Obamino opravdavanje Nobela

Američki predsjednici običavaju u svom drugom mandatu više pozornosti posvetiti vanjskoj politici i ostaviti značajan i prepoznatljiv trag svoje vladavine u međunarodnoj političkoj areni. Sadašnji predsjednik Barack Obama nije iznimka, te se u svom drugom mandatu prihvatio rješavanja izraelsko-palestinskog pitanja. Za taj je slučaj zadužio svog prvog diplomata, američkog državnog tajnika Johna Kerrya koji je prošlog četvrtka krenuo u posjet Izraelu i Palestini kako bi se sastao s tamošnjim liderima. U svom desetom posjetu regiji od ožujka prošle godine, Kerry se sastao s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom u  Jeruzalemu i predsjednikom Palestinske samouprave Mahmoudom Abbasom u gradu Ramallahu na Zapadnoj obali. U sklopu bliskoistočne turneje Kerry je posjetio i Jordan i Saudijsku Arabiju kako bi pridobio podršku država u regiji za izraelsko-palestinski mirovni plan. Iz američke administracije poručuju kako je cilj ovog posjeta dogovoriti okvir unutar kojeg će se voditi završni pregovori, te precizirati sporna pitanja. Washington je ovim pregovorima dao rok od devet mjeseci, nakon kojeg bi se trebao postići dogovor, no s obzirom da taj rok ističe u mjesecu travnju, a sukobljene se strane gotovo nisu pomakle s mrtve točke, vrlo je vjerojatno da će se pregovori produžiti. Otvorena pitanja, za koje se očekuje da će se iskristalizirati ovim diplomatskim susretima i poslužiti kao predložak za budući dogovor jesu: granice nove palestinske države, sigurnost Izraela, izbjeglice, Jeruzalem i obostrano priznanje.

Izrael krši više od sedamdeset rezolucija Ujedinjenih naroda, na što međunarodna zajednica nije odgovorila sankcijama. Dapače, SAD je stavio veto na više od trideset rezolucija Vijeća sigurnosti koje su kritizirale ili dovodile u pitanje izraelsko djelovanje. Najbliži izraelski saveznik, Sjedinjene Američke Države, godišnje s više od tri milijarde dolara financira izraelski vojni potencijal. Shodno tome, Palestinci se s pravom pitaju hoće li se, kada i ako do konačnog dogovora dođe, ova Obamina nastojanja svesti na to da će Abbasu biti na potpis predan dokument, prethodno dogovoren na sastancima bez prisustva Palestine. Obje se strane međusobno optužuju za bojkotiranje pregovora, pa je tako Netanyahu osudio doček  zatvorenika u Palestini, koje je Izrael oslobodio u sklopu Kerryevog dolaska. „Kako možemo reći da je Abbas protiv terorizma kada je prigrlio počinitelje terorizma i slavi ih kao heroje“, pita se Netanyahu. Oba lidera imaju snažnu oporbu, čak i unutar svoje vladajuće koalicije. Iz desničarskog Likuda, Netanyahuove stranke i Židovskog doma, glavnog koalicijskog partnera, pozivaju na odbacivanje pregovora. Izraelski ministar ekonomije i čelnik Židovskog doma Naftali Bennet prijeti izlaskom iz vladajuće koalicije ukoliko Netanyahu u pregovorima bude previše popustljiv. Izvršni odbor Palestinske oslobodilačke organizacije poziva Abbasa da napusti pregovore i vrati se strategiji pridruživanja Palestine raznim međunarodnim tijelima. No lideri legitimitet i potporu imaju u onima koji su ih izabrali. Prema anketama koje je provelo Izraelsko sveučilište, 63 posto Izraelaca i 53 posto Palestinaca podupire ovo državno rješenje.

John Kerry izjavio je kako ovi pregovori nemaju garancija za uspjeh, ali kako je to jedina prava šansa za mir na Bliskom istoku. Obamina trodijelna bliskoistočna diplomatska ofenziva – nuklearni dogovor s Iranom u Ženevi, najavljeni sastanak u Ženevi oko sirijske krize i rješavanje izraelsko- palestinskog pitanja – još uvijek nije polučila konkretne rezultate, ali joj treba dati šansu. Krajnji cilj pregovora jest uspostavljanje neovisne države Palestine u granicama iz 1967., prije Šestodnevnog rata kada je Izrael okupirao dijelove Palestine, uz manje zamjene teritorija po etničkom principu, te palestinsko priznanje Izraela kao židovske države. U izjavi za Novosti, profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i stručnjak za područje Bliskog istoka Boško Picula kaže kako je fokus američke diplomacije na ovaj dio regije dobro izabran. Glavni cilj pregovora jest oživotvoriti deklaraciju o načelima, odnosno Mirovni sporazum iz Osla 1993. godine kojim je Palestina dobila pravo na samoupravu. Picula poziva na oprez kada je riječ o krajnjem ishodu pregovora, te naglašava kako su u puno povoljnijim vanjsko-političkim okolnostima propali pregovori prethodnog američkog predsjednika iz redova Demokratske stranke Billa Clintona u Camp Davidu. Međutim, u prilog optimizmu govori takozvana ljepljiva točka u pregovorima – svima je jasno da je sadašnja pat-pozicija dugoročno neodrživa i štetna jer će se prilike u Izraelu i Palestinskoj samoupravi u budućnosti mijenjati i politički, i ekonomski, i demografski, nastavlja Picula.

Vrijeme će pokazati jesu li ovi sastanci bili samo iluzija pregovora ili stvarna želja za rješavanjem problema u cilju mira i stabilizacije. Na jednoj konferenciji bivši američki predsjednik Jimmy Carter, koji je svojedobno aktivno sudjelovao u izraelsko-palestinskim mirovnim pregovorima, našalio se kako će John Kerry imati više šansi za uspjeh zato što je ovaj šarmantniji od njega. No za rješavanje ove zamršene situacije trebat će mu puno više od šarma i dobre volje. Picula kaže kako izbor novog iranskog predsjednika Hasana Rohanija, najava mirovne konferencije o ratu u Siriji, te obnova izraelsko-palestinskih pregovora daju razloga za optimizam. „Sigurno je da bi se eventualnim postizanjem trajnog mira između Izraela i Palestinaca te koegzistencijom izraelske i nove palestinske države, Bliski istok kao regija stabilizirao u samoj jezgri svojih sukoba koji se poput koncentričnih krugova šire oko Jeruzalema“, kaže Picula i dodaje kako će, uspostavi li se mir između Izraela i buduće palestinske države u sljedeće tri godine, Nobelova nagrada za mir Baracku Obami dobiti konkretnu potvrdu. Bliski istok već je desetljećima poprište kriza, ratova, državnih udara i nemira. Ni danas nije drugačije. U samoj srži tog sukoba jest izraelsko-palestinska kriza, čije bi rješavanje utjecalo na ostatak regije. Sukob u regiji prelijevao se iz jedne u drugu državu, poprimao različite dimenzije i oblike, ali je konstanta uvijek bio sukob između Izraela i arapskih država. Onaj koji bi taj sukob riješio i ostavio mir na području Izraela i Palestine zaslužio bi Nobelovu nagradu za mir. Onaj koji ju je već dobio, dužan je to ostaviti kao svoje političko nasljeđe.