Izabrati pravi reket

Mislite da znate što je reket? Pa, ako je on teniski, mnogo toga mi laici možemo saznati pukim pretraživanjem na mreži. To sredstvo neophodno za igranje tenisa naziv duguje arapskoj riječi rahah, što znači “dlan ruke”. No taj dlan, dok je preko talijanskog jezika došao do engleskog, poprimio je oblik racket, što znači udarač. Dakle, reket ili udarač sastoji se od ovalnog okvira u kojem je površina za udaranje loptice i od ručke. Reketi su se pravili od drveta, no danas u njihovoj proizvodnji prevladavaju polikarbonski materijali. Kao udarna površina koriste se vinilne žice, čiji se napon usklađuje s potrebama igre, terena i samog igrača.

Najvažnija stvar na početku bavljenja tenisom je izbor vama odgovarajućeg reketa. Da biste uopće bili sposobni za svjesnu kupovinu te sprave, trebate naučiti što su to veličina gripa, veličina glave reketa, sweet point, debljina rame, dužina, balans, debljina i posebno krutost (flex). Njegova tvrdoća ovisi i o vrsti materijala, bitni su i raspored žica, swing indeks igrača, vaš intenzitet igranja. “Cijena? Prava sitnica”, rekao bi Sir Oliver na telefon svome nevidljivom poslovnom partneru Bingu, pitajući ga kako brat.

I tu možemo početi našu pravu pripovijest. Jer zanima nas socijalna funkcija reketa, izvan polja teniske igre, ali s njom u indirektnoj vezi. Točnije: reket-sprava kao metafora reketa-društvene pojave. A te pojave puni su mediji. I ona je, kao što vole reći oni koji bi najradije ukinuli svaku politiku, uvijek “politizirana”. Nije tako u angloameričkoj tradiciji koja, prije no što, a to se rijetko događa, dođe do problema političkog reketa, naširoko raspreda o “običnom” poslovnom reketu zaštite i iznude. “Zaštitarski reket” bio bi ona situacija u kojoj vam kriminalna skupina osigurava zaštitu vašeg poslovanja pomoću prevara, pljački, sabotaža i drugih zakonom zabranjenih radnji koje – gle vraga, baš od njih – spopadaju vašu konkurenciju. Pojava nasilnih zaštitara događa se u situaciji kada na tržištu ne funkcionira policijska i sudska zaštita. A to se događa u – novim zavodećim rječnikom vladajućih rečeno – slabim i propalim državama. Tu se ovakvo ilegalno poslovanje u boljem slučaju tolerira, a u gorem potiče. Ono što zavodi je iluzija da se to događa samo u (još) neuređenim državama. Kao da glavnina nezakonitih poslova na crnim i sivim tržištima svijeta nije povezana baš s centrima kapitalske moći.

Opisani reket nije identičan reketu iznude. A to je ono u narodu slavno “prodavanje cigle”. U ovoj varijanti, vaši reketari branit će vas od svakog napada na vaše poslovanje, pod uvjetom da ih, po cijenu nekog postotka, “poslovno” angažirate. Na vama je da im, u strahu, povjerujete, a hoće li to na duži rok stvarno održati vaše poslovanje, drugi je par rukava.

Reketar je dakle osoba koja čini zločine poput iznude, kamatarenja, podmićivanja, ometanja pravde, a sve to ne bi li stvorila uvjete za svoje nelegalno poslovanje. Nelegalno zato što su u tu “poslovnu etiku” uključeni zločini, barem kako su oni popisani u krivičnom zakoniku, tom oficijelnom “cjenovniku” građanskog društva. Spram kojega vladajuće klase gaje sve osebujniji odnos.

Da reketarenja u nas nema među “poslovnom elitom”, nego samo među “političkom”, kako bi se moglo učiniti poslovično-nepostojećem običnom konzumentu dirigirane javnosti, uopće nije vjerojatno. Pa cijele privrede u doba financijalizacije kreću se na rubu i preko ruba ovakvih reketa, u međunarodnim razmjerima, koje onda zovemo mjehurima krivih ekonomskih politika, koji pucaju. A u zatvor ne ide od glavnih financijskih mešetara skoro ili baš nitko.

