Srđan Milošević: Rehabilitacijama se kriminalizuje partizanski pokret

Srđan Milošević radi na Institutu za noviju istoriju Srbije, a bavi se istorijom Srbije i Jugoslavije u 20. veku, posebno problemom istorijskog revizionizma. Njegova knjiga “Istorija pred sudom: interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića”, koju je objavila beogradska Fabrika knjiga, bila je povod ovom razgovoru.

Zanimljiv je naslov knjige, savršeno opisuje ono šta se u Srbiji dešava pod krinkom procesa rehabilitacije?

Čini mi se da sam bio dovoljno, možda čak i brutalno jasan, jer se zaista u procesu rehabilitacija, naročito sudeći po tome kako se on doživljava u javnosti, sudi jednom delu istorije, jednoj epohi na koju se i sam proces rehabilitacija u najvećem broju slučajeva odnosi. U tom smislu nisam bio suviše zagonetan. Na kraju, to se nametnulo kao rezultat mog uvida u način na koji se ovo društvo suočava sa prošlošću, pre svega sa prošlošću socijalizma.

Maček i knez Pavle 

Koliko je činjenica da sud prepravlja istoriju relevantna za istoričare?

Na svu sreću, ne mnogo. Međutim, nikada ne treba zaboraviti da je odnos prema prošlosti nešto sa čim nemaju veze samo istoričari nego i javnost kao celina, odnosno društvo. U tom su smislu intervencije suda u razumevanju prošlosti važne, čak i uticajnije od onoga šta bi o prošlosti imali da kažu istoričari. Jedan od problema jeste svojevrsni ambivalentni odnos prema rehabilitacijama onih koji te rehabilitacije zagovaraju. Sa jedne strane, govori se da se uopšte ne donose sudovi o prošlosti, tvrdi se da je to samo tehnički postupak utvrđivanja da li je bilo proceduralnih propusta prilikom donošenja presuda u vreme socijalističke Jugoslavije. Sa druge strane, kada pogledate rešenja o rehabilitacijama, tu se često referiše na istorijske događaje, daju se ocene o istorijskim ličnostima, epohi i procesima. U rešenju o rehabilitaciji kneza Pavla čak se eksplicitno kaže da pravni interes za rehabilitaciju postoji “sa istorijskog aspekta”. Dakle, sud je procenio da postoji relevantnost rehabilitacije sa tog stajališta, sud zauzima stav prema istorijskim događajima i ličnostima.

Taj su proces pratili brojni propusti, a neki su čak groteskni – to govori o ozbiljnosti procesa?

Čitav je postupak, od početka do kraja, bio pogrešan. Najpre je problem u tome šta se knez Pavle rehabilituje poništavanjem odluke Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, kojoj je dodeljen status i pravna snaga presude, šta ona nikada nije bila. Zato je komično da se u rešenju o rehabilitaciji zvanično knez Pavle proglašava neosuđivanim, a da osuđen nikada nije ni bio. Postoji čitav niz materijalnih i činjeničnih pogrešaka, počev od imena ličnosti i nekih mesta, pa do imena države čija je komisija donela tu odluku 1945. godine (pominje se Demokratska Federativna Republika Jugoslavija, šta joj nikada nije bio naziv). Nevešte su i neke druge formulacije, na primer ona da je Kraljevina Jugoslavija posle 1939. bila “pomalo federalna, čak i konfederalna”. To su neozbiljne ocene. Pogrešno je protumačeno posleratno pravo. Tvrdi se da su 1945. na snazi bili svi pravni propisi iz Kraljevine Jugoslavije, šta je nemoguće, jer su u toku rata donošeni propisi kojima su poništavani pojedini pravni akti iz perioda Kraljevine. Problematično je, pa i komično, to šta se tvrdi da knez Pavle nije odgovoran za pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu: to se argumentuje činjenicom da on nije imao ustavno ni zakonsko pravo da o tome odlučuje, šta je besmislica – suština svakoga protivpravnog delovanja je da neko upravo krši normu, dok se ovde, eto, sama norma uzima kao argumenat da njenog kršenja nije bilo. Zatim je u javnosti otpočela tirada o tome kako knez Pavle nije lično potpisao dokumenta, odnosno protokol o pristupanju Paktu, kako je to tek na sudu 2011. utvrđeno, da je nekakva lažna komunistička istoriografija predstavljala da je on bio potpisnik Pakta. Sve je to jedna ogromna konfuzija, čijem je pokušaju razjašnjenja posvećeno tih sto i nešto strana moje studije.

Neko studiju nije dobro iščitao. Ili jeste, pa je iz svega zaključio da ste kneza Pavla poistovetili sa fašistima? 

