Nedovršena prošlost

Obiteljsko stablo, dnevna soba, bolnička soba s krevetima na kojima su ležali njih troje od petoro preživjelih – Saranda, Jehona i Fatos Bogujevci – u masakru u kojem su pripadnici jedinice “Škorpioni” u Podujevu 28. ožujka 1999. godine ubili 14 članova njihove obitelji i obitelji Durići, to je postav izložbe “Bogujevci – vizuelna istorija”, nedavno otvorene u galeriji “Podrum” Kulturnog centra Beograda.

Zločin se dogodio istoga dana kada je Slobodan Milošević u Beogradu, s kompletnim državnim vrhom, slavio desetogodišnjicu Ustava Srbije, onog istog koji je Kosovu (i Vojvodini) ukinuo autonomiju, da bi tog proljeća počelo etničko čišćenje kosovskih Albanaca. U tome su sudjelovali pripadnici “Škorpiona”, koji su se izvježbali na ratištima po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini; sjetit ćemo se strijeljanja šestorice Bošnjaka, od kojih su dvojica bili maloljetni, u Trnovu, nakon što je pala Srebrenica, o čemu morbidno svjedoči snimak što su ga sami ubojice napravili, a koji je potom bio dokaz i na Haškom tribunalu i pred srpskim pravosuđem. Za zločin u Podujevu, ubojstvo sedmoro djece (najmlađe je imalo samo dvije godine) i sedam žena, nakon mnogo muka i dugog trajanja, poništavanja presuda i vraćanja suđenja na početak, osuđen je pripadnik te jedinice Saša Cvjetan. U drugom postupku su – prvenstveno za zločin u Trnovu, ali i za zločin u Podujevu – osuđena četvorica “Škorpiona”, trojica na po 20 godina, a jedan na 15 godina zatvora.

Saranda, Jehona i Fatos danas žive u Mančesteru; još uvijek liječe rane, psihičke i fizičke. U Beogradu nisu prvi put: svjedočili su u sudskim postupcima protiv “Škorpiona”.

– Bilo nam je veoma teško zato što smo se morali vratiti u to vrijeme i suočiti s ljudima koje smo vidjeli u dvorištu. Bilo je veoma teško i to što niste mogli vidjeti nikakve emocije kod ljudi koji su to učinili. Ali kada smo počeli razmišljati o izložbi, osjetili smo da je jako važno da ispričamo našu priču i u Beogradu, u nadi da se neće zaboraviti što se dogodilo. Mi smo bili porodica, kao i svaka druga. Moja majka je imala snove za sve nas – govori Saranda.

No prije same izložbe pobunio se dio javnosti, bilo je čak ideja da se ona zabrani. Najprije je u “Večernjim novostima” (koje vodi hrvatskoj javnosti ne po dobru poznat Ratko Dmitrović) osvanuo tekst “Albanska propaganda usred Knez Mihailove”, a onda su krenuli napadi s raznih strana. Presjekao je državni vrh svojom podrškom, a na izložbi se čak pojavio i premijer Ivica Dačić. Doduše, ne na samom početku, već nakon otvaranja (sa sve gomilom tjelohranitelja), ali i to je nešto… U svakom slučaju, vjerojatno je činjenica njegovog prisustva ipak djelovala na smirivanje nekoliko desetaka prosvjednika, koji su se okupili u blizini Kulturnog centra Beograda s već uobičajenom ikonografijom i porukama.

– Mislim da bi zaista trebali pogledati izložbu. I mislim da bi se njihovo mišljenje nakon toga promijenilo. Ovo je početak pomirenja. Trebat će puno vremena, ali bitno je da se priča o onome što se dogodilo, da se komunicira, da se razmjenjuju priče, u nadi da mlade generacije neće morati prolaziti ono kroz što smo mi prošli – kaže Saranda.

Izložbu su i narednog dana čuvali policajci, ali izgreda nije bilo.

– Izložba “Bogujevci – vizuelna istorija” ne sme biti sporna. Ona je umetnički projekat inspirisan ličnom tragedijom. Ono što se desilo je zločin, a osećanje mora biti empatija – naglašava direktorica Kulturnog centra Beograda Mia David.

Upravo taj osjećaj o kojem govori dodatno su osnažila dvojica posjetitelja izložbe: komandant Specijalnih antiterorističkih jedinica Spasoje Vulević koji je pronašao preživjelu djecu (pričao je poslije da je iz gomile leševa u dvorištu obiteljske kuće provirila dječja ručica… tako su ih našli, njih petoro), i Dragan Marković, liječnik koji je među prvima stigao na mjesto zločina i prevezao ranjenu djecu u bolnicu.

– Ni svojoj porodici ne mogu da objasnim šta sam video tog dana. Uradili smo ono što smo smatrali da je ispravno, da spasimo njihove živote – pričao je kasnije Vulević.

U autorskom tekstu “Albanska deca nam pružaju ruku” (“Danas”, 21. prosinca) donedavna direktorica Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić konstatirala je da je premijer Dačić dobro učinio što je došao na izložbu koja govori o srpskim zločinima. “Imam u vidu da pre izložbe Bogujevci nijedna o srpskim zločinima nije bila moguća u Beogradu. Premijer Srbije je pokazao saosećanje, što je pristojno. Nije to malo”, kaže ona, predbacujući “građanskoj Srbiji” da nije pridala značaj tom događaju (što je prilično nepravedna ocjena u ovom slučaju), jer prevladava stav da “svi dobro znaju tko su Dačić i Vučić” – da su “isti”, da se nisu promijenili. Istina, neki od upitanih to su javno konstatirali, ne zaboravljajući da je prvi bio glasnogovornik Miloševićev, a drugi dobar partijski vojnik Vojislava Šešelja.

I nisu usamljeni. Ovih je dana objavljen, također u dnevnom listu “Danas”, opori komentar, “kosovski pogled” Agrona Bajramija, glavnog i odgovornog urednika tjednika “Koha Ditore”, koji za Dačića kaže: “Kao vešt političar, preživljavač svih vremena, zna šta mu treba činiti: dolazak na izložbu, slikanje sa preživelom decom i par reči sućuti dobro će mu doći u Briselu, a možda čak i u neočekivanoj mogućnosti da se okiti Nobelovom nagradom za mir! ‘Izražavam saučešće svim porodicama žrtava rata. Svi treba da znaju da će odgovorni za zločine biti osuđeni…’, kazao je Dačić. Ali, ne zaboravljajući da je prošlost u Srbiji još uvijek tu, živa i zdrava, najveći njen deo još uvijek na vlasti, Dačić dodaje: ‘Oni to nisu radili u ime Srbije, njih niko nije ovlastio da urade to.’ Tako, za Dačića, Kosovo je još uvijek Srbija. A Srbija je još uvijek nevina. Nikola Šainović, Dragoljub Ojdanić, Nebojša Pavković, Sreten Lukić i Vladimir Lazarević bili su pojedinci koje niko nije ovlastio da na Kosovu rade to što su uradili. Kao i Slobodan Milošević. Prošlost ostaje nedovršena. Portparol je još uvijek tu. Mali Sloba, takođe.”