Jasno je da ekonomsko-upravljačkoj klasi treba svaka pojedina nacionalna politička klasa da provuče kroz institucije države svoje aktualne poslovne poteze. Tko tu koga na kraju postrojava, nije uvijek lako dokučiti. A i uloge se mogu okrenuti, iako je jasno da je novac svima gazda. To obično vidimo kada stvar dođe do suda ili javnost ipak otkrije da je situacija zrela za to, makar se suđenje i ne dogodilo. Bankari tako mogu podmititi dijelove političke klase da bi dobili ulaz na “novo” tržište (to smo bili mi). No onda im se može desiti, kao što se u nas navodno desilo jednoj austrijskoj banci, da vas tada vladajuća stranka uključi u svoj sistem reketa. Pa da sami morate knjižiti “danak” koji vaši poslovni partneri moraju plaćati političkoj kliki.

Jedan članak, koji se inače bavi pojavama reketa u visokom školstvu, ako već ne i cijelim školstvom kakvo je sada u nas kao oblikom multipliciranih reketa, analitički razlikuje tri štetne pojave u političkoj sferi. To su politička trgovina, politička ucjena i politički reket. O svima njima naširoko se piše i govori u javnosti, no izgleda bez svijesti o težini tih prekršaja, a o izostalim konzekvencama za počinitelje da i ne govorimo. Tri spomenute pojave baš su tim redom posložene po svojoj kriminalnoj težini. Trgujete li brojem zastupničkih ruku, od Sabora do najnižih oblika vlasti, bavite se političkom trgovinom. Kada se radi o tzv. interesnim strankama, u koje smještaju umirovljeničke i manjinske, za to se čak ima i razumijevanja jer one, kao, ne mogu drugačije ostvariti svoje programske ciljeve. No za ostale stiže etiketa o trgovačkim strankama, pa kada ta svakodnevica stigne do javnosti, kao u slučaju vukovarskog gradonačelnika, stranka žrtvuje pojedinca u ime “principa”. Što je tu krivično utuživo, a što “samo” nemoralno, pa spada u domenu rada etičkih povjerenstava, ovisi od slučaja do slučaja. Drugačije stoji s političkom ucjenom. Jer ucjena je, pa bila i “samo” politička, krivično djelo. A što tek reći za politički reket, koji u sebi sadrži cijelu paletu teških krivičnih djela? O tome se moglo govoriti kada je jedna stranka, u trenutku dok je imala 5,8 posto potpore biračkog tijela, rekla da pomoću kontrolnog paketa želi osvojiti mjesto premijera u tada budućoj vladi. Zašto bi, ako im nije zapriječeno nekakvim zlosiljem, većina pristala na pakovanje “mi premijera, a vi ostalo”, koje se ipak nije dogodilo? To nije više samo trgovina, a ni ucjena. To je reket.

Ako je odgovornost sistema u nas nepostojeća kategorija, osim sve veće floskule da se sve vidi na izborima, možemo zaključiti da reket u nas generira ili sam državni aparat (represivni, ali i politički) ili međunarodni podzemni sistemi moći, povezani s globalnim poslovanjem. Naravno, u suradnji s državom, obično više nego jednom. Sve to govori nam da kapitalizam kakav je danas ne može opstati čak ni po zakonima koje donosi njegova kapitalo-parlamentaristička država. Već ih mora, da bi opstao, svakodnevno – na način kriminalnog nasilja, a to znači otimanja i zastrašivanja – ozbiljno kršiti. Reketari neće otimati ako nisu sigurni u svoju, barem trenutnu, moć.

Upute o nabavci reketa, onog teniskog, s kojim smo i počeli, kažu da se s godinama način vaše i igre ostalih igrača mijenja – bilo da napredujete, stagnirate ili nazadujete – tako da i reket, koji je do jučer bio idealan, sada to više ne mora biti. I eto vas opet na početku: kako izabrati pravi reket?