Jasmin Repeša: Imamo veliki potencijal u igračima koji dolaze

Cedevita je najnoviji izazov i jedanaesti klub u karijeri Jasmina Repeše: 52-godišnji sportski stručnjak dosad je vodio Borac iz rodne Čapljine, potom Donu, u tri navrata Cibonu, Tofas, Split, Slask, Fortitudo, Lottomaticu, Benetton i Unicaju, dok mu je posljednje odredište prije povratka u Zagreb bila Malaga.

Jeste li zadovoljni povratkom u hrvatsku košarku i rezultatima koje ostvarujete s klubom?

Jesam, mislim da je bilo vrijeme da se vratim kući. Posljednjih 13 godina bio sam vani, devet u Italiji, tri u Turskoj, godinu u Španjolskoj. Čovjek se od toga malo zasiti i, eto, vratio sam se…

Koliko je, u odnosu na neke druge sredine, lakše raditi u Cedeviti s obzirom na to da je šef kluba veliki zaljubljenik u košarku?

Tu nema dileme, vlasnici kluba i oni koji ga vode veliki su entuzijasti i olakšanje je kada nakon utakmice, bez obzira na to je li bila dobra ili loša, možete prokomentirati zbivanja na jedan fin, civiliziran način i napraviti analizu bez euforije, pozitivne ili negativne.

Danas se radi dan za danom

Danas se radi pod imperativom rezultata: koliko je moguće u takvoj situaciji stvarati igrače, ima li se za to uopće vremena?

Jako, jako je teško, treba imati puno iskustva i znanja o tome kako trenirati i uvoditi igrače u seniorsku momčad. To je možda najosjetljivije pitanje u košarci. Teško je pogotovo zato što je vrlo malo programa i projekata koji bi, kao nekada, imali olimpijske cikluse, jedan ili dva, za stvaranje velikoga tima. Danas se uglavnom radi godinu za godinom, dan za danom, i trenerima je zasigurno puno teže.

Stvaraju li danas dobri treneri vrhunske igrače ili je situacija obrnuta? 

I jedno i drugo. Ako se već ide u radikaliziranje neke forme, mislim da jedan mladi trener vrlo teško može voditi mladu ekipu. Puno je primjerenije da mladi trener ima iskusniju momčad, koja nema preduge rotacije i koja ga ne dovodi u velike dileme oko sustava igre, ali mu može puno pomoći da napreduje kao trener. S druge strane, iskusan trener može puno bolje voditi ekipu koja ima dugu klupu, mlade igrače; bolje će ih isprofilirati od mladog trenera. Međutim, nema nekog pisanog pravila, govorim isključivo na temelju onoga što sam iskusio.

S hrvatskom ste reprezentacijom na Eurobasketu u Sloveniji nakon dugo godina izazvali euforiju, okončanu četvrtim mjestom: rekli ste da je taj rezultat odličan temelj na koji se mora nadograditi ozbiljan rad. Kako gledate na budućnost reprezentativne košarke? Prati li Hrvatski košarkaški savez viziju struke?

Stojim iza toga što sam rekao. To je bio jako lijep i dobar rezultat, no najbitnije je da Hrvatska opet ima priliku u kontinuitetu biti na velikim natjecanjima. Bez takvog je programa teško imati dobru reprezentaciju i napredak igrača; to su izuzetno teške utakmice, izuzetno zahtjevna prvenstva, na kojima igrači zasigurno dobivaju na kvaliteti. Imamo reprezentaciju koja je sada kompetitivna, homogena, dobrim dijelom generacijska i nema razloga da ne nastavi s dobrim rezultatima. Imamo nekolicinu mladih igrača koji dolaze i odgovornost je na meni i svima nama da oni napreduju koliko treba, i u klubovima i u reprezentacijama. S te sam strane veliki optimist. U HKS-u daju sve od sebe, znamo da su vremena teška i da je teško doći do svake kune, no programi svih reprezentacija ipak se provode, ako ne u cijelosti, onda barem svojim većim dijelom.

Zbog reprezentacije ste odbili ponudu velikog Reala: koliko ste u sebi lomili tu odluku i što je na kraju presudilo?

Lomio sam sigurno, jer je san svakog igrača i trenera da završi u tom klubu. To je na neki način vrhunac karijere bilo kojeg sportaša u bilo kojem sportu i tako je bilo i u mom slučaju. U tom sam momentu dao obećanje, reprezentacija je bila u delikatnoj situaciji, moralo se krenuti od kvalifikacija… Međutim, kada napravim rezime i shvatim da smo od kvalifikacija uspjeli doći i na Svjetsko prvenstvo i na Olimpijske igre, zadovoljan sam i svojom odlukom i rezultatom koji smo napravili. Zasigurno ostaje tuga što sam već dvaput imao dogovor s Realom koji nisam realizirao, ali život nosi svoje, za onim što je prošlo ne treba pretjerano žaliti. To je tako.

Posvećenost poslu i igračima

Vođenje kluba i reprezentacije jako se razlikuje: koliko je treneru teško prebaciti se iz jednog sustava u drugi, odnosno raditi oba posla istovremeno? 

Izuzetno je teško, to jako puno troši čovjeka. Imali smo neviđeno zahtjevno ljeto, odigrali smo jedanaest utakmica u 17 dana; da smo imali još koju, igrači ne bi izdržali – njih šest-sedam bilo je zdravstveno načeto i ja im i ovom prilikom dajem sve komplimente zbog toga kako su izdržali, kako su izgledali i kako su se borili za boje hrvatske reprezentacije. Rad na dva fronta je težak, jer je riječ o dva različita programa koji nemaju veze jedan s drugim i daju mi malo prostora za oporavak. Trener tu mora pronaći svoje puteve i prostor za fizički i mentalni oporavak.

