Rasuti teret vremena
Bora Ćosić: Zapisi iz mrtvog doma (Durieux, Zagreb, 2013)
Bora Ćosić tek je pod stare dane, ako biološka dob za pisca u formi kakvoj je Ćosić uopće nešto znači, počeo objavljivati poeziju. Sudeći prema dosadašnjoj sveukupnoj dinamici objavljivanja (pedesetak knjiga najrazličitijih profila, od prvijenca “Kuća lopova” iz 1956.), pretpostavit ću da je ranije nije ni pisao, osim možda sporadično, što je, opet, u ovom slučaju sasvim nevažno: pred nama je sada već pristojan naramak stihovnih naslova Ćosićevih, a posljednji štampan u Hrvatskoj bio je, ako se ne varam, “Irenina soba”, suptilna posveta kolegici po peru te svojevoljnom berlinskom egzilu, Ireni Vrkljan.
Ovaj najnoviji, pjesnička knjiga u punom smislu koja donosi pedesetak tematski povezanih, stilski ujednačenih, narativno donekle zaokruženih i međusobno interferirajućih pjesama naslov je, očito, posudila od Dostojevskog. Preuzimanje čitavog naslova, pogotovo kada je riječ o klasiku, snažan je paratekstualni signal. Što dakle Ćosićeve zapise povezuje s uvelike autobiografskim, mračnim fragmentima velikog Rusa, koji se vrlo plastično bave svakodnevicom zatvorenika u sibirskim radnim logorima, u kojima je i sam Fjodor Mihajlovič odslužio pune četiri godine? Paralele su najmanje dvije. Prva, koja se veže uz simbolički sklop zatvora, izolacije, realizirane i nerealizirane disidenture (u svakom slučaju, jedne “disidenture duha”) te protagonista u nesklonu vremenu metonimijski sravnjuje s interniranim izopćenikom, manje me zanima, te je podložnija interpretativnom utjecaju individualnoga gorkog taloga iskustva. Druga, koja se na naslov izravno semantički nastavlja i metaforički ga raspisuje, briljantno rekonstruira nekovrsno nulto vrijeme, prve korake jednog naroda kojega više nema, onaj moj tadašnji narod, danas većinom mrtav.
Ti zapisi koji u vremenu vlastitog kronotopa sasvim sigurno ne bi mogli biti objavljeni obraćaju se u smoli sjećanja konzerviranoj projekciji tih sada već davnih dana, odražavaju, kako primjećuje pogovarač Željko Ivanjek, stremljenja nekih staraca koji praktično nikada neće postojati. Ćosić se u toj britkoj i živoj rekonstrukciji u stihovima sročenim bez interpunkcije i velikih početnih slova, astrofički organiziranim, čiji je ritam tvoren odmjerenim taksativnim nizanjem, još jednom vraća u mladost, no ovaj put ne u toliko puta tematizirano djetinjstvo – vedute iz života građanske klase predratnoga i ratnog Zagreba i Beograda te prvih godina socijalističkog poraća – već u vrijeme nakon “sudbonosnog ne” i kraja prve petoljetke, u adolescentske i studentske dane. U tom raščlanjivanju aporija samoupravne svakodnevice najjače mu je oružje opet ona upravo “ćosićevska”, efektna, duhovita ironija i persiflaža. Čak i “suhe”, evidencijske kataloge onodobne obiteljske baštine Ćosić, vještim poentiranjem, uspijeva pretvoriti u pjesnički uspjele signature vremena. Manje uvjerljivo zvuči pjesnik samo u stihovima u kojima njegova historizacija dobiva odveć klasnim resantimanom obojen prizvuk žalopojke za nekom mahom konstruiranom, prosvijećenom buržoazijom (s njezinim salonskim čajankama i slonovskim klavirima) koja posrće pred “barbarskom” uravnilovkom; komunalkama, nestašicama, ideološkim pravovjerjem.
U svakom slučaju, Ćosić nam je u zamahu svoje nove, poetske mladosti, isporučio još jednu dobru knjigu koja se brzo i s užitkom čita; knjigu kakvu je, štoviše, manje-više još samo on i mogao sročiti.