Ory Dessau: K19 obraća se i mom osobnom naslijeđu

Foto: Jovica Drobnjak

Kustos i kritičar Ory Dessau, danas s adresom u Berlinu, radio je, uz ostalo, za Muzej umjetnosti Tel Aviv, Muzej umjetnosti Ein Harod i Muzej za suvremenu umjetnost Herzliya. Najpoznatiji je po radu “Pogodio tko je preminuo: o Arafatu u izraelskoj umjetnosti”, u kojem se bavi fiziognomijom nekadašnjega palestinskog vođe, analizirajući kako se u njemu suprotstavljaju osobno i ideološko, privatno i institucionalno. Nedavno je posjetio Zagreb, odlučivši osobno prisustvovati postavljanju rada K19 našega priznatog umjetnika Zlatka Kopljara ispred zgrade HDLU-a na Trgu žrtava fašizma.

U umjetnosti vidim konfliktnost

Instalaciju Zlatka Kopljara K19, oblikovanu iz cigala koje su logoraši proizveli u Jasenovcu, odlučili ste otvoriti za kustose neobičnom gestom, osobnim pismom umjetniku?

Kao izraelski Židov, kustos koji je rođen u Tel Avivu, prvom židovskom gradu, smatrao sam da bi bilo suviše umjetno, kao u kakvoj zadanoj ulozi, zauzeti profesionalnu, a ne osobnu poziciju prema ovakvom tipu instalacija; naprosto, K19 se obraća i mom osobnom naslijeđu, pa sam kao treća generacija preživjelih europskih Židova želio da moj tekst, uz kritičku analizu, sadrži i intimnost.

Kažete da je K19 etičan koliko i konceptualan: mislite li da je važno da autori u radove unose tako jaku etičku komponentu? Može li umjetnički rad funkcionirati kao čista fikcija, ne baveći se previše etičkim pitanjima?

U umjetnosti vidim konfliktnost i privlače me moralne dileme u suvremenim umjetničkim praksama. Ljepota suvremene umjetnosti je upravo u tome da ne postoji nijedna povlaštena estetska disciplina i da je umjetnost slobodna od specifičnosti medija u kojem se realizira. Sve je prepušteno samom autoru koji mora iznova definirati svoju sliku svijeta i svoju poziciju prema povijesnom trenutku. Uz to, umjetnost ne mora nikoga slušati, ovisna je jedino o umjetniku i energiji koju se želi odaslati prema svijetu. Kada sam vidio da je Kopljar u svoj rad uključio i etičku dimenziju, nisam mislio da je to pravedno – jer etička dimenzija u sebi nosi potencijal nasilja, čak i kada ga negira; kada odbijate nasilje, vi ga zapravo pretpostavljate i tek ga potom možete odbiti.

I kritičar Žarko Paić postavio je pitanje može li suvremena umjetnost čovjeku ponuditi spasonosni obrat?

Mislim da umjetnost može prodrmati sve konvencionalne kategorije koje određuju naše normative življenja i u tom kontekstu privremeno može iskupiti svakoga od nas.

Između naivnosti i manipulacije 

U kritici Kopljarove instalacije K19 pratite koncept arhitekta Louisa Kahna, koji ruševine zgrada vidi kao nepobitnu istinu. Kako komentirate to što je nakon Drugoga svjetskog rata i oslobođenja Jasenovca tadašnja vlast uništila sve logorske objekte i ostatke zgrada?

Rekao bi da je riječ o nečemu između naivnosti i manipulacije. Katastrofa poput Drugoga svjetskog rata zahtjeva dugotrajan proces oplakivanja i komemoracije.

U našoj regiji i dalje se “ratuje” spomenicima i narativima: što je, po vama, najbolji način obilježavanja mjesta stradanja, kojim se afirmira kultura tolerancije i mira?

Proces tugovanja, prema Sigmundu Freudu, kreće se između melankolije i manije. Ja sam kustos u polju suvremene umjetnosti i vidim Kopljarovu strukturu od cigala kao zasebno umjetničko djelo, ne kao spomenik. Time želim spomenuti njegovu namjeru da instalaciju prezentira svega tri tjedna – to je privremena komemoracija i ta je temporalnost zapravo krucijalna. Nije riječ o fiksnom komemoriranju nečega što je prošlo, zato što se dio njene unutarnje logike oslanja na prolaznost i na buduće rasklapanje.

Kako vidite suvremenu izraelsku umjetničku scenu i kako ona reagira na konstantni izraelsko-arapski sukob?

Radikalna umjetnička scena u Izraelu ne polazi od negirajućih tradicija, Izrael je suviše mlada država da bi ih imao. Povijesno je osuđen da bude suvremen na neorganski način. Izraelska umjetnost nije stigla do modernizma kroz postepenu evoluciju, kao što je to bio slučaj u Europi ili SAD-u, ni kroz geološku akumulaciju znanja, iskustava i povijesnih događaja, nego kroz različite slojeve kulturnih referenata, djelomično neverbalnih, koji čine ono što Zvi Goldstein definira kao “snažan kontekst”. Tekst Josepha Kosutha ne bi mogao postojati kao umjetnost bez snažnog konteksta. Jedino snažan kontekst može pružiti podršku za poremećaj lingvističkog i simboličkog reda. Kao rezultat toga, Izrael je posljednjih godina intenzivirao nacionalizaciju, a lokalni javni muzeji promoviraju ikonografsku i ilustrativnu umjetnost, umjetnost kao ikonografiju nacionalnih projekata ili ilustracije povijesti. Većina izložbi je piktorijalno slikarstvo i odnose se na umjetnička djela više kao na nositelje znakova, nego kao na nešto što se odnosi na konkretne situacije u prostoru, simultano povezane s drugim povijesnim i socijalnim situacijama, nudeći alternativu postojećim povijesnim državama.