Ovde se stvari uvek posmatraju u toj optici binarnih opozicija, ili si na jednoj ili na drugoj strani. Razume se, drugo je pitanje izbora strane u ratu, ta podela je bila faktička, istorijska – ili uz Osovinu ili uz antihitlerovsku koaliciju. Kada je reč o knezu Pavlu Karađorđeviću i postupku njegove rehabilitacije, uglavnom se insistiralo na pretežno netačnim interpretacijama, mediji su obilovali pojednostavljenim izveštajima u kojima su glorifikovali Pavla, a potpisivanje Pakta predstavljali kao mudru političku odluku. Ako se govorilo o predstavnicima drugih naroda u tom namesničkom režimu, mislim na Vladka Mačeka, insistiralo se na tome da je on takođe bio zagovornik potpisivanja Pakta, ali da je to radio sa nekakvim profašističkim stavovima. U Mačekovom slučaju, potpis bi trebalo da znači rad na rasturanju Jugoslavije; u slučaju kneza Pavla, sa kojim je Maček u to doba delio isto mišljenje o spoljnoj politici, mudru odluku usmerenu ka očuvanju zemlje i spasavanju naroda. Smešno je tvrditi da se jedan isti čin, postignut dogovorom relevantnih aktera, može tumačiti zavisno od nacionalne pripadnosti pomenutih aktera. I onda se stvorio utisak da kroz knjigu nastojim da odbranim Mačeka i da pokažem posebno razumevanje prema njemu, iako je jasno da smatram podjednako odgovornima sve aktere koji su učestvovali u donošenju odluke i potpisivanju Trojnog pakta, šta je u tom istorijskom trenutku bilo neprihvatljivo i u moralnom i u svakom drugom smislu, ma koliko da se ta odluka činila pragmatičnom: 1941. nije više bilo prostora za pragmatizam, bilo je neophodno načiniti ispravan izbor između dve strane u sukobu. Pristupanje Paktu predstavljalo je odluku suprotnu imperativu tog trenutka: da se bori protiv fašizma na svakom frontu. Javnost treba da ima jasnu predstavu o tome šta je 1941. godine bila prava strana u ratu.

Tranzicija u maglinu prošlosti

Čak je i savetnik predsednika Srbije istakao kako bi, da nije bilo puča, Srbija danas bila nova Švajcarska, sa preko 30 miliona stanovnika. Kako sagledati takvu retoriku, posebno ako uzmemo u obzir onu vezanu uz Prvi svetski rat, gde se glorifikuju srpske žrtve, a izgubljena je trećina stanovništva? Po takvim aršinima, nisu li obe odluke za osudu?

Naravno. Odavno sam ukazivao na te nelogičnosti. Obično se insistira na tome da su Nikola Pašić i plejada političara i vojnika koji su izneli Prvi svetski rat mudri političari i junaci, da su oni nešto šta treba da bude deo identiteta naroda, a da su oni koji su zemlju od 1941. branili od fašističkog okupatora nekakvi banditi, hohštapleri, odgovorni za besmislene žrtve. Obnavlja se čitava retorika koju su ideološki protivnici partizana koristili protiv njih do 1945. Takva predstava je posledica ideološke borniranosti, ideološkog antikomunizma.

U tom se kontekstu rehabilituje i Draža Mihailović, a kada govorimo o “neprijateljima”, onda to ipak na prvom mestu nisu bili okupatori i saradnici, nego komunisti?

U Srbiji je najpre postignut relativno širok konsenzus oko toga da je fašizam, a naročito kolaboracija, među Srbima jedna sasvim marginalna i u suštini iznuđena pojava. Četništvo je sasvim amnestirano od kolaboracije i zločina: pojavila su se dva antifašistička pokreta, jedan “nacionalni” i drugi komunistički, internacionalni, anacionalni, tj. “antisrpski”, zavisno već od interpretacije. Kada je ta paradigma preovladala, sledeći je korak bio da se na svaki način kriminalizuje partizanski pokret, čemu zapravo služe i rehabilitacije o kojima smo govorili. Ali to se ne uklapa najbolje u mantru o nacionalnom pomirenju, pa se u suštini kriminalizuje vrh Narodnooslobodilačkog pokreta, dok se njegovi pripadnici srpskog porekla sve više posmatraju kao manje-više iskreni borci za slobodu, ali naivni, zavedeni i zloupotrebljeni. Onda se licemerno, pod firmom nacionalnog pomirenja, ono vrši na četničkoj platformi. Očigledno je da su simpatije društva isključivo na jednoj strani. Proces rehabilitacija u Srbiji odraz je načina na koji se odigrava tranzicija: ona nije shvaćena kao prelazak u građansko društvo, kao alternativa socijalizmu, već kao svojevrsna restauracija. Tu je suštinska protivrečnost – na staro se ne možete vratiti, pa se prošlost konstruiše i prilagođava, kako bi se uskladila sa savremenim ciljevima koji su više opredeljeni prema izmaštanim i romantiziranim aršinima prošlosti, nego prema savremenim potrebama društva. A kada se trči za nedostižnim ciljem, imate permanentnu tranziciju u kojoj bežite od iskustva socijalističkog razdoblja, koje je zemlju najviše približilo relevantnim svetskim tokovima i, mutatis mutandis, bilo jedna snažna kopča sa glavnim tokovima istorije na koje je bilo potrebno kreativno se nadovezati. Umesto toga, krenulo se suprotnim putem. I onda imate i logički, i istorijski, i praktični, pa i etički problem. Rehabilitacije su deo tog procesa permanentne tranzicije u maglinu prošlosti. One se predstavljaju kao nekakvo uspostavljanje istorijske pravde i vladavine prava, ali to se dešava u društvu u kom nema ni prava ni pravde, pa se manifestuju samo kao obračun sa nekim ko je viđen kao ideološki “drugi”.

