Tamna strana Mjeseca

Elvis Costello & The Roots: Wise Up Ghost (Blue Note, 2013)

Ova suradnja spada među iznenađujuće: kao da su U2 odlučili snimiti album s Art Ensemble of Chicago (što ne znači da ga neće snimiti). Elvis Costello posljednjih je godina karijeru vodio kao da u starosti namjerava postati Burt Bacharach, kao da će se smjestiti u golemu, ružičasto obojenu zgradurinu u Vegasu i ondje do kraja života pjevati serenade mafijašima. The Roots su na glasu kao jedan od najboljih pratećih sastava, jedan od najboljih sastava uopće – macani koji, unatoč sve većem umijeću, nisu zanemarili nijednu fintu s ceste; nešto su kao uredno odjevena gospoda sa skakavcima u stražnjem džepu hlača.

Vjerojatno se u oba slučaja radilo o želji da se vidi tamna strana Mjeseca – Costello je već dobrano odmakao prema ružičastoj katnici, The Roots prečesto posljednjih godina završe u slijepoj ulici, daleko od luksuza. Zamišljam ih kako stoje uz ogradu Costellove kuće i gazdi, izvaljenom pored bazena, dobacuju ono čuveno: “Šta ima?” Jer tako nekako zvuči ovaj album: neobavezno, ako se neobaveznim može zvati ulazak u tuđi teritorij. To je kao da kažete kako se Geronimo neobavezno spustio u Meksiko i opljačkao pogranična sela; stvar je u tome da si je Geronimo mogao dopustiti neobaveznost jer je bio vješt, znao je što radi, dobro je poznavao teren. Tako i The Roots uglavnom znaju što rade, kod njih je i ćorsokak opcija, a ne nedostatak. Na albumu “Wise Up Ghost” ne manjka im maštovitog šaranja, nije ih napustila čuvena čigravost. Costello je pak, sa svoje strane, također napravio pohvalnu gestu (ako je za pohvaliti što se ustao iz ležaljke pored bazena uz golemu roza kuću). Na albumu ne pjeva kao hip-hoper, ali on ni na svojim albumima ne demonstrira posebne pjevačke sposobnosti. Pametni očalinko sposoban je od felera napraviti prednost; odnosno, kod glazbe koju i inače radi, nije kvaka u pjevanju, ima nečega i u stavu. A tu je hip-hopanje na svome. Hendrix je čuo Dylana i pomislio: “Nikakav sam kao pjevač, ali ako može on…”

“Tripwire” je tako pjesma koja bi se mogla naći i na bilo kojem od njegovih albuma, ne bi odskakala ni za uncu. Na njemu je manje momenata koje bismo smjestili na koji od albuma pratećeg sastava. Njihova prilagodljivost je eponimna, u stanju su vidjeti ono što vide ljudi s kojima rade. Plus za Costella je što The Roots ne gube vrijeme u prosipanju suvišnih emocija, nema kod njih podvlačenja, a kako bi i bilo kada je sve bazirano na naglašavanju. Oni već podvlače stvari, a samopouzdanja im ne manjka.

Za suradnju su se dogovorili još prije četiri godine, tijekom gostovanja u Jimmy Fallon Showu. The Roots su u stanju usisati gudački kvartet i izbaciti nešto što će podsjetiti na asfaltna isparenja Bronxa. Costello može izvikivati besmislen tekst i zvučati pametno. U ovakvoj zajedničkoj kombinaciji zvuče dobro, baš dobro. Odlučili su se za zvuk koji zvuči retro: kao nekakav dub za plažu, bubanj je produciran kao limena kanta i u glavi priziva idealnu scenu za spot koje od jačih pjesama s albuma: scenografija iz prvog “Rockyja”, okupljeni oko kante za smeće, momci se griju na zapaljenoj vatri i gledaju kako se svijet oko njih mijenja. Costellova melankolija uštopana je reskošću družine što ga okružuje, a i oni su dobili na štihu jer im oratorove doskočice podižu cijenu. Večeras se mogu opustiti, večeras neće dobiti batina, bijeli prorok s naočalama u stanju je unaprijed osjetiti nevolje, a i ekipa je takva da bi se mogao iznenaditi svatko tko ih pokuša iznenaditi.