Možete li usporediti neka prošla, romantičnija vremena košarke na ovim prostorima s ovima danas? Nekada su u Jugoslaviji Bosna, Jugoplastika i Cibona osvajale europske naslove s domaćim igračima, dvorane su bile pune gledatelja, a danas se to čini nemogućom misijom?

Mislim da smo tu već davno napravili pogrešku i počeli dovoditi strance. Kada se dovodi stranac, to se mora raditi iz dva razloga: prvi je da ima ekstra kvalitetu kojom može napraviti razliku, a drugi da mora podići kvalitetu domaćih igrača, pogotovo onih mlađih. Ne zadovolji li oba uvjeta, nema ga smisla dovoditi: jedan ili dva trofeja više ili manje nisu mjerilo za povijest jednoga kluba.

Što je s proizvodnjom velikih košarkaških imena poput Kićanovića, Ćosića, Delibašića, Petrovića, Dalipagića… Ima li šanse da današnji sustav poluči takve velikane?

Imamo veliki potencijal u igračima koji dolaze. Sve je na struci, na organizaciji klubova i programa, da oni postanu veliki igrači. Dokud će doći, to je pitanje. U životu sam vidio svega: igrače koji su svojim radom sve napravili i postali vrhunski, a i one koji su bili ekstra talentirani, ali se nikada nisu isprofilirali u vrhunske igrače. Jako je puno faktora koji utječu na razvoj igrača. Mislim da talenata imamo, a na svima nama je da oni postanu najbolji što mogu.

Nedavno je Mirko Novosel podsjetio na vremena kada su pripreme trajale gotovo pet mjeseci; danas se reprezentacija uigrava puno kraće. Koliko uopće stižete ostvariti svoje vizije?

S Mirkom se u mnogim stvarima slažem, a s nekima ne mogu. Kalendari i programi su danas bitno drugačiji: u vrijeme kada je Cibona osvajala trofeje i dominirala u svim segmentima, i organizacijskim i stručnim i igračkim, imala je maksimalno pedesetak utakmica u sezoni, uključujući domaće prvenstvo, Europu i Kup. Mislim da je Ante Tomić u prošloj sezoni u reprezentaciji, španjolskom prvenstvu i Europskoj ligi odigrao gotovo 80 utakmica. To je puno veća potrošnja i to moramo uzeti u obzir. Puno je manje prostora za nacionalne programe tijekom ljeta. Moja zamjerka današnjim programima za mlađe – i tu se s Mirkom više nego slažem – jest da mlađe vrste idu isključivo na proizvodnju rezultata; smatram da bi ti programi trebali imati minimalno 50 posto rada na individualnoj tehnici i taktici, to je prva pretpostavka za dobre rezultate. Nedostaje nam takvog rada, prije ga je bilo puno više.

U sredinama u kojima ste radili stekli ste zavidnu reputaciju, a i igrači vas jako poštuju. U čemu je tajna odnosa s igračima i vašeg odnosa prema poslu općenito?

Tajna je u posvećenosti svom poslu i igračima. Nisam siguran da me puno igrača voli, ali znam da me jako cijene i uvijek sam napravio sve da budu bolji ljudi i košarkaši te da se razviju što je više moguće. To je jedina formula. Oni to shvate prije ili kasnije i mislim da je to jedini pravi put.

Plejada velikih imena

Radili ste u raznim sredinama: možete li usporediti način rada ovdje i u inozemstvu, ima li velike razlike?

U Hrvatskoj je malo pao entuzijazam struke i nedostaje veće posvećenosti. Malo je trenera koji će provesti pola ili cijeli dan u dvorani. Smatram da puno trenera odrađuje svoj posao, a to je kritika i meni, jednom od vodećih trenera, i cijeloj struci. Bez entuzijazma se nijedan posao ne može raditi na najvišem nivou.

Koji je trener na vas najviše utjecao, tko vas je izgradio u košarkaškom smislu?

Imao sam tu sreću da sam dobio prave prilike, i u Ciboni, Doni i kasnije, kada sam otišao u inozemstvo gdje sam trenirao prave klubove i prave igrače koji su mi pomogli da podignem svoju kvalitetu. Nesumnjivo su u svemu tome bili bitni i moj rad, želja, volja, upornost i odlučnost da napravim dobre poslove. Govoreći o struci, imao sam zaista blisku suradnju s Mirkom Novoselom, Ratom Tvrdićem, Petrom Skansijem, Slavkom Trninićem, profesorom Nikolićem na Višoj trenerskoj školi; svaki od njih dao mi je nešto na svoj način, odnosno nešto sam mu “ukrao”. Sve su to bila vrhunska imena i stručnjaci od kojih se moglo puno toga naučiti.

Postoji li igrač koji vam je tijekom karijere postao posebno drag i kojeg biste mogli izdvojili?

Hrvatska je dala plejadu igrača i sretan sam što sam bio dio te priče, u funkciji pomoćnog ili glavnog trenera, u blizini jednog Dražena, Stojka i svih drugih naših velikana. Imao sam sreću da vani radim s igračima kao što su Mehmet Okur, Marco Belinelli, Carlos Delfino, Brandon Jennings i mislim da sam im barem malo pomogao da naprave velike karijere. Nije zgodno izdvajati, toliko je velikih imena u mojoj dugoj karijeri da bih nekoga mogao nehotice zaboraviti.