati novi propagandni napad na Srbe, posebno na Srbe u Republici Srpskoj… (…) U potpunosti osporavam da ova dva istorijska događaja mogu da se zasnivaju na istim pretpostavkama i pretpostavljam da je ovdje u povoju antisrpski plan“, uzvratio je pismom i pratećim pojašnjenjima, predsjednik RS-a Milorad Dodik, najavivši republičkosrpsku proslavu u Andrićgradu, nakaradi pored Višegrada uknjiženoj na Emira Kusturicu.

Povijesne činjenice u Bosni se poštuju onoliko kolika im je upotrebna politička i ideološka vrijednost, pa se tako i o Sarajevskom atentatu, ovisno o poziciji sa koje se priča, govori baš kao da je bio prekjučer, kao da je Princip bio pukovnik Vojske Republike Srpske, a Franc Ferdinad na izborima izabrani predsjednik Predsjedništva BiH. Za Srbe je tako i u slučaju Mlade Bosne nevažno to kako se zvala – a nije se zvala Mlada Republika Srpska – Principa se prikazuje kroz njegovu narodnost, dok se prešućuje da se deklarirao kao Srbo-Hrvat, svoj jezik nazivao hrvatsko-srpskim, vjerovao u jedinstvo ta dva naroda, ali ne i u boga… U Sarajevu se, evo, dvadesetak godina zaboravlja da Franc Ferdinand nije došao kao turista, već u inspekciju okupacijskih snaga, da je bio popriličan manijak i da se o odnosu te imperije prema bosanskim muslimanima ne može govoriti kroz priču o modernizaciji i uvođenju tramvajskog saobraćaja. Da, Princip je, naravno, u toj podjeli uloga negativac, velikosrbin koji je pucao u trudnu ženu – a nije, nju je pogodio slučajno – i jednog finog bečkog gospodina. Povodom stogodišnjice od atentata, čisto da ludilo bude veće, predloženo je i vraćanje spomenika prestolonasljedniku, na kratko držanom blizu znamenitih stopa Gavrila Principa, rada Vojina Dimitrijevića i vjerovatno najoriginalnijeg obilježja jednom akteru historije.

Tvrditi da bez Sarajevskog atentata ne bi bilo Prvog svjetskog rata, jednako je neozbiljno kao taj događaj tumačiti iz današnjeg, emotivno-političkog diskursa. Govorimo, međutim, o Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj je, recimo tako, historija trajno stanje, dok su odnosi među njenim narodima takvi da danas Gavrilo Princip ne bi pucao u Ferdinanda, već u sebe. Sa ovakvim narodima i njihovim elitama, samuobojstvo se, da parafraziramo Andreja Nikolaidisa, čini kao happy end. Po mogućnosti – kolektivno.