Koliko šodera za kubik kulture?

Kad je pitanje isto, odgovor je isti. Budžetski status kulture u domaćim okvirima je mizeran (oko 0,6 posto BDP-a), pa se ne može očekivati bogznašto. Ali što bi se moralo očekivati? U političko-rekapitulacijskom žanru slikovnice “Pola puta” Kukuriku koalicije i agencije Bruketa & Žinić, sektor kulture zauzima decentan prostor, koliko državne prilike i građanski odgoj nalažu. Kaže se doslovno ovako i gotovo ništa više od toga: “Država nikad, ni u najboljim vremenima, nema dovoljno sredstava da podrži sve kulturne i umjetničke inicijative. Zato je nužno snažnije oslanjanje na europske fondove koji će biti od velike pomoći u provedbi našeg kulturnog koncepta: vraćanje kulture građanima i afirmacija suvremenog hrvatskog umjetničkog stvaralaštva u europskom kontekstu.”

Dakle, službeno je rečeno: kultura ne pripada svojim građanima. Ona se afirmira nastupima domaćih umjetnika u Europskoj uniji. Domaću kulturu treba vratiti njezinim građanima, onima koji je plaćaju, a to se najbolje čini izvozom ili projektnom eurointegracijom. Ako i karikiramo, ne griješimo. U to nas, u mjeri koja daleko premašuje pristojnu, uvjerava “detaljan rekapitulacijski dokument” s internetske stranice Ministarstva kulture.

Prezentacija “Pola puta” nije javno predstavljena jer kabinet ministrice Andree Zlatar Violić otpočetka mandata ne podržava strategiju javnih nastupa, medijskih konferencija, polemika i općenitog fajta, nego forsira čiste internetske transakcije. Ovom prilikom (kao i svakom do sada) dobro nam služi ton Jasena Mesića, saborskog zastupnika HDZ-a i watch doga Ministarstva kulture, koji je bacio oko na “rekapitulacijski panel” i ustvrdio, bez komičkog odmaka, da je “Ministarstvo kulture prepisalo strategiju prethodnih ministara Biškupića i Mesića” i da je sebi “pripisalo zasluge projekata koje je njegovo ili Biškupićevo ministarstvo počelo i pripremilo”.

Mesić ima pravo koliko i zen-koan koji počinje rečenicom “Kad je pitanje isto, odgovor je isti”, a završava dijalektikom koja podsjeća na logiku natuknica s panela Ministarstva: “Kad je pitanje pijesak u zdjeli s rižom, odgovor je trnje ispod blata.” Ali materijali zen-koana, kao i budžetski, projektni materijali s kojima bagatelno operiraju u panelu prezentacije “Pola puta” Ministarstva kulture ozbiljni su elementi dostojni drugačijeg ili radikalno drugačijeg pristupa. Jasen Mesić uskače šlagvortom: “Hvale se da imaju sedam posto više održanih programa s manje sredstava u odnosu na 2011. Kao da ne razumiju da se pitanje proizvodnje u kulturi ne mjeri kubikažom.” Kao da je kultura šoder, pa se mjeri kubikažom! Geslo kabinetske internetske rekapitulacije “Kultura je za sve” moglo bi se, doduše, prikladno podvesti pod sliku šodera: ali kako, kad nema šodera za sve?

Preciznije, dvije ili tri javno upadljive stvari obilježile su rad Ministarstva kulture u protekle dvije godine: brojni promidžbeni (nećemo ih nabrajati) festivali hrvatske kulture i umjetnosti u zemljama visokim članicama EU-e i osnivanje Zaklade Hrvatska kuća, koju smo ranije prozvali čistim političkim kičem, a sada, u svjetlu novoosnovanog Ureda dobrodošlice (u sklopu Ureda za Hrvate izvan domovine osnovanog 2012.), koji je predstavio premijer Zoran Milanović, vidimo da ima i širestrateškog potencijala. Fondovi EU-e konačno su “proradili”, za što je isključivo zaslužna ekipa Ministarstva, pa (partnerski) projekti u kulturi imaju budućnost. Ali ako je ideološki i idejno najvažniji događaj u kulturnoj politici “rješavanje” pitanje intendanture zagrebačkog nacionalnog kazališta; ako je kulturnacionalni mamut s jalovom reputacijom centar kulturnog svijeta, onda je dokument “Pola puta” figura mandata devetnaestog stoljeća. Zvuči banalno kad ponavljate da hrvatska kultura uživa u devetnaestostoljetnom imidžu kreacije iznimnosti umjetničkih kapaciteta, da je fascinacija “starom Europom” fikcionalni narativ koji se već jako zagnojio i prenosi se građanskim generacijama. Ali ponoviti treba, jer postajete svjesni dimenzija problema koji se, lokaliziran u svojoj tobožnjoj mizernosti, može shvatiti kao zajednički.

