Kapitalizam se ne isplati

Svatko bi rado započeo mišlju kako ne želi da nas ovo neveselo i nejunačko doba, kojemu smo danas suvremenici, nadživi. U stvarnosti velika većina ljudi misli kako će ovaj sistem još dugo trajati. Pa bilo to tako da će se vratiti svojim dobrim starim pravilima ili tako što će ih reformirati. I na taj način se i sam popraviti. O ovoj konstataciji svakodnevne mudrosti i u nas poznati teoretičar svjetskog sistema Immanuel Wallerstein kaže da ona nije po sebi kriva. No nažalost, upotreba starih pravila u našim novim okolnostima samo snaži strukturnu krizu bez kraja u koju smo svi zajedno – ne na istoj strani – upali.

Počnemo li od kraja možemo ponoviti Wallersteinov zaključak: vrlo brzo, već za nekoliko desetljeća koja su pred nama, kapitalizam se kapitalistima više neće isplatiti! Svi sistemi – govori ova teorija – prolaze kroz tri faze: moment svoga rođenja, pa najduže vrijeme svog „normalnog“ življenja, te vrijeme odumiranja, strukturne krize. I baš nas zapala je sreća da živimo tu strukturnu krizu! Nakon, po jednima 200, a po drugima već 500 godina kapitalističkog razvoja, proživljava on sada zadnji stadij svoje struktune krize.

Po čemu se to najbolje vidi? Pa po tome da je beskonačna akumulacija kapitala – a to je osnovno svojstvo ovoga sistema – počela sve jače udarati u zid svojih povijesnih granica. Nazovemo li ovakva istraživanja makrosociološkim – a njima se, možda još zanimljivije, bavi i naš česti gost egipatski ekonomist i politolog Samir Amin, čija je knjiga iz 70-ih prošloga stoljeća „Akumulacija kapitala u svjetskim razmjerima“ (prevedena i u nas 1978.) još uvijek važan vodič za razumijevanje društvenih formacija zasnovanih na principima nejednake međunarodne specijalizacije i tokova kapitala, formiranja perifernog kapitalizma i razvoja nerazvijenosti – vidimo da nam naša budućnost dolazi iz trećesvjetske prošlosti. Pa ipak ni ta prošlost nije statična.

Kako je kapitalizam djelovao u praksi? Poput udisanja i izdisanja tijela živih bića i svjetski sistem „diše“, izlazi iz ravnoteže i nastoji se u nju vratiti. Tu pojavu nazvati ćemo ciklusima, kraćim i dužim. Za postojanje stabilnih kraćih, kondratjevskih, ciklusa potrebno je postojanje kvazimonopola. To znači da će vodeće države silom poduprijeti širenje prodaje svojih inovativnih proizvoda i svijet će biti izložen „rastu“, a države „blagostanju“. Biti će to doba visoke zaposlenosti, kada izgleda kako „plimni val diže sve čamce“. Država čini sve da zaustavi taj trenutak u vremenu, no kvazimonopoli vremenom tendiraju samouništenju. Prije ili kasnije svaki kvazimonopol se slomi. Jedan od odgovora na tu situaciju je relokacija, preseljenje proizvodnje. Drugi, a tome smo danas u EU naročito izloženi, je seljenje kapitala iz proizvodnje (pa i iz trgovine) u financijski sektor. Pojam „financijalizacije“ nije ništa novo, već je faza koja se stalno ponavlja kada kratkoročni ciklusi akumulacije kapitala pođu nizbrdo. Svi već znaju (ali malo nas sudjeluje u tome) kako se zarađuje na financijskom području. Bazični mehanizam je posuđivanje novca koji treba vratiti s kamatama. Najprofitabilniji su dugovi onih koji su već prezaduženi, pa mogu otplaćivati još samo kamate, a više ne i glavnicu. Granica takve akumulacije na strani vjerovnika je uništenje dužnika, njegov bankrot.

Taj mehanizam financijske posudbe – i to je već poznato – ne stvara nove realne vrijednosti niti novi kapital, već u biti samo premješta postojeći. Potreba za stalno novim dužnicima, koji će nadomjestiti one već bankrotirane, također nije beskonačno zadovoljiva. Tamna strana lanca posuđivanja i zaduživanja, sa stajališta „normalnog“ funkcioniranja kapitalističkog sistema, brzo se pokazuje: iscrpljuje se efektivna potražnja za bilo kakvim proizvodima. A to sistem ugrožava, najprije ekonomski, a onda i politički. Sistem bi se htio vratiti u ravnotežu, kada se kapital akumulirao prvenstveno pomoću nove proizvodnje. No većini država to više nije moguće, pa svjetski sistem, poput i nama poznatog slavnog biciklista koji mora okretati pedale da ne stane, a onda i padne s bicikla, opstaje samo zato što je „svjetska ekonomija“, ekonomija koja prolazi kroz mnoge nacionalne države u interesu poduzetničke beskonačne akumulacije kapitala (da, lokalnog Kutlu zamijenili su globalni). Ciklusi dužeg trajanja u takvoj svjetskoj ekonomiji zato su hegemonistički. To znači da jedna država ili jedan centar svima ostalima nameće pravila djelovanja, proizvodeći tako realativan, uvijek prisilan, red. Neredi – to može biti izvor malih prihoda, no u biti oni smetaju globalnim nastojanjima za maksimiranjem akumulacije kapitala. Iako je „stvaralačko uništavanje“, naročito zastarjelih tehnologija proizvodnje, uračunato u globalni kapitalistički poredak, nije poželjno uništavati infrastrukturu, potrebnu za održavanje i širenje kapitalističke akumulacije (zato npr. svjetski mobilni operateri u pravilu preuzimaju lokalne komunikacijske mreže).

Kada sila uspostavi relativan red, ona radi u korist „normalnog“ djelovanja kapitalizma u cjelini. Druga stvar je što od toga koristi ima samo svjetska elita u centru kapitalske moći. Najkasnije od kraja Drugog svjetskog rata svjetski hegemon bile su SAD. Bile, zato jer se njihova hegemonija bliži kraju. A kvazimonopoli geopolitičke sile, baš poput onih u vodećim sektorima proizvodnje, koje smo već opisali, isto su samouništavajući. Privredu SAD prestigle su u produktivnosti privrede zemalja „saveznica“, koje su baš one postavile na noge. Rastuća uloga sile kojom SAD kupuju vrijeme svoga silaska s čelnog mjesta, ima svoju cijenu, simboličku i realnu. Oba opisana ciklična kretanja, kondratjevski i hegemonistički, nisu kružna, u smislu da bi se na kraju vratili na početni položaj. Vračanje u ravnotežu odvija se na uvijek nižem stupnju, dakle kao djelomična regresija sistema ili njegova „stagnacija“. Stagnirati se ne može beskonačno, jer, znala je već književna Alica, „treba trčati da bi se ostalo na mjestu“. No pred nama nije kraj svijeta. Čeka nas dakle, u životno predvidivoj budućnosti, „samo“ mnogo skromniji kraj – onaj kapitalizma. A on vjerojatno neće biti nuklearni holokaust, totalni kolaps prirode ili neka slična distopijska predodžba. U biti, kraj kapitalizma trebamo zamisliti kao optimističku viziju. Šansu za oslobođenje naše imaginacije od ionako već predugog podvrgavanja iracionalnom cilju. Onom akumulacije kapitala samo zbog još veće akumulacije.