Zanima li vas naša super ponuda?

Dođeš tako na kiosk, samo da kupiš cigarete ili papirnate maramice, a prodavačica te pita jesi li možda vidio današnju naslovnicu tih i tih novina, ne bi li te opskrbila i njima. Pristupiš blagajni benzinske crpke da platiš gorivo i već ti prodavač nudi izvjesne osvježavajuće napitke koji su baš, eto, na akciji. Ili, recimo, da si bez auta: sjedneš u taksi i vozač te smjesta krene nagovarati da se povoljno opremiš žvakama, a čak su četiri okusa u ponudi. Uđeš zatim u poštu da platiš režije, a ondje te na šalteru spopadnu ljubaznim prijedlozima da potpišeš životno ili neko drugo osiguranje.

Većinom, rezignirani ili iziritirani, otklanjamo takve reklamne sugestije, ponekad im i popustimo, no rijetko promislimo kakva se društvena pojava valja iza takvog poslovanja. Ako netko i popriča s prodavačima, uglavnom nametljivima, obično to bude nakon što se na njih obrecne; tek tada dopuštamo sebi, iz posvećenoga kuta potrošača, da uvažimo i njihove razloge. Ali, pažnja: ne razloge poslodavca, najčešće privatnika (Ivice Todorića ili Koste Minovskoga, svejedno), nego osobe s kojom izravno kontaktiramo, dakle – radnika.

Doista, malo bi tko povjerovao da potonji rado vabe kupce na prepad, dovodeći ih u nekomfornu situaciju. Tu je negdje, otprilike, i početak razumijevanja odnosa koji stoji u pozadini stvari. Stanemo se, naime, pitati što se i za nas i za prodavače promijenilo otkako su dužni tako reklamirati određene proizvode i, doslovce, utjerivati promet. To bi kakvom sadističkom ciniku bilo radno mjesto iz snova, no teško da to predstavlja i prosječnom kruhoborcu za pultom.

Zapitamo se, ako mislimo svojom glavom, jesu li oni, primjerice, dobili veće plaće ili razlika odlazi drugamo, dok nad svima visi apokaliptična prijetnja daljnjeg smanjenja broja radnih mjesta, tako zgodno iskorištena za novo obezvređivanje vrijednosti rada, čemu se ne nazire kraja. A nema tome dugo da se u nas takav specijalni marketing pojavio u najširoj upotrebi i da je za nj, u propulzivnoj industriji ekonomske propagande, svakako određena nešto viša cijena.

Prodavači s kojima smo porazgovarali o tome, isprva slučajno a onda i ciljano, odreda su iskazali nelagodu zbog očekivano negativnih reakcija kupaca. Plaća nikom nije povećana s novom trgovačkom obavezom – možda je usput i smanjena – a odbijanje provedbe naloga, jasno, nije palo na um baš nikome, ni onima s kojima smo izmijenili mišljenje, na kiosku i u taksiju, ni njihovim kolegama, kako nam je preneseno. Zlatica Štulić, predsjednica Sindikata trgovine Hrvatske, objasnila nam je da to ni zakonski nisu u mogućnosti: „Prodavačima se stalno širi obim posla, a njihov broj opada, jer se razlika u zaradi prebija preko njihovih leđa. Oni prvi plaćaju ceh smanjene potrošnje. Budući da je riječ o zaposlenju na tzv. ugovor po pristupanju, radnici u trgovini provode praktički sve naloge neposrednog rukovoditelja. To je regulirano i pravilnicima o sistematizaciji, što ukazuje na prilično nezgodan odnos“, rekla nam je Štulić. Takvo stanje prinuđeni su prihvatiti gotovo svi, svjedoči ona, pa stoga izostaju sporne situacije, a trpljenje se nastavlja.

Hajrudin Hromadžić, sociolog s Filozofskog fakulteta u Rijeci, ispričao nam je kako je o svemu tome i sam više puta razgovarao s radnicima koji bi mu na različitim prodajnim mjestima nudili ekstra-artikle: „Dovoljno se zapitati u kakva se psihosocijalna stanja ti ljudi dovode putem takvog tipa radnih naloga poslodavaca, s najmanje nekoliko stotina ponavljanja reklamnih upita, prilično infantilnog sadržaja, po smjeni. Jedan mi se radnik na kiosku požalio da mu je supruga rekla kako noću u snu bunca fraze poput ‘zanima li vas naša današnja super ponuda’ i slično“, kaže Hromadžić. Pritom se, napominje, ne smije zaboraviti ni učinak represivnog faktora, s tzv. lažnim kupcima, odnosno kontrolama koje poslodavci redovito šalju u obilazak prodajnih mjesta. Predsjednica Sindikata trgovine potvrdila nam je da su pri njihovoj organizaciji zabilježeni različiti takvi slučajevi, s ozbiljnim prijekorima upućenima prodavačima. Nije bilo zakonskog načina da se smanji pritisak na radnike, samo im je sugerirano da se povinuju.

Što se pravih kupaca tiče, a samim time i najšire javnosti, odnosno društva, ostaje nam da razriješimo nedoumicu s početka ovog teksta: red je da pomnije razaberemo tko nas i zašto uvijek iznova nastoji povući za nos. „Dosegnuti nivo današnjeg kapitalizma ne može se zadovoljiti tek racionalnim, svjesnim, samonadziranim građaninom-kupcem koji ‘zna što želi i što mu/joj treba’; potrebno je neprekidno proizvoditi potrošača koji će iz trgovine ili s kioska otići s proizvodom koji mu nekoliko minuta ranije nije bio ni u primisli“, smatra Hromadžić. Naš sugovornik drži kako opisana zamka iritacije kupca-namjernika usmjerena prema samom prodavaču nije nimalo bezazlena: „Tako olako upadate u perpetuiranje lažnih antagonizama. Jer, prodavač i vi ste zapravo na istoj strani društvenog i političkog spektra, oni koji su sve više obespravljeni i pauperizirani, sadašnji ili bliskobudući prekarni radnici“, kaže on. Uostalom, ako ćemo pravo, otresanje na radnika što ga poslodavac žrtvuje na braniku liberaliziranog tržišta nije ništa doli plod nezrele komocije potrošača.

Nastavimo li pristajati na tako usko (samo)određenje, dometi sviju nas kao društvenog subjekta ne mogu se odmaknuti dalje od potrošačkog nam nosa. Inače opravdana ljutnja uspješno će mimoići istinskog vinovnika problema i bit ćemo za to u velikoj mjeri suodgovorni, isključivo zbog klasne nedomišljenosti. A prodavači, oni će u međuvremenu, valjda, dobiti i obavezu pjevanih reklama, pa ćemo ih dodatno kinjiti zbog manjka sluha ili scenske izražajnosti.