Kultura najšire shvaćena, potvrđeno je u više navrata, nije mjesto, znak ili mjera socijalne solidarnosti. Na primjeru kabinetskog “Pola puta” ističe se tek jedan projekt “Ruksak (pun) kulture”, koji pitanje javno dostupne kulture i socijalne solidarnosti donosi na način razumljiv domaćem građaninu. Stvar je jasna, radi se o tome da svaka škola, svako dijete dobije dostojan umjetnički nauk, i to besplatno, u okvirima državnog proračuna. Radi se i o tome da država zaposli još nešto svog kulturno-umjetničkog kadra i zabilježi ideološke bodove (koji su, uz ispriku, očito nevažni) u projektivnoj kulturi rasta “politikom odozdo”. Ne biste vjerovali, ali to je tako minoriziran, potplasiran i gotovo infantiliziran projekt, da se skoro izgubio u panelu “Pola puta”. Shvaćamo, kad daš djetetu frulicu, tko zna hoće li od njega biti simfoničar? I koliko će to koštati? Mogu li se umjetnički akademski kadrovi zapošljavati na taj način, kad je dogovor s Ministarstvom obrazovanja praktički nemoguć, a ostalim resorima jednako takav? Konačno, gdje se vidi učinak tog projekta u resoru kulture, ako smo ga na “pola puta” jedva pokrenuli?

Zato se kulturna politika (koja je u nas, uz nevažne promjene, desetljećima ista) drži prokušanih žanrova potpore, nagrade, poticaja umjetničkih projekata i osoba. U ideji zadovoljnih “malih Voltera”, mislit će možda netko sa strane, kulturna sredina ne može pogriješiti. Jedino, ne vidimo ni te slobodoumne Voltere u kulturi koje “nije uputno hapsiti”, niti vidimo ideju aktualnog kabineta kulture da prihvati realitet strukturnih promjena socijalnog i radno-ideološkog, etičkog ključa. Evo prvog primjera.

Budžet za poticanje književnog stvaralaštva za 2014. godinu iznosi 1.848.000 kuna u bruto iznosu, što je za 150 tisuća kuna veći iznos od prošlogodišnjeg. Povjerenstvo koje je radilo u okviru Ministarstva kulture odlučilo je (ili predložilo, pa je ministrica nakraju odlučila) o poticajima za 68 autora, koji su podijeljeni u kategorije tromjesečnih i šestomjesečnih nepovratnih stipendija u iznosu od 21 tisuće ili 42 tisuće kuna bruto. Prema tekstu javnog poziva, honorira se “književno-umjetnički rad, književnopovijesni rad na pripremi sabranih, odabranih i kritičkih izdanja djela hrvatskih autora i prijevod djela koje predstavlja opća kulturna dostignuća”, a dokumentacija potrebna za natječaj uz bio-bibliografsku crticu zahtijeva i “ogledni arak, prijedlog plana realizacije i dvije recenzije projekta književnog kritičara ili teoretičara, urednika ili izdavača”. Nije čudno što se na poziv javilo čak 179 kandidata, pa kulturna književna zajednica sad može fejsati i naslađivati se popisom odobrenih i odbijenih, kao na pikadu u birtiji. Ništa čudno, nego smo mi takvi, jer nudimo drugačiji kut.

