Kič bez kičme

Rudolf Hoess – Commandant of Auschwitz (prvo, poljsko izdanje 1951., Wydawnictwo Prawnicze, Varšava; englesko izdanje 1959., Weidenfeld & Nicolson, London)

U uvodu knjizi „Zapovjednik Auschwitza“ Primo Levi je napisao da se uvodnici obično pišu za knjige do kojih vam je stalo, i za autore do kojih držite, koje cijenite i kojima se divite. „Ova knjiga, međutim, nešto je posve suprotno. Ona je puna zla, a to zlo ispripovijedano je s uznemirujućom birokratskom tupošću; ona nema literarnu vrijednost, i njeno čitanje je agonija. Nadalje, usprkos pokušajima da obrani samog sebe, njen autor je ono što jest: glup, arogantan, prost, zapreten pokvarenjak, koji povremeno otvoreno laže. No ova autobiografija zapovjednika Auschwitza jedna je on najpoučnijih knjiga ikad tiskanih, jer vrlo točno opisuje tok jednog života, koji je na svoj način egzemplaran.“

Svoju je autobiografiju Rudolf Hoess (ne brkati sa šefom partije Rudolfom Hessom) napisao tokom suđenja i čekanja na izvršenje smrtne kazne. „Zapovjednik Auschwitza“ objavljen je samo na tri jezika – poljskom, njemačkom i engleskom – no posrijedi je tekst koji povjesničari već više od pola stoljeća naveliko citiraju. Kao preživjeli zatočenik Auschwitza Primo Levi prvenstveno razotkriva Hoessove laži. A njih ne manjka u autobiografiji. Primjerice, Hoess navodi kako ništa nije znao o „konceptu“ koncentracijskih logora kada ga je Himmler 1934. pozvao u službu, što je obična glupost. Općenito, Hoess je uvijek zatečen razvojem događaja. Tek naknadno shvaća što se događa, a onda je tobože već prekasno da bi djelovao. Kako je bio zatečen 1934., tako je i zatečen strijeljanjima koja se početkom rata počinju svakodnevno događati u Sachsenhausenu (gdje je bio zapovjednik streljačkog voda), a tako je i 1941. kao zapovjednik Auschwitza zatečen prenamjenom logora u logor uništenja. Pritom stalno spominje svoje emocije, snagu koju je morao upotrijebiti da ih zatomi, ponavljajući da je u nekim trenucima najviše želio „nestati“ s lica zemlje. Ne objašnjavajući pritom tko ili što ga je sprečavalo da „nestane“.

Hoess permanentno laže: istražiteljima, sucima, povijesti, samom sebi. No Levi ne spominje nešto drugo – a to da je kič osnovni diskurs autobiografije. Hoess je kič-osoba. Način na koji opisuje svoje djetinjstvo, roditelje, ljubav prema prirodi, životinjama, svoju prvu ljubav, način na koji opisuje svoju predanost, požrtvovnost i snagu –  čisti su kič. Autobiografija je po mnogočemu izuzetno zanimljiva. Vrlo dobro ocrtava Hoessov put prema jednom od najgorih zločinaca u povijesti. Taj monstrum je stvoren alkemijom militarizma, nacionalizma, sklonosti autoritetu, karijernog oportunizma, ali sve to unutar okvira kič predodžbi svijeta i samog sebe. Na neki način taj kičeraj je blizak „banalnosti zla“. Ovdje nemamo bezumnog činovnika (kakvog sugerira sintagma Hannah Arendt), već banalnog kičera koji sažalijeva samoga sebe i ono što je „morao“ činiti. Naravno, kao i kod Eichmanna, tako i kod Hoessa mnogi biografski podaci ukazuju na to da je samo riječ o dijaboličnoj krinki.

Primjerice, Hoess opisuje kako se volio kupati s djecom u vrtnom bazenu, i na rijeci Vistuli (u blizini Auschwitza gdje je odvožen pepeo žrtava), žaleći što takvih trenutaka nije bilo više! A zašto ih nije bilo više? Kakav je to posao sprečavao taticu? Hoess ne odgovara na to pitanje, ali jasno je – posao istrebljenja. U detaljima nalik ovom, kad pretjera s kičerajem, postaje jasno da Hoess možda i jest kič-osoba, ali i da mu kič predstavlja opravdanje pred istražiteljima, poviješću, samim sobom – baš kao što je to Eichmann pokušao opravdati činovničkom banalnošću. Tantijemi za ovu „makabričnu ali historijski važnu knjigu“ uplaćuju se fondu osnovanom za pomoć malobrojnim preživjelima logora Auschwitz.