Kako sagledati Srbiju u evropskom kontekstu, pre svega ako imamo na umu bivše zemlje Istočnog bloka? Vidimo da je u Mađarskoj proces rehabilitovanja daleko odmakao?

Čini se da su jedan blok one države koje su bile pod snažnim uticajem Moskve. To su sve istočnoevropske i deo srednjoevropskih država. Drugačiji je slučaj u Jugoslaviji, koja je imala drugačiji put i istorijski razvoj. Izgleda mi se da se i na tom nivou uspostavlja značajna razlika. Mora se priznati da je neosetljivost na fašizaciju društva, na rehabilitacije fašističkih saradnika mnogo veća u zemljama Istočne Evrope: šta je neka zemlja bila bliže i pod većim uticajem SSSR-a, to je prisutnija rehabilitacija otvorenih fašističkih saradnika i onih koji su bili pristalice te ideologije. U Srbiji to još uvek nije dobilo zvaničnu potvrdu. Ljudi koji su bili pandan Nediću i Ljotiću u Ukrajini, Mađarskoj, Rumuniji, praktično su rehabilitovani, neki od njih zvaničnim državnim odlukama. Situacija je različita jer je i nivo kolaboracije bio različit. U Srbiji je za sada prevashodni fokus na pokušaju rehabilitacije četnika i vladajuće strukture od 1934. do 1941. Većina tih ljudi je rehabilitovana. Ipak, ne treba zaboraviti da su rehabilitovane i neke ličnosti iz kolaboracionističkoga Nedićevog režima. Reč je o ministru Momčilu Jankoviću i generalu Aleksandru Stojanoviću.

  •  

Ustaše su rehabilitovani posredno, preko prava na penziju

Kako po pitanju rehabilitacija sagledati Srbiju u odnosu na zemlje bivše Jugoslavije, pre svega Hrvatsku?

Na osnovu moga dosadašnjeg bavljenja temama rehabilitacije i odnosa prema Drugome svetskom ratu, glavni je utisak da se u Srbiji uvek ima u vidu da su razmeri i karakter ustaških zločina nešto šta svako poređenje srpskog sa hrvatskim “slučajem” čini neprihvatljivim. Kada se tome doda potpuno ignorisanje četničkih zločina nad nesrpskim stanovništvom, osobito muslimanima, onda se stvara jedna iskrivljena predstava koja opravdava i faktičku i formalnu (sudsku) rehabilitaciju četnika, odnosno faktičku rehabilitaciju kvislinškog režima Milana Nedića u nekim krugovima, ne tako marginalnima. Dakle postoji veličanje i te ideje i te struje u izvesnim krugovima, ali za sada zvanične rehabilitacije najevidentnijih kolaboracionista, u smislu sudskih odluka, nema, iako su procesi pokrenuti. Kao šta sam rekao, pojedini slučajevi su se dogodili, ali je indikativno da se o tome u javnosti nije previše govorilo.

Kada je o Hrvatskoj reč, ne postoji zakon o rehabilitaciji. Određene ličnosti, pre svega mislim na Alojzija Stepinca, rehabilitovane su parlamentarnom odlukom. Sa druge strane, posredna zakonska rehabilitacija pripadnika ustaških jedinica dogodila se preko zakona koji reguliše boračka pitanja, tako da u Hrvatskoj danas oni koji su bili pripadnici ustaškog pokreta ostvaruju pravo na penziju kao borci “domovinske vojske” u Drugome svetskom ratu. Nema rehabilitacija tih ličnosti na sudovima, ti procesi su pokretani i propadali su, ali imate situaciju da pripadnici jedne zločinačke strukture uživaju prava kakva uživaju i borci protiv fašizma. U Srbiji je donet i tzv. zakon o izjednačavanju četnika i partizana, ali penzije ravnogorcima, zbog raznih problema, nisu bile isplaćivane, a onda je Ustavni sud Srbije proglasio neustavnim pojedina akta sa time u vezi. Sa druge strane, nigde kao u Srbiji nije načinjen otklon od antifašizma Narodnooslobodilačkog pokreta: to je jedina država nastala raspadom Jugoslavije koja u svom državnom prazničnom kalendaru nema dan sećanja na NOP. To su dakle različite državne politike, različite strategije usmerene ka istom cilju: “pranju” nacionalnih istorija, bilo prećutkivanjem, bilo normalizacijom fašizma.