Kad autor, dakle, dobije tromjesečnu ili šestomjesečnu stipendiju za svoj rad na eseju, poeziji, romanu ili prijevodu recimo Pinčona, utržit će oko 5.500 kuna neto plaće od Ministarstva kulture. To će biti prihod povrh onoga koji od, pretpostavimo, državne službe, dobiva za svoj stalni, regularni posao. Za knjigu koju, pretpostavimo, isporuči nakladniku u razumnom roku (iako u tekstu javnog poziva ne stoji rok objave) autor će dobiti (kakav-takav) honorar od nakladnika. Knjiga će zatim prijeći uobičajeni put državnih potpora nakladniku i otkupa za knjižnice, a autor će na kraju dobiti i naknadu za posudbu knjige u knjižnici. Knjiga je vrlo skup budžetski proizvod i očito je neophodno da tako i ostane. Ali zar baš u svim segmentima tog lanca? Je li u redu da književni profesionalac, ukoliko je stalno zaposlen u javnom sektoru, dvaput bude plaćen za ono što je, u slučaju književnih prevoditelja posebice, njegov primarni posao? Je li u redu da na primjer sveučilišni nastavnik ubere povrh svoje plaće još skoro jednu mjesečno jer sastavlja knjigu eseja? Je li logično da u minimalnom, srozavajućem budžetu kulture i ogromnom broju nezaposlenih kadrova domaće humanistike, državni službenik ili stalni zaposlenik bogate korporacije dobiva državnu apanažu za književnu kreativnost? Logično nije, ali uobičajeno jest, kao što je šutnja prekrila posljednji medijski natječaj u kojemu su zapravo ravnopravni bili stalno zaposleni novinari i medijski prekarijat.

Hoće li veća proizvodnja književne “robe” (iako poticaji ne znače nužno i objavu svih subvencioniranih djela, kako se vidi iz dosadašnje prakse) pridonijeti manjem strahu od “smrti čitanja” koja je na ovim prostorima raširena; ili bi to eventualno mogla razumnije riješiti logistika lokalnih knjižnica, malih kulturnih salona (neka budu, konačno, na selu), bilo čega društvenokulturnog, u sredinama manjih od Zagreba. Kažemo li da je u ovim, recesijskim uvjetima nalik na postratne 1950-te smislenije dati milijun kuna bibliobusu nego potporama za književni rad stalno zaposlenim autorima, hoćete li nas ritualno spaliti?

Na fejsu, sigurno. Jer imamo i drugi primjer, koji je od logike socijalne solidarnosti udaljen kao od Marsa. Prema Zakonu o pravima samostalnih umjetnika i poticanju kulturnog i umjetničkog stvaralaštva, u Hrvatskoj trenutno 1.289 osoba ostvaruje pravo na državne subvencije doprinosa za zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Za te će se potrebe iz Ministarstva kulture u 2014. godini izdvojiti 31.863.100 kuna, što je za milijun kuna budžet manji od predviđenog, “zbog iznimnih recesijskih uvjeta, iako se u 2015. i 2016. godini očekuje povratak na onaj iz 2013. godine”. Popis samostalnih umjetnika je javno dostupan i nije ažuriran u posljednje tri godine, jer obuhvaća ogroman broj onih koji su (naočigled) stalno zaposleni, rade u korporacijama ili uopće ne žive u Hrvatskoj, a prima vista. Nije čudno pronaći da se kriteriji čl. 14 navedenog Zakona, po kojima se ostvaruju prava na povlasticu, ne poštuju, niti se evidentni prekršaji sankcioniraju. Baš nas briga za policijske poslove, zanima nas prvo načelo pri ovoj povlastici, koja budžet opterećuje s tridesetak milijuna kuna. Zašto nije riječ o socijalnoj mjeri nego potvrdi društvene izvrsnosti, jasno je iz logike domaćeg kulturnog serkla. Ali zašto se status državnog umjetnika ne bi jednostavno, prosto rečeno – promijenio? Zašto ne bi imovinski cenzus, a ne društvena izvrsnost koju jamči diploma umjetničkih studija ili staž na kulturnoj sceni, bio kriterij za tu socijalnu povlasticu? U uvjetima države sa 370 tisuća nezaposlenih i nekoliko tisuća onih koji po Mrsićevom modelu crnče puno radno vrijeme za 1.600 kuna, koliko država samostalnim umjetnicima uplaćuje za doprinose, radi se o čistoj socijalnoj povlastici.

Rado bismo, u ime kulture kao društveno odgovornog posla i njenog svima dostupnog sadržaja, vidjeli promjene na tom tragu. Poput gradonačelnika Omiša Ivana Kovačića, koji je prodao automobil i uložio u vrtić. Analogija je, velite, neprimjenjiva? Riječ je o promociji socijalnog darvinizma, jeftinozi socijalizma u kulturi, demagoškom populizmu? Što god želite.